KA RODJENJU NOVOG COVJEKA

Ovo je jedno od prvih predavanja koje je Osho dao na hindu jeziku pred studentima i profesorima Džabalpurskog univerziteta.

Voljeni moji,

Veliko mi je zadovoljstvo da vama se mogu predstaviti. Ovom prilikom ću nastojati da podijelim sa vama neka svoja gledišta. Moram priznati da je zaista bolno gledati sadašnje stanje u kome se nalazi obrazovanje. Rođenje slobodnog i zdravog čovjeka nije moguće u uslovima gdje su u ime obrazovanja nametnute sve vrste obrobljavanja. Temeljni uzroci ružnoće i obogaljenosti u kojem živi čovječanstvo je sakrivena u stavu prema obrazovanju. Sadašnje obrazovanje je odvojilo čovjeka od prirode i oduzelo mu mogućnost profinjenosti i kulturnog uzdizanja. Umjesto toga dato mu je življenje u jednom neprirodnom životu. Svaka generacija nastoji da taj neprirodan odnos prenese na sljedeću generaciju. Kada se ta neprirodnost prožme kroz profinjenost i kulturu, ne treba se čuditi što će ćak i taj nametnuti akt zadobiti obilježje vrline. Kada se grijeh sakrije iza vrline, to onda postaje veoma opasna stvar. Usled tog stava je moguće da se ekspoloatacija krije iza usluga, da se nasilju da lik nenasilja, a da se neprirodnost pokaže kao prefinjenost. Zato i nije bez razloga što nereligioznost obitava u hramovima religije. Nereligioznost nije nikada sebe prikazala otvoreno u svojoj nagosti. Zato je uvijek ispravno reći da se sa priprostim prerušavanjem ništa ne postiže. Veoma je bitno da se stvari ispolje i pokažu onakve kakve jesu.

Ja ovdje želim da zagledam u obrazovanje i da ga pokažem. Nadam se da se nećete osjećati loše zbog toga. Ja sam bespomoćan - zato je veoma bitno da se tako uradi. Sagledati pravi duh obrazovanja je nužno i razgolititi ga, skinuti mu takozvanu odeždu jer se ispod prelijepih haljina nerijetko krije nešto ružno; nezdravi duh se krije ispod toga, inače se nebi događalo da je život ljudskog bića tako prepun mržnje, nasilništva i nereligioznosti. Kada nađemo neko gorko i otrovno voće na drvetu života, da li nas to opomene da nijesmo možda posadili loše sjeme? Ako je sjeme ispravno, kako je moguće da plod bude loš? Što nam ukazuje drvo puno otrovnih plodova? Ako se nađe loš čovjek, zasigurno je njegovo obrazovanje bilo loše? Moguće je da ti nećeš misliti na isti način kao i ja, možda se moje misli neće uklapati u tvoje, ali ja i ne želim da se ti slažeš sa mnom; sve što ja očekujem od tebe je da me saslušaš. To je sasvim dovoljno. Dovoljno je da u tišini čuješ istinu. Neistina je to što se traži da se vjeruje. Istina donosi rezultate samo sa time što je saslušaš. Kada se ispravno sasluša istina, to biva potvrđivanje.

Moje gledanje može biti drugačije ili suprotno načelima o obrazovanju. Ja nijesam ni pedagog ni socijolog. To je, izgleda, bila sreća za mene, jer što pojedinac više zna o propisima, o načelima, to je mnogo teže da spozna život. Spisi i propisi su uvijek prepreke da se spozna istina. U umu koji je prepun knjiškog znanja, kontemplacija se teško ostvaruje. Da li je uopšte potrebna kontemplacija jednom neopterećenom, slobodnom i nezatrovanom umu? Spisi i principi stvaraju razlike. Tada je nemoguće da imaš jedan nepristrasan i bezazlen pogled na život i njegove probleme. Za one osobe kojima su spisi bitniji, životna riješenja bivaju bitnija od samih problema. Takvi ljudi nastoje da sagledaju probleme u kontekstu njihovog rješenja umjesto da sagledavaju rješenja gledajući same probleme. To izaziva jednu idiotsku situaciju gdje se problemi ne otklanjaju već samo nagomilavaju. Čitava istorija čovječanstva je bazirana na tome.

