DUH RELIGIOZNOSTI

U prošlosti je religija bila najlakši pristup tvom egu. Za to tada nije bila potrebna ni inteligencija, ni pamćenje, ni moć ni nikakva borba. Sve što je za to bilo potrebno je samo jedna slabašna i nemoćna ličnost. Za to je bilo potrebno da si kukavica koja se ne smije suprotstaviti svijetu. Takvi bi bježali u manastire, a taj čin bjekstva u manastire je bio dovoljan da ih učini velikim svecima. Oni su u manastirima po čitav dan samo sjedjeli besposleni, nekreativni, nijesu ništa radili i ničim svijetu doprinosili. Ako su nešto i radili, to je bilo samo mučenje samog sebe. Možda su oni i gladovali, molili se pet puta na dan, sjedjeli satima u joga položajima, dubili na glavi, stojali goli na hladnoći ili žegi - činili su sve moguće vrste samotorture. Takvi postupci su bili nagrađivani, visoko nagrađivani i cijenjeni.

Mi smo tako nagrađivali i slavili glupake kao svece; nagrađivali smo nekreativne ljude kao religiozne osobe, kao spiritualne vrijednosti. Oni nikada nijesu baš ništa doprinijeli svijetu; zbog takvih je svijet uvijek patio.

U Indiji je religija bila veoma nadmoćna, nadmoćnija nego bilo gdje u svijetu. Sada možete vidjeti posljedice svega toga! Indija je skoro postala pakao na zemlji. Ljudi stradaju; ljudi gladuju, umiru, pate od raznih bolesti; bez snage su, letargični, bez ikakve volje da bilo što urade - na svaki mogući način su nemoralni, ali i dalje o sebi misle da su spiritualni samo zbog toga što jednom mjesečno ili jednom nedjeljno poste, ili zato što svakodnevno idu u hram, ili zato što neprestano čitaju Gitu ili zbog toga što svakodnevno ponavljaju jednu te istu glupu mantru misleći da je to Transcendentalna meditacija. No, vi tu ne možete nigdje uočiti nikakvu meditativnost. Vi nigdje ne vidite mir, tišinu ili radost. Ne možete nigdje vidjeti  bilo šta za što se može pouzdano reći da je to rezultat vjekovne religioznosti. Moja vizija religioznosti je sasvim drugačija.

Po meni, biti religiozan znači mnogo toga jer je religija jedan multidimenzionalni fenomen. Kao prvo, to znači jedno stanje bez ega - znači duboko potvrđivanje tvojeg stanja ništavnosti. Religija nije stepenica koja te može odvesti iznad drugih. To nije pokušaj da se dosegne nadmoć već, naprotiv, to je opuštenost u svojoj običnosti. Jedna religiozna osoba se ne osjeća ni superiornom ni inferiornom osobom; zapravo, ona se nikada ne upoređuje ni sa kime. Ona se ne može uporediti - njeno razumijevanje čini jasnim da upoređivanje nije moguće pošto ne postoje dvije slične osobe. Kako možeš uporediti ljude koji su tako različiti? Ti ne možeš uporediti Budu sa Krišnom, Krišnu sa Hristom, Hrista sa Muhamedom, Muhameda sa Kabirom, Kabira sa Nanakom - ne, to nije nikako moguće. Vi ne možete nikoga uporediti ni sa kim drugim; svi su jedinstveni.

Kada kažem da su svi jedinstveni, zapamti riječ "svi". Ja nijesam koristio riječ "Jedinstven" u smislu poređenja - jedinstveniji od drugoga, jedinstveniji no što je to bilo ko drugi.  Svi su jedinstveni, unikatni! Jedinstvenost ili posebnost je jedan sasvim običan, svakodnevni kvalitet, nešto najjednostavnije. Religiozna osoba je krajnje jednostavna, sasvim obična.

U indijskoj mudrosti postoji jedan predivan traktat koji sadrži samo imena Gospoda i ništa drugo: Vishnu Sahasranam, Hiljadu imena Gospoda - samo imena i ništa drugo. Ali ta imena su zaista nevjerovatno lijepa i ukazuju na različite aspekte Boga. U tih hiljadu imena postoje dva koja glase: "Bog je nešto najobičnije", i  "Bog je nešto najneobičnije". Obično i neobično, oboje - dva različita imena Boga.

Religiozna osoba je obična, sasvim obična. Ona živi jedan jednostavan i nepretenciozan život bez ikakve namjere za neobičnostima i posebnostima. Ali to je ono što ga čini neobičnim, i zato nema nikakve protivrječnosti između ta dva imena. Biti neobičan je jedna veoma obična želja. Biti običan, nije uopšte obična želja; to je nešto neobično. Opustiti se u svojoj običnosti je jedan najneobičniji fenomen na svijetu. Onog trenutka kada se opustiš u svojoj običnosti i počneš uživati u sasvim običnim malim stvarima u životu... u jutarnjoj šoljici čaja, u šetnji kroz šumu, u kupanju u rijeci, slušanju ptica ili samo sjedjenju ispod nekog drveta - "ne radeći ništa, sjedjeći u tišini, proljeće dolazi i trava raste sama od sebe" - ili u spremanju hrane ili u čišćenju kuće... Religija nije zainteresovana za to što ti radiš, njoj je stalo do kvaliteta koji ti unosiš u svoj rad. Možeš se moliti u crkvi po čitav dan, ali tu ne mora biti religije jer je način na koji to činiš nereligiozan.

