HRABROST

Postoje dvije vrste hrabrosti. Prva vrsta je najčešća. Prva vrsta je kultivisana. Vi potiskujete vaš strah i nastavljate da ga potiskujete toliko silno da on iščezava iz vaše svijesti i postaje dio vaše podsvijesti. Vi više nijeste svjesni straha i počinjete da mislite da u vama nema straha. U uobičajenim situacijama će to djelovati, ali u neuobičajenim prilikama, u kojima je potrebna prava hrabrost, vi ćete imati prekid. Strah će se ponovo ukazati. On je bio potisnut samo zbog toga što ste bili hrabri, a to nije postalo vaše stvarno stanje.

Druga vrsta, druga kategorija hrabrosti je spontana, prirodna, nekultivisana. Ona ne dolazi kroz potiskivanje straha. Ona dolazi kroz razumijevanje straha, dubokim sagledavanjem straha. A trenutkom kada počnete da sagledavate strah, strah počne da iščezava jer odmah postajete svjesni da to nijeste vi. To je samo jedna ideja u umu koju svjedočite. Jedna stvar postaje apsolutno izvjesna: da ste vi izvan toga, da to ne određuje vas ili vaše biće. U tom istom trenutku se hrabrost ukazuje, izvire. A to je potpuno drugačija stvar. U nikakvoj situaciji vas to više neća napuštati. Čak ni smrt to ne može uništiti.

Ja vas učim drugoj vrsti hrabrosti. Prva vrsta je potrebna svim vrstama vojnika u čitavom svijetu. Druga vrsta je potrebna sanijasinima. Sanijasin treba da živi nekultivisan život, prirodan, spontan, svjestan, budan, ali apsolutno ne-represivno: niti strah ne treba potiskivati, ni požudu, ni seks – ništa ne treba da bude potiskivano. Sve treba da se razumije. A čudo nastaje kada kroz razumijevanje dođe prevazilaženje, kada kroz razumijevanje dođe preobražaj. I uvijek se prisjetite: razlika između hrabrog čovjeka i kukavice nije u tome da hrabar čovjek nema straha, a kukavica ima strah – ne! U tome nije razlika. Oboje imaju strah, i u istoj razmjeri. Gdje je onda razlika? Razlika je u tome što hrabar čovjek ide naprijed uprkos strahu, a kukavica zastane usljed straha. Obojica imaju strah! Ako nađete hrabrog čovjeka koji nema straha, kako ga možete nazvati hrabrim? On će biti mašina, ne čovjek. Samo mašina nema strah. Ali vi mašine ne nazivate hrabre. Kako mašine možete nazvati hrabre? Hrabrost znači da se nešto dogodilo uprkos strahu. Strah je prisutan, drhtanje je prisutno, ali to vas ne zaustavlja, vi nijeste blokirani zbog toga. Vi to koristite kao prag. Tresete se, drhtite, ali i dalje idete ka nepoznatom.

Obije mogućnosti postoje u svakom ljudskom biću: strah i hrabrost. Sve zavisi što ćete izabrati od to dvoje. Nikada ne birajte strah. On vas koči, on vas parališe. On vas uništava bez da vam pruži šansu za uskrsnuće. I hrabrost će vas rušiti, ali njegova destrukcija je veoma kreativna – on će vam dati preporod. Zato pravo pitanje nije hrabrost, pravo pitanje je da ne shvatite da je smrt poznata, a da je življenje nepoznato. Vezati se za poznato je vezivanje za leš. Vi to treba da uvidite. To što vam je poznato, što ste proživjeli, što vam je dato - gdje ste sa tim stigli? Zar još nijeste prazni? Zato ne postoji ogromno nezadovoljstvo, duboka frustracija i besmisao? Još nekako uspijevate da sakrivate istinu i stvarate laži ostajući zaokupljeni i uključeni. Stvar je u tome da jasno sagledate da sve što znate je prošlost, to je veće prošlo. To je dio groblja. Da li želite da budete u grobu ili želite da budete živi? A to nije pitanje samo za danas, to će biti isto pitanje i sjutra, i prekosjutra. To isto pitanje će biti do vašeg zadnjeg daha.

Uvijek kada zaista postoji pitanje hrabrosti, niko vam to ne može dati. To nije nešto što vam se može pokloniti kao dar. To je nešto sa čim ste se rodili, vi samo nijeste dozvolili da to raste, vi nijeste dozvolili da to ispolji sebe – jer je čitavo društvo bilo protiv toga. Društvo ne voli lavove, ono voli stado ovaca. Tada je lako zarobiti ljude, iskorišćavati ljude, raditi sa njima što god želite. Oni nemaju dušu, oni su skoro roboti. Vi im naredite, i oni vas poslušaju. Oni nijesu slobodne individue. Nijedno društvo ne želi da budete hrabri. Svako društvo želi da budete kukavica, ali niko vam iskreno to neće reći, oni umjesto toga nalaze divne riječi. Oni vam neće reći: „Budite kukavica“, jer će to osobi izgledati uvrijedljivo, i ona će početi misliti: „Zašto bih ja bio kukavica?“, a kukavica nije nešto za poštovanje. Ne, oni kažu: „Budite obazrivi. Razmislite dva puta prije no što odlučite. Sjetite se vaše tradicije, vaše religije stare hiljade godina – to ima mudrost. Vi ste novajlija, vi ne možete da ne vjerujete u to. Za to nema uporedbe. Vi ste upravo došli, a vaša religija je ovdje već deset hiljada godina i sakupljala je sve više i više iskustva, znanja. To je himalajski fenomen.“