Zašto se čovjek ponaša i razmišlja tako kontradiktorno? To je rezultat primjenjivanja rješenja za životne probleme iz knjiga i spisa. Rješenja ne proizilaze iz problema; ona se nameću problemima. Rješenja su nešto što je spolja, a problemi su unutarnje prirode. Rješenja pripadaju intelektu, problemi su životni. Unutarnji konflikt je postao samoubistven. Ova ludost koja pokreće civilizaciju je sada dospjela do jednog eksplozivnog stanja. Sada je čitava ljudska vrsta zapala u šok od sraha od ove eksplozivne situacije. Ali što možeš postići sa strahom? Ono što je sada potrebno je da se ne plašimo već da razumijemo i priđemo problemima hrabro. Ja pri tome neću konsultovati nikakve spise i načela jer ne želim biti zaslijepljen tim rješenjima. Ja želim da skrenem vašu pažnju na činjenice - one se mogu sagledati samo ako se pogleda direktno u probleme.

Da li je moguće direktno pogledati u život? Zar nije moguće pogledati neposredno u život na način kako je to vidio prvi čovjek? Zar naš um ne može sagledati život jednostavno, prirodno i slobodno? Ja nalažem da ovo postane temeljni problem u pristupu obrazovanju. Nije uopšte dobro ako obrazovanje opterećuje um pojedinca, ako mu komplikuje život i ako ga čini starim. Opterećujući i zastareli um odbija osobu od znanja, ljepote i radosti života. Za sve to je neophodan mladalački i svježi um. Tijelo može ostarati ali ne i um; um je u prilici da uvijek može ostati mlad. Um može ostati mlad sve do posljednjeg trenutka, do same smrti, i samo takav um može spoznati misteriju života i smrti. Samo takav um je religiozan um.

Ali sadašnje obrazovanje čini um starim. Ono ne budi um već ga samo puni i tako ga čini starim. Ako se um napuni mnoštvom raznovrsnih misli, um tada postaje star, težak, umoran i opterećen. Puniti se mislima znači puniti se sjećanjem. To uopšte ne podstiče razmišljanje i inteligenciju. Sjećanje nije inteligencija. Sjećanje je mehaničko, inteligencija je svijest. Misli ne trebaju da ti se daju već da se bude u tebi. Tamo gdje se misli bude, um je uvijek mlad. Tamo gdje je um mlad, život je u stalnom izazovu. Ako negdje postoje vrata svijesti, tu svježi jutarnji lahor ulazi, tu ulaze zraci izlazećeg sunca. Kada se izvjesna osoba obrobi tuđim riječima i mislima, tada se njena vlastita mogućnost uzleta ka istini uništava.

Što obrazovanje predstavlja? Da li ono ima za funkciju da te nauči kako da misliš ili kako samo da koristiš izlizane i dosadne tuđe misli? Čija je tuđa moć snažnija od tvoje snage mišljenja? Ali i dalje se većina koristi beživotnim i ispraznim tuđim mislima, i dalje se samo uporno uče tuđe misli. Sakupljanje tuđih misli samo donosi idiotizam. Sakupljanjem tuđih misli, razmišljanje i inteligencija se ne rađa. Da bi se rodila inteligencija i slobodno mišljenje, fatalno je pogrešno koristiti se mehanički tuđim mislima. Za jedno takvo rođenje je potrebno dovoljno pogodnosti i prilika za slobodno razmišljanje i inteligenciju. Sumnja, umjesto slijepog vjerovanja, je neophodna da bi se došlo do pogodnosti za slobodno mišljenje.

Vjerovanje i slijepo povjerenje te ograničava, dok te sumnja oslobađa. Ali pod sumnjom ja ne podrazumijevam nepovjerenje. Nepovjerenje je samo negativni oblik povjerenja ili vjere. Nijesu potrebni ni povjerenje ni nepovjerenje već samo čista sumnja. I povjerenje i nepovjerenje su oboje samo smrt sumnje. Tamo gdje ne postoji oslobađajuće snage sumnje, tamo neće biti ni traganja za istinom i njenim otkrovenjem. Sama snaga sumnje postaje traganje. Sumnja je žeđ, sumnja je žudnja. Samo se u vatri sumnje rađa životna snaga i misao. Bol pri sumnji je i bolno rađanje misli. Onaj koji bježi od tog bola, lišava se rađanja slobodne misli.