Jednom sam čuo:

Kralj i visoki svještenik su se molili rano ujutro. Bio je još mrak i oni se nijesu mogli vidjeti u hramu. Kralj je govorio: "Gospode moj, ja sam samo prašina ispod tvojih stopala. Ja sam niko. Imaj milosti za mene?"

Isto to je govorio i svještenik ali možda sa malo drugačijim riječima: "Ja sam niko. Imaj milosti za nas!"

Utom su obojica, sa iznenađenjem, čuli i treći glas. Tada se već bilo malo razdanilo i oni su mogli ponešto nazirati - najsiromašniji prosjak u gradu se, takođe, molio riječima: "Gospode moj, ja sam samo prašina ispod tvojih stopala. Ja sam niko. Imaj milosti za nas!"

Kralj protrlja oči i okrenu se prema svješteniku govoreći: "Pogledaj samo ko još govori da je običan, da je niko. Samo pogledaj! Ko to govori: "Ja sam niko?" To je samo jedan ubogi prosjak! Kralj može reći da je niko, svještenik može reći da je niko, ali taj prosjak? Kako je samo egoističan! Kako je pretenciozan!"

Oni su se podsmijavali ideji da se i prosjak može ponašati kao kralj i visoki svještenik. On se, takođe, izjašnjavao da je niko. Međutim, kralj i visoki svještenik su to shvatili kao uvredu. Naravno, oni mogu reći da su niko i ništa jer svi to znaju. Čak i sami Bog to zna! Oni su upravo bili ponizni. Ali ovaj jadni siromah - kakvo je to poniženje? On je zaista niko, i on govori: "Ja sam niko." Kakva je svrha tog isticanja?

Zapamti, vaši sveci su pokušavali da se unize pred Bogom ali samo sa namjerom da se uzdignu u očima naroda. Ali moja ideja o religioznom čovjeku je takva da on čak i ne traži da bude običan - on to ne zahtijeva. On je već sasvim običan, ma kakav da je.

Zen Majstor Rinzai je bio upitan: “Što si obično radio prije no si postao prosvijetljen?"

On je rekao: "Ja sam obično cijepao drva i nosio vodu sa izvora."

Na to ga je čovjek pripitao: "A sada, pošto si se prosvijetlio, što sada radiš?"

Rinzai mu je odgovorio: "Isto to - cijepam drva i nosim vodu sa izvora."

Čovjek je bio iznenađen i rekao je: "Ja to ne mogu razumjeti. Koja je onda razlika? Koja je onda svrha prosvjetljenja? Prije si običavao da cijepaš drva i donosiš vodu sa izvora, a i sada to i dalje radiš! U čemu je razlika?"

Rinzai se nasmijao. Rekao mu je: "Razlika je sljedeća: prije sam to radio jer sam  trebao da to uradim, to je bila moja dužnost; sada je to radost. Kvalitet raspoloženja se promijenio - posao je ostao isti!"

Ti jedeš, i religiozna osoba jede, ali kvalitet toga je različit. U Upanišadama je napisano:  annam Brahm, "hrana je Bog". Religiozna osoba jede kao da jede Boga jer je sve Bog. On pije kao da ispija Boga jer je sve Bog. Za tebe je to samo srkanje čaja - a to je, zapravo, ispijanje Boga! Odatle proizilaze zen hramovi čaja i čajne ceremonije.

Zen majstor okuplja svoje učenike, sprema čaj, a oni sijedaju oko njega i slušaju kako samovar krčka, kako se njegov zvuk širi po sobi i kako aroma čaja ispunjava malu sobu. Ta soba je podignuta u vrtu pored ribnjaka. Napolju se čuje pjesma ptica, vazduh je mirisan, a oni u tišini sjede oko Majstora.

Majstor kuva čaj; oni to primaju sa velikom ljubavlju i zahvalnošću. To je dar od Majstora - više to nije uobičajeni čaj, to više nije ni čaj - to je isto kao da Majstor sipa svoje biće u njihove šoljice. Potom oni u tišini, meditativno i molitveno, ispijaju taj čaj.

Kada su po prvi put hrišćanski misionari to saznali, oni nijesu mogli vjerovati da se ispijanje čaja može smatrati meditativnošću. Ako bi u hrišćanskom hramu zapalio cigaretu, popio kafu ili čaj, ti bi bio izbačen vani. Čak i u hindu hramu ne bi dopustili da piješ čaj. "Ovo je hram", rekli bi oni, "ovo je sveto mjesto, a ti radiš neke svjetovne stvari! Idi u neki hotel - ovo nije hotel."

Ali ja sam saglasan sa zen ljudima: male stvari u životu treba da budu preobraćene tvojom unutarnjom transformacijom. To ja nazivam religioznim kvalitetom; sve postaje sveto. Kada se kupaš, kada vodiš ljubav, kada jedeš, kada ideš da spavaš - sve postaje sveto, jer bilo gdje da kreneš, vidiš Boga, bilo što da uradiš, to radiš  sa Bogom.

Iskusiti život kao božanstvo je temeljni kvalitet religiozne osobe. Za njega Bog više nije osoba već sva energija egzistencije. Bog je božanstvo; nije osoba već kvalitet. On diše božanstvom, on živi okružen božanstvom.

Mistična teologija

Povratak