LJUDSKA TRAGEDIJA

Ljudska istorija je tragedija. A razlog što je to tragedija nije previše kompleksan. Vi ne treba da idete previše daleko da biste to otkrili – to je u svima vama. Čitava prošlost čovjeka je stvorila raskol u čovjeku. Postoji stalni rat u svakom ljudskom biću. Ako se ne osjećate ugodno, razlog nije lični. Vaša bolest je društvena. Strategija koja je korišćena je da se podijelite u dva neprijateljska kampa: Zorba i Buda, materijalno i duhovno. Vi nijeste podijeljeni u stvarnosti, u stvarnosti ste harmonična cjelina. Ali u vašem umu postoji uslovaljavanje da nijeste čitavi, u jednom komadu; vi treba da se borite protiv vašeg tijela. Ako želite da budete duhovno biće, tijelo treba pobijediti, poraziti, uništiti, mučiti na svaki mogući način. To je bila prihvaćena ideologija svugdje u svijetu. U različitim kulturama, različitim religijima formulacije mogu biti različite, ali temeljno pravilo je isto: podijeliti čovjeka, stvoriti konflikt u njemu tako da se jedan dio osjeća višim, postaje svet, počinje da optužuje drugi dio kao griješnika.

Nevolja je u tome što ste vi zaista sjedinjeni, nema načina da se podijelite. Svaka podjela bi stvarala tegobu u vama, svaka podjela bi značila da se pola vas bori sa drugom polovinom. A ako se borite unutar sebe, kako možete biti spokojni? Tako je čitavo čovječanstvo sve do sada živjelo na šizofreničan način. Svako je bio isječen na djelove, u fragmente. Vaše religije, vaše filozofije, vaše ideologije nijesu bile iscjeljujući procesi – one su bile korijeni uzroka unutrašnjeg konflikta i rata. Vi ste ranjavali sebe. Vaša desna ruka je ranjavala lijevu ruku, vaša lijeva ruka je ranjavala desnu ruku – obije ruke bi tako bile povrijeđene.

Zapad je konačno odlučio da ide sa Zorbom. Nije bilo drugog načina da ostane zdrav – jedan dio je trebalo da se sasvim uništi, zapostavi, zaboravi. Zapad je odbacio unutrašnju stvarnost čovjeka, njegovu svijest: nema duše, čovjek je samo tijelo – jesti, piti i biti sretan je jedina religija. To je jednostavno način da se nađe neki mir uma, da se izađe iz konflikta, da se dođe do odluke i zaključka, a to je potvrda da ste jedno: samo materija, samo tijelo.

Istok je odabrao drugi način, ali osnovni problem je ostao isti. Istok je izabrao da ste duša, a da je tijelo iluzija. Materija ne postoji, svijet je sačinjen od iste stvari od koje su i snovi napravljeni, zato se ne brinite o tome. Odbacite to, zaboravite sve u vezi sa tim, to nije vrijedno ni pomena. Površno gledano, izgleda da Istok i Zapad rade drugačije stvari, ali u suštini, oni ne rade različite stvari. Oni pokušavaju da nađu razuman način da budu jedno, jer biti dvoje znači stalna ne-lagodnost, konflikt. Bolje je odbaciti ideju dvojnosti. Istok kaže da je tijelo iluzija; to je samo privid, sjenka – to nema stvarnost. Zapad kaže da je svijest uzgredna – ona ne postoji sama od sebe, ona je privid. Kada tijelo umre ništa ne ostane, tijelo je sve, a svijest koju osjećate je samo kombinacija svih elemenata tijela. Na primjer, ako izdvojite sve vaše djelove automobila, ili sve djelove vašeg sata, mislite li da će nešto nalik duši biti nađeno u tom satu? Ko će pokretati taj sat? Sat radi upravo zbog određene kombinacije djelova; automobil isto tako radi, tako sve mašine rade – to je usljed tog sklopa. Stavite ponovo sve djelove zajedno, i sat će početi da kuca. Duša nije nigdje otišla, nije bilo duše u prethodnoj kombinaciji.

Kada je moj stav u pitanju, ja vidim da je fundamentalni razlog da odaberete jedinstvo, i da odlučite da je drugo iluzija, tako možete biti opušteni, tako neće biti potrebe da se borite, mučite, i da budete u stalnom strahu da ćete biti pobijeđeni. Zašto su Istok i Zapad odabrali različito? To se takođe treba razumjeti. Istočni um, u traganju za sjedinjenim bićem, pokušava da otkrije: što je tačno unutrašnja svijest o kojoj istočnjački mistici, sveci i mudraci govore, a tijelo nazivaju iluzija? Nama tijelo izgleda stvarno, a svijest je samo riječ. Ali zato što svi sveci Istoka naglašavaju da je svijest vaša stvarnost, Istok je pokušao da otkrije da je to zaista stvarnost prije no što se odlučite u korist tijela. Prirodna tendencija će biti da se odluči u korist tijela jer je tijelo prisutno, već izgleda kao stvarno, a svijest treba da tražite, vi treba da idete u neko unutrašnje hodočašće.