Da li mi sumnjamo? Da li mi sumnjamo u temeljne pojmove i vrijednosti života? Ako u to ne sumnjamo, onda je naše obrazovanje negdje omanulo. Ne postoji boljeg temelja za dobro obrazovanje od ispravne sumnje. Ako ne postoji sumnje, kako je uopšte moguće tragati? Ako ne postoji sumnje, ne postoji ni mogućnost za nezadovoljstvom. Ako nema sumnje, kako ćeš postići žudnju za znanjem i otkrićem istine? To je razlog što smo svi mi plitkog zadovljenja i što naše duše nikako ne postaju rijeke na slobodnom toku ka traganju za okeanom. Ko je izmislio tu krutost? To su zasigurno izmislili naši učitelji i ovakav sistem obrazovanja. Putem takvih učitelja um čovjeka je bio vezan lancima ropstva. Ta suptilna eksploatacija je veoma stara. Razlozi za takvo izrabljivanje su mnogi - religije, sveštenstvo, vlasti, uloženi interesi društva, bogataši i političari.

Političari nikada nijesu voljeli ljude koji su posjedovali mogućnost za razmišljanjem jer su znali da je buntovništvo tamo gdje se slobodno misli. Razmišljanje je u osnovi vrsta buntovništva jer razmišljanje nije slijepo, ono posjeduje uvid. Razmišljanje se ne može povoditi ni za čime; ono nije tu da bi potvrđivalo što ti želiš ili što radiš. On ne može stvoriti zaslijepljenog sljedbenika. Zbog toga političari nikada nijesu obožavali razmišljanje; oni su cijenili vjerovanja. Vjera je slijepa. Ako je čovjek zaslijepljen, on se lako može izrabljivati. Ako je čovjek slijep, lako ga je načiniti onim koji remeti vlastite interese. Njegova zaslijepljenost ga čini žrtvom svih vrsta izrabljivanja, i zato se vjera uči i propovijeda. Zbog toga je i religija izumljena; to je njen osnovni posao. To je posao i političara. Političari se boje mogućnosti za razmišljanjem kod ljudi. Ako bi se misao oslobodila tada ne bi bilo kasta ni klasa. Novčana eksploatacija tada ne bi bila moguća. Isto tako se ne bi mogla tumačiti eksploatacija kao rezultat načina života u prošlim životima.

Zajedno sa razmišljanjem došlo bi se do revolucije na svim nivoima i u svim odnosima. Tada neće biti posla za političare i neće biti granica među narodima. Nijedan zid neće biti tako čvrst da odvaja čovjeka od čovjeka. Zato su svi političari, i kapitalisti i komunisti, zaplašeni od slobodnog razmišljanja. Usled zaštite od tog straha je i izumljen ovaj sistem obrazovanja. Ovo takozvano obrazovanje je samo dio jedne zavjere koja traje već stotinama godina. Ranije su sveštenici dominirali time, a sada su na red došli političari. U nedostatku mišljenja ni individua se ne može razviti jer ni osnovna potreba za razvoj jedinke nije omogućena. Koji je kamen temeljac za jednu individuu? Zar to nije mogućnost za nezavisnim mišljenjem? Ali mogućnost za takvim razmišljanjem je uništena još prije tvog rođenja. Gita je propovijedana, Kuran je propovijedan, Biblija isto tako, Kapital, Komunistički manifest i mnoštvo drugih spisa su bili imperativ tvog učenja što je ostavilo za posljedicu nemogućnost slobodne misli. Što ima lažnije od takvog načina mišljenja? Oni su propovijedali i učili samo slijepo ponavljanje i to su smatrali mišljenjem. Tamo gdje je data baza za razmišljanje, izvjesna struktura, razmišljanje nije moguće.

