***
Uistinu zrela osoba ne može biti ozbiljna, nema ničega zbog čega treba biti ozbiljan. Čitav život je veselje, to je igra, igra svijesti. To vam otkriva meditacija – da je čitav život predivna igra energije. Ta ista energija je u drveću, u zvijezdama, u rijekama, u planinama, u vama, u životinjama. To je jedna ista energija koja pleše u različitim oblicima. Mi na Istoku to nazivamo „leela“. Leela znači božija igra.
***
|

Dimenzije obrazovanja
Humaniverzitet |
DIMENZIJE OBRAZOVANJA
Obrazovanje koje je postojalo u prošlosti je bilo nedovoljno, nedovršeno, površno. Ono je bilo izumljeno samo za ljude koji su zarađivali za svoje preživljavanje, ali im nije moglo dati nikakav uvid u samo življenje. Ono ne samo da nije bilo nedovršeno, on je bilo štetno, takođe - zato što je bilo utemeljeno na natjecanju. Bilo koja vrsta natjecanja je u suštini nasilje, i stvara ljude koji su nevoljeni. Sav njihov trud je da postignu: ime, slavu, sve vrste ambicija. Očigledno je da će oni biti u stalnoj borbi i u konfliktu sa drugima. To uništava njihovu radost i uništava njihovu sklonost za prijateljstvom. Izgleda da se svi bore sa čitavim svijetom.
Sve do sada je obrazovanje bilo ciljno orjentisano: to što učite nije važno, bitan je ispit koji će doći za godinu ili dvije. To čini da je budućnost važna, znatno važnija od sadašnjosti. To žrtvuje sadašnjost za budućnost. I to postaje vaš pravi stil života: vi uvijek žrtvujete ovaj trenutak za nešto što nije sadašnjost. To stvara ogromnu prazninu u životu. Zato će vizija moje zajednice imati peto-dimenzionalno obrazovanje. Ali prije no što uđemo u tih pet dimenzija, nekoliko stvari treba napomenuti. Prvo, neće biti nikakvih ispita kao dio obrazovanja, već će svakog dana, svakog sata biti stalno promatranje od strane učitelja; njihove primjedbe tokom godine će odlučivati da li ćete ići naprijed ili ćete još ostati u istom razredu. Niko neće padati, niko neće prolaziti – to će biti da su neki ljudi malo brži a neki malo lijeniji, jer ideja neuspjeha stvara duboku ranu inferiornosti, a i ideja uspješnosti stvara, takođe, drugu vrstu bolesti, a to je superiornost. Zato niko nije inferioran, i niko nije superioran. Osoba je jednostavno svoja, neuporediva.
Zato nema mjesta ispitima. To će promijeniti svu perspektivu: od budućnosti ka sadašnjisti. Upravo to što radite ovog trenutka će biti odlučujuće, a ne pet pitanja na kraju dvije godine. Vi ćete proći kroz hiljade stvari tokom te dvije godine, i svaka će biti odlučujuća, tako da obrazovanje neće biti ciljno orjentisano. Učitelji su u prošlosti bili od velikog značaja zato što su oni znali jer su prošli sve ispite, oni su sakupili znanje. Ali situacija se promijenila, a to je jedan od problema, da se situacija promijenila, a naš odnos je i dalje ostao stari. Sada je eksplozija znanja veoma velika, veoma brza tako da ne možete napisati toliko veliku knjigu o bilo kom naučnom predmetu, jer kada je završite, ona će već biti prevaziđena: nove činjenice, nova otkrića će je učiniti beznačajnom. Zato sada nauka ovisi o člancima, priodikama, ne o knjigama.