Istok, zbog ljudi kao što su Gautam Buda i Mahavira, ne može poreći da su ti ljudi bili iskreni. Njihova iskrenost je bila sasvim jasna, njihovo prisustvo je bilo veoma impresivno, njihove riječi su bile autentične – to je bilo nemoguće odbaciti. Nijedan argument nije bio dovoljan, zato što su ti ljudi imali svoje argumente, svoju ubjedljivu valjanost. I oni su bili veoma smireni i veoma radosni, veoma opušteni, sasvim neustrašivi. Oni su imali sve što je svaka ljudsko biće moglo poželjeti – a na neki način nijesu imali ništa. Oni su zaista našli u sebi izvor, blago. I vi to ne možete odbacite bez da imate dovoljno vremena da to istražite. Dok ne otkrijete da ne postoji svijest, vi to ne možete odbaciti. Mi smo imali divne ljude. Mi nijesmo mogli vidjeti njihove ruže, ali mirisa je bilo toliko mnogo da je Istok nastojao da dublje zagleda unutar sebe, i otkrio je da je duša daleko stvarnija. Tijelo je samo spoljašnji privid.

Uzgred, bilo bi značajno podsjetiti je da moderna nauka došla do zaključka da je materija iluzija, da materija ne postoji – ona je samo privid. Oni su došli do tog zaključka iz veoma drugačijeg pravca. Istražujući dublje, oni su našli da, kada su ušli dublje u materiju, ona je sve manje i manje supstancijalna. I u tački nakon atoma, uopšte nema materije: postoje samo elektroni koji su čestice elektriciteta – koji nijesu materija već energija. Istok se kretao unutra i otkrio da je tijelo, materija, relativno ne-supstancijalna. Najviša stvarnost pripada svijesti. Na Zapadu se razvoj dogodio na drugačiji način. A postoje razlozi zašto se to dogodilo na taj način.

Istok je drevan. Najmanje deset hiljada godina stalnog, dosljednog traganja za unutrašnjom stvarnošću čovjeka – i svi genijalni umovi Istoka su bili posvećeni tome. Kada su na Istoku otprilike prije pet hiljada godina Upanišade pisane, Zapad još nije postojao kao ljudsko društvo. Mi smo u Indiji imali Mohenđo Daro, Harapu: gradove koji su postojali prije sedam hiljada godina sa izuzetno prefinjenim razvojem – oni su i tada imali ulici toliko široke kao ove u Mumbaju. Oni su imali spavaće sobe sa kupatilima. Vi ste možda iznenađeni zašto ja ovo govorim: zato što je prije stotinu godina u Americi postojao sudski proces protiv spavaće sobe koji je stigao čak i do Vrhovnog suda. Prvi čovjek koji je napravio kupatilo vezano sa spavaćom sobom, hrišćani su bili protiv njega jer im je to bilo prljavo – napraviti kupatilo u spavaćoj sobi. To je bilo ne-hrišćanski – čistota je od Boga – a tu imamo kupatilo u spavaćoj sobi! Upravo prije stotinu godina – Vrhovni sud je trebao da odluči da to nije ništa nečisto, i da ako neko želi da ima kupatilo povezano sa spavaćom sobom, to je isljučivo njegova stvar, i to nema ništa sa vašom religijom. Ali crkva se borila. A u Harape, prije sedam hiljada godina, oni su imali kupatila povezana sa spavaćim sobama, oni su imali kade, i imali su posebno izgrađen sistem protoka vode u gradu. Topla i hladna voda uopšte nije nova stvar, toga je bilo u Harape, u Moheđo Daro. Oni su imali bazene. Mora da je to bilo visoko kulturno društvo.

U vrijeme Gautam Bude, upravo prije dvadeset pet vjekova, čak ni tada Zapad još nije bio sasvim evoluirao. I vi to možete vidjeti. Mi nijesmo razapeli Gautam Budu, a Zapad je razapeo Isusa Hrista petsto godina poslije Gautam Bude. A to što je Isus govorio nije ništa pri poređenju sa Gautam Budom. Gautam Buda je rekao da nema boga; ipak, niko nije ni pomislio da ga razapne. Isus Hrist nije ništa rekao protiv judaizma; naprotiv, on je rekao da je on njihov napušteni prorok. I on je ponavljao sve što je napisano u Starom zavjetu – on nije govorio ništa što bi protivrječilo staroj religiji. A Gautam Buda je protivrječio svemu u hinduizmu: on je rekao da su Vede idiotske, on je rekao da nema boga, on je rekao da su svi svještenici najlukaviji ljudi na svijetu. A svještenici u Indiji, bramini, su najviša kasta. Ali niko nije ni pomislio da ga razapne. Ljudi su ga izazivali na raspravama, ljudi su diskutovali, a pošto ga nijesu mogli osporiti argumentima, oni ga nijesu mogli ni pobijediti. Kada bi došli pred njim, oni su bili dovoljno iskreni da otkriju i priznaju da je bolji, a da je njihovo znanje bilo samo knjiško, a njegovo znanje je bilo autentično iskustvo.