Za slobodno razmišljanje um mora biti lišen svih struktura. Ako ti neko obrazovanje nametne izvesne preduslove, to uopšte nije obrazovanje. Pravo obrazovanje će ti obezbijediti takvu budnost i svjesnost da tvoj um ne može zapasti u neke uslovljene strukture. Obrazovanje će ti dati takvo razumijevanje zbog kojeg um neće postati rob izvjesnih uslovljavanja, i zbog čega će moći da se razvije jedno nezavisno mišljenje. Ako ti se bude ukazalo na određenu pažljivost, to će se zasigurno postići. Sjeme za jedno nezavisno mišljenje je već prisutno u svakoj osobi. U jednom određenom podneblju to će sjeme proklijati.

Ko ne voli slobodu? Ko je taj što ne žudi za nezavisnim razmišljanjem i za inteligencijom? Ali, tamo gdje je sav obrazovni sistem prilagođen da obrobljuje čovjeka umjesto da osigura njegovu slobodu, situacija je sasvim drugačija. U tom slušaju zaista je veoma rijetka prilika da se može naći i nekoliko osoba koje su se otrgle toj kazni da budu samo mašine koje će proći kroz takav sistem obrazovanja na putu do ropstva. Ne postoji većeg postignuća do tog da pojedinac ostane individua i posle prolaska kroz ovakav obrazovni sistem.

Univerziteti su dospjeli do vrhunca svoje efikasnosti u uništavanju prvobitnosti genija. Mnogo naglašavanja je bilo na disciplini samo zbog toga da bi se čovjeku oduzela sloboda. Zadatak inteligencije je bio kako da se izgradi disciplina. Ako postoji inteligencija, disciplinovanost se sama rađa u životu jedne osobe. Nije uopšte potrebno učiti disciplinu, ona dolazi sama po sebi. Ali tamo gdje se nije odomaćila inteligencija, pojedinac će ovisiti o nametnutoj disciplini, zavisiće od nametnutog učenja. Takvo učenje će biti lažno jer ne proističe iz nutrine pojedinca, a korijeni toga ne niču iz njegove inteligencije. Svijest individue se uvijek prikrada iznutra u namjeri da se nametne učenju. Kao reakcija na to učenje, rađa se razuzdanost. Razuzdanost je uvijek reakcija na neko obrobljavanje. To je jedan neizbježni eho ropstva.

Svijest koja je prepuna slobode nikako ne može biti razuzdana. Ako se neko želi osloboditi razuzdanosti, njegova duša mora okusiti atmosferu potpune slobode. Izgleda da mi poznajemo samo dvije alternative: obrobljenost ili razuzdanost. Mi još nijesmo spremni za slobodu. Disciplina i učenje koje je nametnuto od drugih je takođe ropstvo. Ta vrsta učenja se rasprostranila svugdje o o nas i to sada izaziva tjeskobnost. Takvo učenje se mora odbaciti; razum koji podržava takvo bitisanje je pogrešan. Umrtvljenost je skrivena u tome. Takvo učenje u sebi krije potiskivani haos, a sve ono što je ikada potiskivano jednoga dana mora eksplodirati. Takvo učenje, iako i postoji, odnosi od čovjeka njegovo blaženstvo i prirodnost, a kada se jednom i odbaci, takav čovjek ostaje ruiniran. Učenje koje je nametnuto izvana, nikada nije išlo u korist čovjeku. Obrazovanje bi se moralo osloboditi spoljašnjeg nameta učenja; to treba da probudi uspavanu inteligenciju kod svakog pojedinca. Takva inteligencija postaje samo- disciplina. U jednom takvom životu nema ni potiskivanja ni tegobe.Takva život je jednostavan i prirodan nalik proticanju. Kada nečiji život napreduje kroz svjetlost inteligencije, onda nema bojazni za haos ili razuzdanost. Tamo gdje nema potiskivanja, ne postoji ni mogućnosti da eksplodira unutarnji nered ili razuzdanost.

