PROMJENE

Ne postoje 'vremena izvjesnosti' jer je vrijeme uvijek neizvjesno. To je nezgodno za um: um želi izvjesnost, a vrijeme je uvijek neizvjesno. Zato kada um sasvim slučajno naiđe na mali prostor izvjesnosti, on se osjeti spokojno: neka vrsta iluzorne stalnosti ga obuzme. On nastoji da zaboravi pravu prirodu egzistencije i života, on počinje da živi u nekoj vrsti svijeta snova – on počinje da pogrešno shvata izgled stvarnosti. To je dobro za um jer je um uvijek uplašen promjene - iz prostog razloga, jer ko zna što će promjena donijeti: dobro ili loše? Jedna stvar je izvjesna - promjena će poremetiti vaš svijet iluzija, očekivanja, snova.

Um je nalik djetetu koje se igra na obali mora i gradi kule od pijeska. Na trenutak izgleda da je kula gotova, ali ona je napravljen od suvog pijeska. Svakog trenutka može i najmanji povjetarac da je sruši do kraja. Ali mi počinjemo da živimo u takvoj kuli iz snova, mi počnemo da osjećamo da smo našli nešto što zauvijek ostaje sa nama. Ali vrijeme neprestano remeti um. To izgleda grubo, ali to je zaista veoma milostivo od egzistencije da to uvijek ostaje sa vama. To vam ne dopušta da od privida stvarate realnost. To vam ne daje priliku da prihvatite masku kao vaše stvarno lice, vaše prvobitno lice. Zato uvijek kada vrijeme sruši vaše voljene iluzije, ono zna da iznosi najgore i najbolje u životima ljudi. Ono jednostavno pokazuje što je bilo sakriveno iza lažne postojanosti, iza snova koje ste uzeli kao nešto stvarno. To vam jednostavno skida masku.

Vi vidite da je sve u stalnom mijenjanju, ali izgleda da postoji neki strah duboko u srcu ljudskog bića: strah je smrt. Ako postoji promjena, onda se smrt može dogoditi. Promjena donosi i smrt. Zato mi želimo da vjerujemo u nešto što je stalno, apsolutno nepromjenjivo. To može biti istina, to može biti Bog, to može biti duša – ali nešto je potrebno uplašenom srcu da se veže tako da smrt može biti pobijeđena. Makar čovjek može vjerovati: „Mora da postoji nešto trajno u čemu mogu naći utočište - što može postati moja sigurnost.“ Ali u ovom životu je sve u stalnom mijenjanju, vi ne možete ostati nepromijenjeni. Zato ove tri stvari stalno stvaraju patnju, bol: život, smrt, promjenljivost. Što je ljudska bol? Što je njihova nesreća? Njihova nesreća je: oni su stvorili ego. Oni su to morali stvoriti jer ne poznaju sebe, a čovjek ne može da živi bez sebe. Oni ne znaju ko su, a čovjek ne može da živi, ne može da bitiše bez spoznaje ko je on. Što onda da radi? On je stvorio lažno sebe.

Traganje za stvarnim izgleda naporno. Stvoriti sintetično, vještačko, plastično sebe izgleda veoma lako. Mi smo stvorili ego kao zamjenu. To je lažan centar koji nam daje osjećanje da znamo ko smo. Ali to lažno 'sebe' je neprestano u opasnosti. Ono je lažno, ono stalno treba da bude podržavano. Ironija je u tome što duboko unutar vas postoji prostor koji je vječan, koji se nikada ne mijenja. Postoji prostor u vama koji je bezvremen, na kojeg nikada ne utiču nikakve promjene u vremenu, kroz vrijeme – ostaje transcendentalan, izvan svega. Postoji prostor u vama koji je život, čisti život, i koji ne zna ništa o smrti. Postoji prostor u vama koji je čista ljubav. A vi se plašite ljubavi, vi se plašite života, i vi se plašite smrti - vi se plašite promjene.

Kako ja to vidim, ja vidim veoma značajnu psihološku činjenicu u tome. Psihološka činjenica je da mi ne želimo da budemo u protoku, mi želimo da budemo ovdje i sada, zauvjek. Godišnja doba se mijenjaju, dolazi jutro, dolazi veče, dan se mijenja u noć, noće se mijenja u dan. Sve oko nas se mijenja, samo mi ostajemo isti. Postoji naš strah od promjene, naš strah od nepoznatog, jer vas promjena može odvesti do nepoznatog – i treba da vas odvede do nepoznatog. Mi takođe vidimo da se djetinjstvo mijenja, mladost se mijenja, srednje doba se mijenja, starost se mijenja, ali mi ne obraćamo previše pažnje na te promjene jer je to naš identitet. Zato mi savršeno dobro znamo da se mijenjamo, mi smo u protoku, ali se plašimo da postanemo svjesni toga.

Istinski meditant je onaj ko je postao svjestan promjene koja se događa u njegovom tijelu, u svijetu. On treba da postane svjestan svega što se mijenja. Vaš um se mijenja, vaša osjećanja se mijenjaju – da li postoji nešto što se ne mijenja? Mi smo vašu najdublju suštinu nazvali centar ciklona - vaša duša – a to se ne mijenja. Zaratustra je bio savremenik Heraklita i Gautam Bude. Čudna je slučajnost da su sva ta tri velika učitelja dali u osnovi isti pristup životu: život je tok, sve se neprestano mijenja, a to što se ne mijenja je smrt. Promjena je sami duh života; stalnost je dio smrti. Oni su tako rekli nešto protiv svjetine, protiv čitave duge prošlosti, protiv svih mislilaca i protiv određene žudnje u čovjekovoj psihologiji: čovjek želi da stvari budu stalne. I to mjesto treba zapamtiti. Čovjek je uplašen promjene. On se plaši promjene jer niko ne zna što će promjena donijeti. Zato ste se upoznali sa svim tim što je stalno; vi znate kako da se nosite sa tim. Vi ste naučili sve o tome. Vi se osjećate lagodno sa tim – to vam više nije strano, nepoznato.  

OSHO, Time Remains Where It Is