Pri poređenju sa istočnjačkim razvojem, zapadnjački razvoj je djetinjast. To je počelo u Grčkoj. Ali čak i čovjek kao što je bio Sokrat, on nije ni odbacio boga, niti je afirmisao boga, jednostavno je rekao: „Ja to nijesam iskusio, stoga ne mogu biti vjerodostojan. Ja ne mogu reći da li Bog postoji ili ne postoji. I ja bih volio da svi budu iskreni u vezi sa tim. Dok ga ne sretneš, ne kažite da, ne kažite ne: ostanite agnostik, držite vaš zaključak kao uslovan.“ Veoma razuman čovjek. Ali on je bio otrovan. On nije odbacio vašu tradiciju, on nije odbacio vašu prošlost, on nije ništa odbacio – on je jednostavno samo raspravljao u cilju razumnog pristupa, logičnijeg pristupa. To nije prestup. A nagrada koju je dobio: on je otrovan – društvo je odlučilo da je opasan čovjek. Ti ljudi koji su mogli promijeniti zapadno društvo ka unutrašnoj stvarnost su bili raspinjani ili trovani. Prirodno, talentovani ljudi postaju uplašeni da čak i govore o unutrašnjim stvarima, tajnama. Oni počinju da govore samo o objektivnim stvarima, materiji, jer materija ne može biti odbačena. I nema nikakvog problema ako uđete u dublje istraživanje materije.

Isusovo raspeće i Sokratova smrt su zatvorili vrata zapadnim genijima da krenu unutar sebe. Svako ko ima imalo inteligencije postaje svjestan da je to jednostavno prizivanje vaše smrti; zato je bolje iskoristiti vaše talente i genijalnosti na takav način da vas društvo ne može optužiti. Zato su svi geniji zapadnog čovječanstva postali sluge za stvaranje više ugodnosti tijelu: više tehnologije, više mašina, više znanja o materiji – tako su svi bili sretni. Čak i u tim stvarima, ako je tu bilo nešto protiv religije, crkva bi ih odmah zaustavila. Na primjer, kada je Galileo napisao da se sunce ne kreće oko Zemlje već da se Zemlja kreće oko sunca – iako tako ne izgleda – on je bio pozvan od pape na njegov Sud gdje mu je rečeno – a on je tada bio star, skoro sedamdeset pet godina, bolestan i skoro na samrtnoj postelji: „Treba da promijeniš svoju knjigu jer je ona protivna Bibliji. U Bibliji je navedeno da se sunce kreće oko Zemlje, i mi ne želimo da ljudi čuju nijedan drugi argument. Jednostavno promijeni to; inače, smrt će biti tvoja kazna.“

Takva je idiotska crkva koja čak nije spremna ni da sasluša argument, koja samo zna da naređuje: „Uradi to ili budi spreman da umreš“. Mora da je Galileo imao veliki smisao za humor. On je rekao: „Nema potrebe da se izlažete tolikoj nevolji da me ubijete. Ja ću svakako umrijeti. Kada je knjiga u pitanju, ja ću to promijeniti, ali želim da zapamtite da sa promjenom knjige, niti će se Zemlja promijeniti, niti će se sunce promijeniti. Zemlja će se i dalje kretati oko sunca, jer oni ne čitaju moju knjigu i nije ih briga što ja pišem.“ Tako je on obrisao navod u svojoj knjizi. A u fusnoti je zapisao: „Ja sam obrisao navod znajući savršeno dobro da to ne pravi razliku. Stvarnost ostaje ista.“

Kada je Kopernik otkrio da Zemlja nije ravna, kako je pisalo u Bibliji, već da je okrugla, on je odmah bio u nevolji. Dakle, te stvari nemaju ništa sa religijom. Što religija ima sa tim da li je Zemlja okrugla ili ravna? Ona može imati bilo kakav geometrijski izgled – religija nema ništa sa tim. Ali hrišćanstvo i muhamedanstvo su veoma primitivne religije. One nemaju kulturan, sofisticirani pristup kao hinduizam, džainizam, budizam, taoizam. One ne znaju da raspravljaju, one samo znaju kako da se bore. Njihov jedini argument je mač: sa mačem se odlučuje ko je u pravu.