Ja sam se zapitao: Možemo li čovjeka učiniti slobodnim? Ako mu damo slobodu dolazi u poziciju da se izloži strahu od razuzdanosti. Taj strah je prisutan zbog toga što smo čovjeka uvijek držali u ropstvu, a njegova duša se uvijek borila da se oslobodi. Uvijek kada je to bilo moguće, ona bi kidala okove. Ali u tim naporima, u duši bi ostajala gorčina, odbojnost i negodovanje što bi prije dovelo do razuzdanosti nego do oslobađanja. Sloboda je kreativna. Razuzdanost je destruktivna. Ako želimo da izbjegnemo razuzdanost onda moramo da prihvatimo slobodu. Obrazovanje definitivno može postaviti temelje koji mogu čovjeku da omoguće oslobođenje. Mi uopšte više ne želimo disciplinovanog, obučenog čovjeka: mi trebamo čovjeka koji će biti utemeljen u slobodi i inteligenciji. U jednom takvom čovjeku je nada za bolju budućnost.

Što se postiže sa metodima obučavanja? Discipline su donijele čovjeku samo zaglupljivanje i beživotnost. Disciplinovani čovjek samo može postati zgrčen i krut. Sve što bude više krut, to će biti disciplinovaniji. Ti si vidio kako izgledaju disciplinovani roboti. Inteligencija ne može uvijek reći "da"; ona mora ponekada reći i "ne". U tvome "da" će biti značenja i vrijedosti samo ukoliko ti budeš znao ponekada reći i "ne". Ali discipline te nikada ne uče da kažeš "ne"; oni uvijek očekuju samo da se kaže "da". Ako se od jednog takvog čovjeka zatraži da puca, on će pucati. Samo usled takvog njegovog obrazovanja moguće je da se događaju takve gluposti i nesreće kakve su ratovi, nasilje i neredi.

Zar ne želimo da prekinemo taj začarani krug? Da li će se takvo disciplinovano obrazovanje prekinuti samo posle nuklearnog rata? Ali posle takvog rata neće biti potrebe za nikakvim obrazovanjem jer neće biti nikoga da se obrazuje. Za budućnost čovječanstva nema veće opasnosti od obučenih ljudi jer oni samo znaju kako se sprovodi naredba. Takvi ljudi skloni sprovođenju naredbi su najpogodniji da pokrenu nuklearno oružje. Ovaj svijet će biti sasvim drugačiji ukoliko se bude razvijala inteligencija umjesto da se razvijaju discipline, ako se bude omogućivalo slobodno mišljenje umjesto da se sprovodi poslušnost.

Obrazovanje nije izumljeno da bi se obučavale određene discipline već da bi omogućivalo razvijanje inteligencije svakog pojedinca. Bilo koja disciplina da se razvije iz inteligencije, ona sama će donijeti dobrobit i blagostanje jer se takvo učenje neće moći izrabljivati. To se neće moći izroditi u sredstvo za rat i nasilje u rukama sveštenstva i političara. Kada bi se tako obrazovali, hindusi se ne bi mogli koristiti kao sredstvo u borbi protiv muslimana. Ne bi se tada mogla nuditi smrt u zamjenu za zamišljene i lažne granice između nacija. U ime učenja i poslušnosti, kakve sve ružne radnje se nijesu nudile? Na taj način društva su stvarala učitelje koji su sprovodili takve discipline nad novim generacijama. Učitelji su tako bili sredstvo mnogovrsnog izrabljivanja. Oni su sredstvo širenja mnogih bolesti. Možda oni i nijesu svjesni toga jer su i oni žrtve istovjetnog obrazovanja.

Svaka generacija prenosi, putem nasljedstva, svoju ljubomoru, neprijateljstvo i mnoge druge gluposti novoj generaciji koja dolazi . Za sve to su odgovorni učitelji. Oni šire svoje bolesti i neosjećajnosti putem svog znanja i iskustva. U tome je za njih bitnije što prenose svoje bolesti nego svoje znanje i iskustvo pošto njihova neprijateljstva i slijepa vjerovanje zadovoljavaju njihov ego. Jedan hindu otac uči svoje dijete da bude hindu; to isto rade i džaini, muslimani,...Oni žele da unesu i u svoju djecu otrove negativnosti života koje su donijele njihove sekte.Putem mnogih obrazovnih medijuma ovi otrovi su se širili. Zbog uticaja ovakvog otrovnog učenja, čovječanstvo nije u mogućnosti da postane jedinstveno, naše oči nijesu uprte ka religioznosti koja je jedinstvena i treba da bude jedna.

