STVARALAŠTVO

Stvaralaštvo je veoma paradoksalno stanje svijesti: to je djelovanje kroz ne-djelovanje, to je ono što Lao Ce naziva wei wu wei. To je dopuštanje da se kroz vas nešto ostvari. To nije djelovanje, to je dopuštanje. To je kao da postajete prolaz kako bi Cjelina mogla teći kroz vas. To je kao da postanete šuplji bambus, upravo šuplji bambus. A onda iznenada nešto počinje da se događa, zato što se iza čovjeka krije božansko. Samo dajte mali put, mali prolaz da prođe kroz vas. To je stvaralaštvo: dopustiti božanskom da se dogodi. Stvaralaštvo je religiozno stanje. Zbog toga ja kažem da je pjesnik daleko bliži božanskom od teologa, a plesač još bliži. Filozof je najudaljeniji, jer što više razmišljate, vi tako stvarate veći zid između vas i Cjeline. Što više razmišljate, to ste sve veći. Ego nije ništa drugo do misli koje su se sakupljale u prošlosti. Kada vas nema, božansko je prisutno, tada je stvaranje.

Za mistika je njegovo postojanje stvaralaštvo. On hoda, i to je stvaranje; on govori, to je stvaranje; on ostaje u tišini, i to je stvralaštvo. Buda koji sjedi u tišini je daleko kreativniji od Rabindranata koji piše poeziju; daleko kreativniji od Pikasa dok stvara njegove slike; daleko kreativniji od Mura koji radi na svojim skulpturama. Samo sjedjeti u tišini! Na vrhuncu bitisanja mistika, stvaralaštvo je samo podneblje. Niže o toga je pjesnik; tada stvaralaštvo donosi velike pjesme, skulpture, arhitekturu, poeziju, muziku, skikarstvo. Čak je i naučnik niži u toj kategorizaciji – niži je jer radi sa nižim oblikom egzistencije - materijom. Čak i naučnik, kada je kreativan, ima nekoliko bljeskova sličnih mistiku. Zato stvaralaštvo ima tri sloja. Najviši je mistik: on živi u podneblju stvaralaštva. Pjesnik ponekad iznese neko blago iz onostranog; naučniku se to rijetko dogodi, ali uvijek kada on posjeti izvorno, on donese neku dragocjenost na svijet. Ali jedna stvar je izvjesna: mistik, naučnik ili pjesnik, bilo što da donesu na svijet, to dolazi iz onostranog. Donijeti nešto onostrano je stvaralaštvo. Donijeti nešto izvan spoznaje u spoznaju je stvaralaštvo. Pomoći da se nepoznato ispolji u nekom obliku je stvaralaštvo.

Svako ljudsko biće se rađa kao stvaralac. Pogledajte djecu i vidjećete: sva djeca su kreativna. Ali malo po malo, mi uništavamo njihovu kreativnost. Malo po malo, mi im namećemo pogrešna vjerovanja. Malo po malo, mi ih remetimo. Malo po malo im činimo da budu sve više i više ekonomični, politični i ambiciozni. Bitisati i biti kreativni su sinonimi. Nemoguće je biti a ne biti kreativan. Ali ta nemoguća stvar se ipak događa, taj ružni fenomen se događa jer svi vaši stvralački izvori su zatvoreni, blokirani, uništeni, a sva vaša energija je usmjerena ka nekoj aktivnosti za koju društvo misli da je isplativa. Naš čitav pristup životu je orjentisan ka novcu. A novac je jedna od najnekreativnijih stvari za koje čovjek može biti zainteresovan. Čitav naš pristup je orjentisan ka moći, a moć je destruktivna, nije kreativna. Čovjek koji juri za novcem će postati destruktivan jer novac treba otimati, iskorištavati druge; on treba da bude otet mnogim ljudima, samo tako ga možete imati. Moć znači da treba da mnoge ljude učinite nemoćnim, treba da ih uništite – samo tada ćete biti moćni, tako možete biti nadmoćni. Zapamtite, to su destruktivne radnje.

Stvaralačke radnje uvećavaju ljepotu svijeta, one daju nešto svijetu, one nikada ne uzimaju od njega. Kreativna osoba dolazi na svijet da doprinese ljepoti svijeta: negdje sa pjesmom, negdje sa slikarstvom. Ona čini da svijet ljepše pleše, da ljepše uživa, da ljepše voli, da ljepše meditira. Kada ona bude napuštala ovaj svijet, ona će ostaviti bolji svijet iza sebe. Može da je niko ne poznaje, može da je neko i upozna – nije stvar u tome. Ali ona ostavlja bolji svijet, neizmjerno ispunjena jer je njen život bio istinski vrijedan. Kreativnost nema ništa sa nekom posebnom djelatnošću: sa slikanjem, poezijom, plesom, pjevanjem. Ono nema niša sa nečim određenim. Bilo što može biti kreativno – vi unosite taj kvalitet u neko djelovanje. Djelovanje nije ni kreativno ni nekreativno. Vi možete slikati na nekreativan način. Vi možete pjevati na nekreativan način. Ali možete čistiti pod na kreativan način; možete kuvati na kreativan način. Kreativnost je kvalitet koji unosite u aktivnost koju radite. To je pristup, unutrašnji odnos gledanja na stvari.