Kopernik reče papi: „To je samo jedna mala stvar, i ja imam sve dokaze da je Zemlja okrugla. To je moj cjeloživotni rad, i to ne utiče na vašu religioznost.“ Papa mu je odgovorio: „Ti ne razumiješ. Nije u pitanju da li to utiče na našu religioznost, u pitanje je da je Biblija božija knjiga, sveta knjiga. Ako se dokaže da je jedan navod u Bibliji pogrešan, to bi imalo velike posljedice: prvo, da Bog može da pogriješ. Mi to ne možemo prihvatiti.“ Oni čak nijesu mogli prihvatiti ni da papa može pogriješiti, a što onda reći o Bogu? Papa je udaljeni predstavnik. Isus predstavlja Boga, a papa predstavlja Isusa – ne direktno već kroz stotine papa koji su umrli prije njega. On je povezan sa njim preko Isusa, a Isus ima direktnu telefonsku liniju sa Bogom. Drugo, ako se jedan navod pokaže pogrešan, koja je garancija za druge navode? To stvara sumnju. To uništava sami temelj vjerovanja i vjere. „Zato mi ne možemo prihvatiti ništa da je loše u Bibliji, ali ti možeš učini sve da ništa ne ide protiv Biblije.“ Prirodno, samo je materija ostala. Vi možete vršiti ispitivanja u fizici, u hemiji, u biologiji, u geografiji. Vi možete činiti sve te stvari, vi ste slobodni da to radite.

Crkva je nalik Velikom kineskom zidu spriječavajući ljude da uđu unutra. To izgleda neobično, ali je činjenica: hrišćanska crkva je dokazala da je najveći neprijatelj religije na Zemlji. I druge religije su to dokazivale, takođe, ali ne toliko silno. Genijima je dopuštano da rade samo na materiji. A na Istoku su genije imali pravo prvenstva za unutrašnje putovanje. Samo je druga klasa, mediokriteti, mogli da rade spoljašnje stvari, materijalne stvari; stvarna inteligencija se uvijek kretala ka meditativnosti. Malo po malo, distanca je postajala veća. Zapad je postao materijalan – a sva odgovornost za to je bila na hrišćanskoj crkvi. A istočnjačko čovječanstvo je postalo sve više i više duhovno. Podjela, raskol koji je stvoren u svakom čovjeku je postao raskol na široj ravni: kao na Istok i Zapad. Jedan veliki pjesnik je napisao: „Istok je Istok, Zapad je Zapad – i nikada se to dvoje neće susresti.“ A taj čovjek, Lord Kipling, je bio veoma zainteresovan za Istok. On je godinama živio u Indiji, bio je u državnoj službi. Ali je uvidio razliku: čitava istočnjačka svijest se kreće ka unutra, a zapadnjačka svijest se kreće ka spolja – kako se mogu sresti?

Moj čitav rad je da dokažem da Lord Kipling griješi. Ja bih volio da kažem: niti je Zapad Zapad, niti je Istok Istok, a njih dvoje su se već susreli. Što mislite pod Istok? U Mumbaju je Kalkuta Istok; u Kalkuti je Mumbaj Zapad. To je besmislica; te riječi su uslovno riječi. Vi ne možete reći da je određeno mjesto Istok, a određeno mjesto Zapad – sve je to relativno. Za ljude Kalkute Tokio je Istok – a tako Japanci misle. Oni svoju zemlju nazivaju „zemlja izlazećeg sunca“, a svog kralja nazivaju „ sin jedinac boga sunca“. Bog sunca je pravi bog, a Hirohito, kralj Japana je njegov sin jedinac. Zaparavo, u Drugom svjetskom ratu je Japan poražen – oni to nijesu mogli vjerovati. Na hiljade vojnika je počinilo samoubistvo upravo zbog stida: „Kako je moguće da sin Boga može biti poražen? Sada više nema smisla da se živi, sve je krenulo loše.“ Oni su vjerovali da su pravi Istok.

Niko nije Istok, niko nije Zapad. Ali ti pristupi se mogu razumjeti, i oni su veoma istaknuti. A moj čitav pristup je da izgradim most u svakoj individui tako da ste jedna cjelina. Ne budite protiv vašeg tijela, ono je vaš dom. Ne budite protiv vaše svijesti jer bez vaše svijesti vaša kuća može biti veoma ukrašena, ali ona neće imati domaćina, ona će biti prazna. Zajedno stvaraju ljepotu, ispunjeniji život. Ja sam simbolično odabrao Zorbu za tijelo, a Budu za dušu.

Osho, Beyond Enlightenment