Isto tako se razvijaju i nacionalizmi, a oni su znatno moćniji. Svaka pojedina nacija je spremna da stane nasuprot druge nacije. Kao rezultat toga razvija se nasilje i ratovi se množe cijelim svijetom. Tamo gdje ima ega, tamo su ratovi i nasilje. Postoje još mnoge druge bolesti i virusi koji se prenose od učitelja na bezazlenu djecu. To je jedan od najružnijih prestupa koji je počinjen protiv čovjeka. Kada bi učitelji bili više budniji tada bi se mogli zaštiti od učešća u ovakvim kriminalnim radnjama. Međutim, oni koji imaju moć u društvu ne žele nikakve promjene u društvenim strukturama jer njihova moć, interes i izrabljivačke mogućnosti zavise od toga. Učitelji su ti koji mladim umovima nameću izvjesne strukture. Oni nastoje da svakoj novoj generaciji favorizuju stare tradicije. Oni ne uče djecu nikakvom buntovništvu, a tamo gdje nema bunta ne postoji ni rasta.

Koja je dužnost učitelja? Njegova dužnost je da uči buntovništvu. Onog dana kada obrazovanje bude buntovno, rodiće se jedno sasvim novo čovječanstvo. A što je to buntovništvo? To znači revolucionarni preokret vrijednosti. Obično su vrijednosti ovog življenja pogrešne; inače, zašto bi bilo tako mnogo uznemirenosti, besmislenosti i konfuzije u životu čovjeka? Ova ružnoća, ovo nasilništvo, ljubomora i nereligioznost - je li sve to bez razloga? Ne, vrijednosti života su pogrešne i to je prirodna posljedica svega toga. Zato se ovakve vrijednosti života moraju izmijeniti. Čovjek treba neke nove vrijednosti, a za to veliko buntovnišvo su potrebne pripreme. Učitelji se moraju prenuti iz svoje uspavanosti. Izuzev učitelja ne postoji drugih Bhagiratha (jedna indijska mitološka figura) koji će donijeti rijeke buntovništva sa neba na zemlju. Ali učitelji su u velikoj iluziji. Društvo ne bi trebalo da ukazuje nikakvo poštovanje prema njima, ali ono to uopšte ne radi. Naprotiv, učitelji su uvijek bili poštovani i nagrađivani. Njihov ego je bio pothranjivan idejom da su učitelji ti kojima treba ukazivati poštovanje. To je način da se oni drže u iluziji. Oni su bilo korišćeni da žigošu nove generacije na stari način. Učitelji su izrabljivani sa velikim poštovanjem. Društvo nije ništa posebno pružalo učiteljima zauzvrat. Ja se pitam: Jesu li učitelji svjesni toga?

Istorija čovječanstva je prepuna gluposti. Slijepo vjerovanje i lažno znanje je bila odlika svih njihovih tečajeva. Ali učitelji nijesu dopuštali da se nove generacije slobodno razvijaju kako bi se mogli osloboditi od njihovih lanaca. Oni su bili sluge prošlosti i nastavili da budu neprijatelji budućnosti. Je li to pravedno da teret prošlosti nosimo mi i nove generacije? Neka prošlost samo bude tlo pod našim nogama, a ne teret na našim leđima. Za izgradnju jedne slobodne budućnosti, oslobođeni um od prošlosti je za to potreban. Neka se iskustvo prošlosti pridoda čovjekovom znanju, ali ne da ga opterećuje jer on to mora da prevaziđe na svom putu. Prošlost je samo početak njegovog putovanja, a ne i kraj. On mora da se kreće naprijed udaljavajući se od tačke gdje je ostavljen od strane prošlosti. Svaka nova generacija mora da pobijedi prethodnu u svakom pogledu - i ne samo u materijalnom pogledu već i u mentalnom i religijskom aspektu. Određeni ego prošlih generacija je ranjiv usled toga, i zato taj ego ne dopušta da vidi kako se nove generacije razvijaju. On ne podnosi nikakav razvoj ni progres. Tako ego i ljubomora određenih individua inficira jednu cijelu generaciju. Svi osnivači religija su zahtijevali da ne bude nikakvih drugih eksponenata njihove religije. Svaki paigambara ili mesija je govorio da je on vrhovni. Svaki od njih je nastojao da proglasi sebe kao vrhovno božanstvo. Na taj način su zatvarali vrata bilo kakvog novog znanja ili razvoja u budućnosti. Zlatno doba je za njih uvijek u prošlosti. U budućnosti će samo biti pad i degeneracija.