Zato je prva stvar koju treba zapamtiti: ne ograničavajte stvaralaštvo sa bilo čim. Čovjek je stvaralac – i ako je stvaralac, bilo što da radi, čak i samo da hoda, vi ćete u njegovom hodanju vidjeti stvaralaštvo. Čak ako samo sjedi u tišini i ništa ne radi, čak i ne-djelovanje će biti stvaralački čin. Buda koji sjedi pod bodhi drvetom i ništa ne radi je najveći stvaralac kojeg je svijet ikada upoznao. Zato vi ne treba da idete u školu da biste naučili da stvarate. Sve što trebate je da uđete u sebe i pomognete egu da iščezne. Nemojte ga podržavati, nemojte ga usmjeravati i gajiti. A kada ne bude ega, sve će biti istina, sve će biti divno. Sve što se tada dogodi je dobro.

Ja ne kažem da ćete postati Pikaso ili Šekspir, ja to ne kažem. Neki od vas će postati slikari, neki od vas će postati pjevači, neki od vas će postati muzičari, neki od vas plesači – ali u tome nije stvar. Svako od vas će postati kreativan na svoj način. Vi možete biti kuvar, ali i tada će tu biti stvaralaštvo. Ili možete samo biti čistač, ali i tu će biti stvaralaštvo. Neće biti dosade. Vi ćete postati inventivni u malim stvarima. Čak i čišćenje će biti vrsta bogoslužena, molitva. Zato bilo što da radite će imati ukus stvaralaštva. A mi ne trebamo mnogo slikara, jer ako bi se svi pretvorili u slikare, život bi postao previše težak. Mi ne trebamo previše pjesnika; mi trebamo baštovane, takođe; mi trebamo farmere, takođe - mi trebamo sve vrste ljudi. Ali svaka osoba može biti kreativna. Ako je ona meditativna i ne-egoistična, egzistencija će početi da teče kroz nju. U skladu sa njenim mogućnostima, u skladu sa njenim potencijalom, egzistencija počinje da zauzima svoje oblike. I tada je sve dobro. Vi ne treba da postanete poznati. Istinski kreativna osoba nimalo ne brine o tome da postane poznata – nema potrebe za tim. Ona je neizmjerno ispunjena sa tim što radi, ona je veoma zadovoljna sa tim što je i gdje je – zato nema pitanja o želji. Kada ste kreativni, želje iščezavaju; kada ste kreativni, ambicije nestaju. Kada ste kreativni, vi ste već to što ste oduvijek željeli da budete.

Vi možete biti stvaralac, tada osjećate određeno ispunjenje – to dolazi majci kada se porađa, to dolazi pjesniku kada mu se rodi pjesma, to dolazi vajaru kada stvori neko divno djelo u mermeru, u kamenu, u drvetu. Uvijek kada nešto stvorite, vi se osjetite uzvišeno, dosegnete do vrhunca, dosegnete do visine. Zato su svi kreativni ljudi blizu religioznosti. Religioznost je najveće stvaralaštvo jer je to napor da porodite sebe, da postanete sebi otac i majka, da se ponovo rodite, da se preporodite kroz meditaciju, kroz svjesnost. Poezija je dobra, slikarstvo je dobro – ali kada porodite vlastitu svijest, tome nema poređenja. Tada ste rodili vrhunsku poeziju, vrhunsku muziku, vrhunski ples. To je dimenzija stvaralaštva. Na spirali stvaralaštva religioznost je zadnja, ona je najveća umjetnost, vrhovna umjetnost – zbog toga je ja nazivam vrhovna alhemija. Po meni, stvaralaštvo je molitva, stvaralaštvo je meditacija, stvaralaštvo je život. Zato se nemojte plašiti života – krećite se! Budite dinamični! I bilo što da radite, radite to sa ljubavlju tako da taj sami čin postane kreativan i božanski.

Ja ne kažem da svi vi treba da postanete slikari i pjesnici, to nije moguće - ali nije ni potrebno, takođe. Vi možete biti domaćica, vaše kuvanje može biti stvaralaštvo. Vi možete biti obućar, vaše obućarstvo može biti stvaralaštvo. Bilo što da radite, radite to potpuno, do kraja, sa ljubavlju, veoma iskreno; uključite se u to toliko da taj vaš čin ne bude nešto spoljašnje. Pokrenite se u tom činu, i taj čin će biti ispunjenje. Tada vas mogu nazvati religioznim. Religiozna osoba, religiozna svijest je neizmjerno kreativna. Svaki kreativni čin postaje preporod za stvaraoca, a svaki indiferentni čin postaje samoubistvo, spora smrt. Budite preplavljeni. Ne budite škrti. Ne pokušavajte da zadržavate, dijelite. I neka brižljivost bude samo središte vašeg života. A onda nema potrebe da idete u crkvu, nema potrebe da idete u hram, nema potrebe da klečite pred nekim bogom i molite se. Vaš razigrani život, vaš način življenja je molitva. Bilo što da dotaknete će postati sveto. Ja kažem 'bilo što', bezuslovno!

OSHO: Life, Death, and Love