Učitelj se obrazovao prije trideset godina. Za trideset godina se sve promijenilo, a on i dalje ponavlja što je naučio. On je zastario, i on stvara svoje studente zastarjelima. Zato u mojoj viziji nema mjesta za učitelje. Umjesto učitelja postojaće vodiči, a razliku između njih treba razumjeti: vodič će vam reći gdje ćete u biblioteci naći posljednje informacije o tom predmetu. A takvo učenje se neće sprovoditi na starinski način jer televizija to radi na daleko bolji način, može vam pružiti najnovije informacije bez ikakvog problema. Učitelj dospijeva do vaših ušiju, a televizija direktno privlači vaše oči – utisak je daleko veći jer oči primaju 80% vaših životnih situacija, one su najživlji dio. Ako nešto možete vidjeti, to ne morate pamtiti, ali ako nešto slušate, to morate memorisati. Skoro devedeset osam procenata obrazovanja se može prenijeti televizijom, a pitanja koja bi učenici postavljali se mogu odgovoriti kompjuterima. Učitelj bi bio samo vodič da vas uputi na ispravan kanal, da vam pokaže kako da koristite kompjuter, kako da nađete zadnju knjigu. Njegova funkcija će biti sasvim drugačija. On vam ne predaje znanje, on vas samo čini svjesnima savremenog znanja, zadnjih istraživanja. On je samo vodič.
U skladu sa tim, ja sam obrazovanje podijelio u pet dimenzija. Prva dimenzija je informativna: kao što je istorija, geografija i mnogi drugi predmeti koji se mogu riješiti televizijom i kompjuterom. Drugi dio te dimenzije treba da budu nauke. I one se mogu prenositi televizijom i kompjuterima, takođe. Ali oni su komplikovaniji, i ljudski faktor vođenja će biti nužniji. U prvu dimeziju ulaze i jezici: jedan je maternji, a drigi je engleski koji će biti sredstvo za međunarodnu komunikaciju. Oni se takođe mogu učiti znatno uspješnije pomoću televizije: akcenti, gramatika i sve drugo se može učiti znatno ispravnije nego od strane ljudskih bića. Mi možemo u svijetu stvoriti atmosferu bratstva: jezik povezuje ljude, a jezik može i da razdvaja ljude, takođe. Sada još ne postoji međunarodni jezik.
Engleski je najrasprostranjeniji jezik, i ljudi treba da odbace svoje predrasude – oni treba da pogledaju stvarnost. Bilo je mnogo napora da se stvore jezici kako bi se izbjegle predrasude. Španski narod može reći da njihov jezik treba da bude međunarodni jezik jer tim jezikom govori više ljudi od svih drugih jezika. Da bi se izbjegle takve predrasude stvorio se jezik kao što je esperanto. Ali nijedan izmišljeni jezik nije sposoban da funkcioniše. Postoje neke stvari koje rastu, koje se ne mogu izmisliti – jezik je rastao hiljadama godina. Esperanto izgleda previše vještački tako da su svi njegovi napori propali. Zato je apsolutno neophodno da se stvore dva jezika: prvi, maternji jezik, zato što postoje osjećanja i nijanse koje možete reći samo maternjim jezikom. Zatim, internacionalni jezik je apsolutno neophodan kao osnova za jedan svijet, za jedno čovječanstvo. Zato bi dva jezika bila apsolutno nužna za svakoga. To bi ušlo u prvu dimenziju.
Druga dimenzija je istraživanje naučnih predmeta, što je neizmjerno važno jer je to pola stvarnosti, spoljašnja stvarnost. A treće bi bilo, to što nedostaje u ovovremenom obrazovanju, a to je umjetnost življenja. Ljudi prihvataju zagarantovano da znaju što je ljubav – oni to ne znaju, a onda kada to spoznaju, to je već kasno. Svakom djetetu treba pomoći da preobrazi svoj gnjev, mržnju, ljubomoru u ljubav. Važan dio treće dimenzije treba da bude smisao za humor. Naše takozvano obrazovanje čini ljude tužne i ozbiljne. A ako je jedna trećina vašeg života utrošena na univerzitetu u tuzi i ozbiljnosti, to postaje ukorijenjeno; vi zaboravljate jezik smijeha – a čovjek koji je zaboravio jezik smijeha je zaboravio mnogo od života. Zato ljubav, smijeh i upoznavanje sa životom i njegovim čudima je misterija. Ove ptice koje pjevaju na drveću morate čuti. Drveće, i cvijeće i zvijezde treba da budu u vezi sa vašim srcem. Izlazak sunca i zalazak sunca ne treba da budu samo neke spoljašnje stvari – one treba da budu i nešto unutrašnje, takođe. Naklonost prema životu treba da bude temelj treće dimenzije.