Veoma je uznemirujuće da se čovjek vraća u prošlost. Ali stare generacije uvijek nastoje da nametnu svoje spise i principe novim generacijama. To se događalo stotinama godina unazad. Kao rezultat toga, ljudska duša se nije mogla razvijati onako kako treba. Ona nije mogla dospjeti do zrelosti usled toga. Ona je bila stiješnjena među stijenama prošlosti, a teret je bio tako težak da se nije mogla uzdići. Cilj obrazovanja je da rastereti dušu čovjeka jer se samo olakšana duša može izdići do vrha božanskoga. Opterećenje umrtvljenim uslovljavanjima ne dopušta sjemenu svijesti da proklija, i tako se lagano sjeme uništava truleći duboko zakopano u zemlji. Sjemenu svijesti jedne individue nije moguće da proklija prije no se rastereti prošlosti. Ako se oslobodi zgrčenosti prošlosti, samo tada čovjek može krenuti putem progresa. Prošlost su stepenice koje se moraju proći i ostaviti za sobom. Nositi to sa sobom, uopšte nije mudro.

U ovom svijetu materijalne vrijednosti su u usponu jer svaka nova generacija pomjera horizonte toga. Ali spiritualne vrijednosti nijesu u usponu jer je naš um vezan za prošlost. Sin se ne usteže da izgradi novu kuću pored one koju mu je otac podigao, ali neki duboki strah nas sprečava da nastavimo razvoj svijesti tamo gdje su stali Rama, Krišna, Mahavir ili Hrist. Taj strah je nešto što nam je učenjem dato; taj strah nam je nametnut. Komentari na Gitu se mogu pisati, ali razmišljanje dalje od toga nije dopušteno. Još su uporno ubjeđivali da ne postoji ništa mudrije od Kurana. Takav stav je čovjeka učinio uskogrudim i spiritualno siromašnim. Ako bi se dogodilo da sin ode dalje od oca u smislu bogaćenja, to bi se prihvatilo sa dobrodošlicom. To ne bi bilo stvar nepoštovanja ili uvrede oca. Zapravo, to i jeste poštovanje i to će biti ponos za svakog oca.

Svaka nova generacija bi se morala pripremati u tako da bi ostavila daleko iza sebe staru generaciju. Želja da se nova generacija drži u pokornosti staroj i da joj se ne dopušta udaljavanje, je jedna bolesna težnja i ne ukazuje na zdravi razum. Zato je sasvim opravdano zapitati se: Da li je sadašnji obrazovni sistem pomagao u povlačenju tih linija ograničenja? Ja zaista nijesam u mogućnosti da razumijem te ludosti. Moja ljubav mi kaže samo ovo - da će svi koju dođu na svijet posle mene, otići dalje od mene u svakom pogledu; oni će moći izgraditi takav novi svijet o kojem mi i ne možemo pojmiti; njihove duše će biti čistije, a njihovi umovi bistriji. Njihove oči će se moći susresti sa takvim istinama koje mi nijesmo ni smjeli pogledati, a njihove noge će ići stazama koje smo mi mogli gaziti samo u snovima. Za to je potrebna samo ljubav i molitva. Ja neću dopustiti da potisnem svoju djecu mojim znanjem ili iskustvom. Ja želim da ih učinim slobodnim. Ljubav uvijek oslobađa. Ona ljubav koja vas obavezuje, nije ljubav već nasilje.

Obrazovanje će biti okrenuto ka budućnosti a ne ka prošlosti. Samo tako će biti moguć razvoj. Svaki kreativni proces će samo moći biti okrenut ka budućnosti.

Povratak