Na veoma mnogo načina vam je govorena jednostavna stvar: „Samo budite kukavica. Oni vam plaćaju da budete kukavica. Opasno je biti hrabar jer će vas to dovesti do konflikta sa svim tuđim uloženim interesima, a vi ste malo ljudsko biće. Vi se ne možete boriti sa čitavim svijetom.“ A ta hrabrost je u svakome. To nije kvalitet koji treba učiti, to je nešto što je dio vašeg života, vaše samo disanje. Samo je društvo stvorilo veoma mnogo prepreka protiv vašeg prirodnog rasta tako da ste počeli da razmišlajte: odakle da dobijete hrabrost, odakle da dobijete inteligenciju, odakle da dobijete istinu? Na vama je da izađete iz te klopke. Vi to možete. Naravno, za to ćete trebati veliku hrabrost, jer kada počnete uklanjati to što vam je društvo nametnulo, vi ćete izgubiti ugled. Vi ćete pomisliti da više nijeste poštovani. Vi ćete početi da budete neobični, ljudima ćete izgledati čudno. Izgledaćete kao ludak. Ljudi će misliti: „Nešto nije u redu sa tim jadnikom.“ Najveća hrabrost je da uđete u život gdje ljudi počinju da misle da ste čudak.

Hrabrost znači samo jednu osnovnu stvar. To znači imati povjerenje u nepoznato protiv poznatog, vjerovanje u ne-um protivno umu. Um je poznato. Sve što je poznato postaje vaš um, a sve što ostaje nepoznato je vaše srce. Srce nikada ne postaje poznati fenomen: ono ostaje tajanstveno, ono ostaje nejasno. Vi ga ne možete definisati, ono ostaje neobjašnjivo. Hrabrost znači da odete iza onoga što znate. Hrabrost znači da iznova i iznova budete dijete, da iznova i iznova budete bezazleni, da pređete granicu znanja – to vam je bezbijedno mjesto jer to znate, vi ste upoznati sa tim. Uvijek umirite sa prošlošću, svakog trenutka umirite; i ponovo se sa novim rađate u sadašnjosti – to je hrabrost. To je kvalitet hrabrosti: uvijek biti spremni da tragate za nepoznatim, što još nije otkriveno. Jer to što ste već otkrili je postalo bezvrijedno. Pokrenite se, budite hrabri. Postoje blaga koja treba otkriti, vi ih imate. Ja vam neću dati ništa što vi već nemate. Vi to imate. Vi imate riznicu, vi imate ključ. Najviše što mogu, ja vam mogu pokazati kako da je otključate, kako da upotrijebite ključ. U najboljem slučaju, ja vam mogu pokazati gdje je brava i gdje je ključ unutar vas. Ja mogu zbližiti prostor gdje je ključ i dio gdje je brava – to je sve. Blago je vaše, ono je već tu. Ali vi ipak morate nešto da uradite.

Vi treba da idete korak po korak, spremajući se, živjeći iz trenutka u trenutak. A kada postanete prisniji sa ljepotom nepoznatog, vi ćete početi da stvarate novi kvalitet u vama. On je prisutan, ali ga vi nikada nijeste koristili. Prije nego vam dođe smrt, krenite od poznatog ka nepoznatom. Uvijek se prisjetite da je novo bolje od starog. Oni govore da sve što je staro nije i zlatno. Ja kažem da čak i ako je sve staro zlatno, zaboravite na to. Odaberite novo – zlatno ili ne, to nije bitno. To što je bitno je vaš izbor: vaš izbor da učite, vaš izbor da iskusite, vaš izbor da uđete u mrak. Malo po malo će vaša hrabrost početi da djeluje. A izoštrenost inteligencije nije nešto odvojeno od hrabrosti, to je skoro jedna organska cjelina. Počnite od jednostavne vježbe, a to je: uvijek se prisjetite, kad god postoji izbor, izaberite nepoznato, rizično, opasno, nesigurno – i nećete biti na gubitku. To znači, uprkos svemu što vam um govori, što vam logika govori, vi ipak idite. Vi znate da je opasno, znate da je rizično, ipak idite. Uprkos svom vašem znanju, vi odaberite da idete u određeno iskustvo –a to je hrabrost.

U ljubavi, u molitvi, u meditaciji, u božanskom, neka vrsta hrabrosti je neophodna. Hrabrost je čak i ludost da pomislite na božansko, da tragate za božanskim, predati i posvetiti vaš život božanskom. Krenuti u meditaciju je kretanje ka ničemu. I kakva je korist od toga? Ništa opipljivo u vašim rukama, ništa ne možete pokazati svijetu da ste postigli. U početku će vam to izgledati kao smrt, u početku će vam to izgledati kao ništavnost. Ali ako ste hrabri, ubrzo će se ukazati vječno tlo. Po prvi put ćete biti u vašem domu. To je upravo nalik porođajnom bolu: dijete trteba da prođe kroz porođajnu traumu, treba da izađe iz utrobe. Vi ste upravo sada u utrobi uma. Meditacija nije ništa drugo do izlazak iz utrobe uma – od misli do nemisaonosti, od nesvjesnosti do svijesti, od tuđeg, imitirajućeg bića do autentičnosti. A najveća hrabrost na svijetu je proći kroz preobražaj: od smrtnog bića do besmrtnog boga.

OSHO, Existence Is a Festival