Ljudi su veoma nenaklonjeni prema životu. Oni i dalje ubijaju životinje da bi ih jeli – oni to nazivaju igra, a ako životinja ujede njih, oni to nazivaju nesreća. Čudno! U igri treba dati podjednaku prilika obijema stranama. Životinje su bez oružja, a vi imate puške ili strijele. Veliko poštovanje prema životu se treba učiti jer je život Bog, i nema drugog boga do sami život: radost, smijeh, osjećaj za humor – ukratko, razigrani duh.
Četvrta dimenzija treba da bude umjetnost i kreativnost: slikarstvo, muzika, rukotvorine, grnčarstvo, zidarstvo – bilo što da je kreativno. Sve oblasti kreativnosti će biti dopuštene, a studenti mogu da odaberu. Postoji samo nekoliko stvari koje će biti obaveza: na primjer, međunarodni jezik treba da bude obavezan, određena stvaralačka umjetnost treba da bude obavezna, određena sposobnost za zarađivanje za život treba da bude obaveza. Vi treba da se odlučite za neku od čitavog mnoštva kreativnih umjetnosti, jer dok čovjek ne nauči kako da bude kreativan, on neće nikada postati dio egzistencije koja je stalno kreativna. Postati kreativan, čovjek postaje božanski – kreativnost je jedina molitva.
A peta dimenzija treba da bude umjetnost umiranja. U toj petoj dimenziji će biti sve meditacije tako da možete spoznati da nema smrti, tako da možete postati svjesni vječnog života unutar vas. To treba da bude apsolutna suština jer svako treba da umre; niko to ne može izbjeći. A pod velikim izborom meditacija, vi se možete upoznati sa zenom, tao, jogom, hasidizmom, sa svim vrstama i mogućnostima koje postoje a o čemu obrazovanje nije brinulo. U toj petoj dimenziji treba da budete obaviješteni i o borilačkim vještinama, kao što su aikido, džiu-džicu, džudo – umijeću samo-odbrane bez oružja, ali ne samo o samo-odbrani već istovremeno i o meditaciji, takođe.
Nova zajednica će imati potpuno obrazovanje, cjelovito obrazovanje. Sve što je suštinsko treba da bude obavezno, a sve što nije suštinsko će biti neobavezno. Čovjek treba da izabere iz opcija kojih će biti mnogo. I kada se osnovno ispuni, tada vi treba da učite nešto u što uživate: muzika, ples, slikarstvo – vi treba da spoznate nešto što ide unutar vas, da spoznate sebe. A sve to se može postići veoma lako bez neke teškoće. Ja sam bio profesor, i napustio sam univerzitet sa obrazloženjem: „Ovo nije obrazovanje, ovo je čista glupost. Vi ih ne učite ničemu značajnom.“ Ali to beznačajno obrazovanje preovladava svugdje u svijetu. Ne čini razliku da li je u Sovjetskom Savezu ili Americi. Niko ne traga za većom cjelinom, potpunim obrazovanjem. U tom smislu, skoro svi su neobrazovani; čak i oni koji imaju velike diplome su neobrazovani u širim oblastima života. Neki su više neobrazovani, a neki su manje – ali svi su u suštini neobrazovani. Nemoguće je naći obrazovanog čovjeka, jer obarazovanje kao jedna cjelina nigdje ne postoji.
Osho, The Golden Future