ŠTO JE LJUBAV

Osho, što je ljubav? Zašto sam toliko uplašen od ljubavi? Zašto ljubav izgleda kao nepodnošljiv bol?

Pitaš me: “Što je ljubav­­?”

To je duboki poriv biti jedno sa cjelinom, duboki poriv da se "Ja" rastopi u jedinstvu. Ljubav je takva jer smo mi odvojeni od vlastitog vrela. Iz takve pozicije rađa se žudnja za vraćanje u jedinstvo, da postaneš jedno s tim.

Ako iščupaš drvo iz tla, ako ga iščupaš iz korijena, tada će drvo dobiti veliku želju da se vrati nazad tlu, jer je to njegov stvarni život. Sada to zamire. Izdvojeno, drvo ne može bitisati. Ono treba da živi u zemlji, sa zemljom, kroz zemlju. To je značenje ljubavi.

Tvoj ego je postao barijera između tebe i tvoga tla - cjeline. Čovjek je prigušen, ne može disati, izgubio je svoje korijene. On nije dugo prehranjivan. Ljubav je žudnja za dobijanjem životnih sokova; ljubav je puštanje korijenja u egzistenciju. Taj problem je razrješiv ako se predaš suprotnom: stoga je muškarac privučen ženom, žena muškarcem. Muškarac može naći tlo kroz ženu, može postati utemeljen kroz ženu, a i žena može postati utemeljena kroz muškarca. Oni su dopuna jedno drugom. Kao muškarac je polovina u očajničkom pokušaju da bude cjelina. I žena je samo polovina. Kada se te dvije polovine sastanu i počnu stapati, miješati, tada se oni prvi put počnu osjećati utemeljenim, prizemljenim. Velika radost se rađa u domu.

Ne samo da se kroz ženu možeš utemeljiti, već kroz nju možes stići i do Boga. Žena je samo vrata, a i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga. Žudnja za ljubavlju je žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja žudnja za ljubavlju će stvarno dokazati postojanje božanskog. Nema drugog dokaza. Pošto čovjek voli, Bog postoji. Pošto čovjek ne može da živi bez ljubavi, to je dokaz da postoji božansko. Težnja za ljubavlju nam ukazuje na to da kao usamljenici samo patimo i zamiremo. Zajedno, mi rastemo, njegujemo se, bivamo ispunjeni.

Ti pitaš: "Što je ljubav? Zašto sam tako uplašen od ljubavi?"

Evo zašto je muškarac uplašen u ljubavi - trenutkom tvog stapanja sa ženom, ti gubiš svoj ego, a i žena gubi svoj ego stapajući se s muškarcem.

Ovo treba shvatiti: ti se možeš utemeljiti u cjelinu samo ako izgubiš svoj ego, sebe; nema drugog načina. Ti si privučen cjelinom jer se osjećaš lišenim životnih sokova, i kada dođe trenutak da iščezneš u sveobuhvatno, počinješ da osjećaš strah. Javlja se veliki strah jer si izgubio sebe. Ti tada ustukneš.

Tako se stvara dilema. Svako ljudsko biće treba da se suoči s tim, da se susretne s tim, da prođe kroz to, da to razumije i transcendira.

Ti moraš da razumiješ da su obje stvari nastale od istog. Ti osjećaš da bi bilo divno da to iščezne - nema brige, nema napetosti, nema odgovornosti. Tako ćeš postati dio svega kao što je to i drveće i zvijezde. Sama ideja je fantastična. Otvara vrata, misteriozna vrata tvog bića. Tako nastaje poezija. To je romantično. Ali ako ti stvarno kreneš u to, tada se pojavljuje strah, u smislu: "Ja ću nestati i ko zna šta će se još dogoditi."

To je nalik rijeci koja stiže do pustinje, kao slušanje šapata pustinje... oklijevanje, on želi to da prevaziđe, želi da nađe okean, osjeća da postoji želja i fini osjećaj kao: “Moje odredište je tamo”. Nemoguće je odrediti bilo kakav razlog, ali postoji neki unutrašnji prijekor koji nalaže: “Nijesam završio. Još treba da tragam za nečim većim.” Nešto duboko iz mene govori: ”Pokušaj, pokušaj jače - prevaziđi tu pustinju”.

A onda pustinja kaže: ”Poslušaj mene: jedini način je da ispariš s vjetrovima. Oni će te ponijeti iza pustinje”. Rijeka želi da ide iza pustinje, ali pitanje je veoma prirodno: “Što je za mene dokaz da će vjetrovi meni dozvoliti da ponovo postanem rijeka? Jednom, kad nestanem, više se neću moći kontrolisati. Dakle, što mi garantuje da ću ponovo postati rijeka, ista rijeka, isti oblik, isto ime, isto tijelo? Ko zna? I kako ću vjerovati da, kada se jednom predam vjetrovima, da će mi oni dopustiti da ponovo postanem zasebna?” U tome se sastoji strah od ljubavi.

Ti znaš, ti si se uvjerio da bez ljubavi nema života; bez ljubavi si lišen nečeg nepoznatog, neispunjen si, prazan. Ti si isprazan, ne posjeduješ ništa; ti si prostor bez sadržine. Osjećaš prazninu, neispunjenost i siromaštvo. Uvjerio si se da postoje putevi koji te mogu ispuniti.

Ali kada se približiš ljubavi, rađa se veliki strah, sumnje nastaju: ako se opustiš, ako stvarno uđeš u to, hoćeš li ikada moći da se ponovo vratiš? Hoćeš li moći da zaštitiš svoj identitet, svoju osobnost? Da li je to vrijedno tvog rizika? Tada um odluči da ne rizikuje jer, bar si tako "ti"- iako bez životnih sokova, neopskrbljen, gladan, jadan - ali si barem "ti". Iščeznuti u nekoj ljubavi, pa ko zna šta će se dogoditi? Ti ćeš nestati, a ko ti garantuje da ćeš onda doživjeti radost, blaženstvo, ili da ćeš sresti božansko?

To je isti strah koji sjeme osjeća kada nestane u tlu. To je smrt i sjeme ne može predvidjeti da će iz te smrti nastati život.

Osho

Zivot, ljubav, smijeh

Povratak