UTOPIJA

Čovjek se razvio od životinje. To je duboko podržano od moderne psiho-analize, posebno škole Karla Gustava Junga, jer u kolektivnom nesvjesnom kod čovjeka postoje sjećanja koja pripadaju životinjskom svijetu. Ako se čovjek uvede duboko u hipnozu, on prvo uđe u podsvjesni um koji je upravo potisnuti dio ovog života. Ako se još dublje hipnotiše, tada on ulazi u kolektivno podsvjesno – koje ima sjećanje kada je bio životinja. Ljudi počnu da vrište jer u tom stanju ne mogu da koriste govor. Oni počnu da mrmljaju ili plaču, ali govor je nemoguć; oni mogu da viču, ali na životinjski način. A u tom kolektivnom nesvjesnom stanju, ako im dopustite da se kreću, oni će se kretati četvoronoške – oni neće ustati.

U kolektivnom podsvjesnom postoje određeni tragovi koji ukazuju da su oni nekada bili u nekom životinskom tijelu; a različiti ljudi dolaze iz različitih životinjskih tijela. To može biti uzrok nekih razlika u individuama. Ponekada možete vidjeti i sličnosti: neko se ponaša kao pas, neko se ponaša kao lisica, neko se ponaša kao lav. Postoji velika podrška u folkloru, u starim Ezopovim basnama, ili u Pančatantre u Indiji – koje su najstarije – u kojima su sve priče o životinjama, ali su veoma značajne za ljudska bića, i predstavljaju određene tipove ljudi. A čovjek i dalje nosi mnogo životinjskih instinkata: gnjev, mržnju, zavist, posesivnost, lukavstvo. Sve to je osuđivano kod čovjek dok nije postalo veoma duboko ukorijenjeno u podsvijesti. A čitav rad duhovne alhemije je kako se osloboditi životinjske prošlosti. Bez oslobađanja od životinjske prošlosti, čovjek ostaje podijeljen. Životinjska prošlost i njegova humanost ne mogu postojati zajedno jer humanost ima upravo suprotne kvalitete. Zato sve što čovjek može da uradi je da postane dvoličan.

Kada je u pitanju formalno ponašanje, on slijedi ideale humanosti: ljubavi, istine, slobode, ne-posesivnosti, milosrđa. Ali to ostaje samo kao veoma tanki sloj, i u svakom trenutku se skrivena zvijer može ukazati – bilo koji događaj je može uvesti. I bilo da se ona može pojaviti ili ne, vaša svijest je podijeljena. Ta podijeljena svijest pokreće težnju i pitanje: kako postati harmonična cjelina kada je u pitanju individua? A isto takva je istina o čitavom društvu: kako možemo učiniti da društvo bude jedna harmonična cjelina – gdje nema rata, nema konflikata, nema klasa, nema podijeljenosti: boja, kasta, religija, nacija?

Zbog ljudi koji su kao Tomas Mur, koji je napisao knjigu Utopija, naslov je postao sinonim za idealističke ciljeve – ali oni nijesu ni zagrebali stvarni problem. Zbog toga izgleda da se njihova ideja utopije neće nikada ostvariti. Ako razmišljate o društvu da postane idealno društvo, raj – to izgleda nemoguće, jer postoji toliko mnogo konflikata, i izgleda da ne postoji način da se harmonizuju. Svaka religija želi da zavlada svijetom, ne da ga harmonizuje. Svaka nacija želi da pobijedi čitav svijet, ne da ga harmonizuje. Svaka kultura želi da se proširi čitavim svijetom i da uništi sve druge kulture, ne da donese harmoniju među njima. Zato utopija postaje sinonim za nešto što je jednostavno maštanje. A postoje sanjari – sama riječ 'utopija' znači 'to što se nikada neće ostvariti'. Ali čovjek i dalje razmišlja u tom smislu ponovo i ponovo. Izgleda da za to postoji neki veoma duboko ukorijenjen poriv, ali to razmišljanje je u vezi tog sinonima – zbog toga se to nikada neće dogoditi. On nije tragao za uzrocima. Uzroci su individue.

Utopija je ostvariva. Harmonično ljudsko društvo je moguće, treba da bude moguće – jer će to biti najbolja prilika za sve da se razvijaju, najbolja prilika za sve da budu svoji. Najbogatije mogućnosti će biti dostupne svima. Zato kako stvari sada izgledaju, društvo je apsolutno glupo. Utopisti nijesu sanjari, ali vaši takozvani realisti, koji osuđuju utopiste su glupi. Ali oboje se slažu u jednoj stvari – da se nešto treba uraditi u društvu.

Princ Kropotkin, Bakunjin, i njihovi sljedbenici bi voljeli da sve vlade iščeznu , isto kao da je to u njihovim rukama, isto kao da vi to možete samo reći, i vlade će jednostavno nestati. To su anarhisti koji su najbolji utopisti. Čitajući ih, izgleda vam da sve što su oni govorili je značajno. Ali oni nijesu imali sredstva da to meterijalizuju, i nijesu imali ideju što će se dogoditi. A postojali su Karl Marks, Engels i Lenjin – marksisti, komnisti i razne škole socijalizma povezani sa raznim sanjarima. Čak je i Džordž Bernard Šo imao svoju ideju socijalizma, i imao je malu grupu zvanu Faibijan društvo. On je propagirao neku vrstu socijalističkog svijeta, sasvim drugačijeg od komunističkog svijeta koji danas postoji.

Postoje i fašisti koji misle da je u pitanju veća kontrola i veća moć vlasti, upravo suprotno od anarhista koji žele da nema vlasti – jer su svi izvori korupcije u vlasti. A postoje ljudi, fašisti, koji žele da sva moć bude u rukama diktatora. Oni kažu da se zbog demokratske ideje društvo raspada, jer u demokratiji najniži činilac postaje upravljač. On odlučuje ko će upravljati, a on je najneobrazovaniji, on nema znanja. Masa odlučuje kakvo društvo treba da bude. Zato u skladu sa fašistima, demokratija je samo volja mase, a to nije demokratija – ne postoji demokratija. A po komunistima je čitav problem u klasnoj podjeli između siromašnih i bogatih. Oni misle da ako sva moć vlasti pređe u ruke siromašnih, i oni budu imali diktaturu proleterijata – kada sve klase nestanu, i u društvu nastane ravnopravnost – ubrzo neće biti potrebe za državom.

Svi oni su povezani sa društvom. I tu leži njihov neuspjeh. Kako ja vidim, utopija nije nešto što se neće dogoditi, to je nešto ostvarivo, ali mi treba da odemo do uzroka, ne do simptoma. A uzroci su u individuama, nijesu u društvu. Na primjer, za sedamdeset godina komunističke revolucije, Sovjetska Rusija nije bila u mogućnosti da se riješi diktature. Lenjin je mislio da će za to biti potrebno najviše deset do petnaest godina, jer za to vrijeme će se izjednačiti sve, ravnopravno će se podijeliti bogatstvo – tada neće biti potrebe za vlašću. Ali nakon petnaest godina su otkrili da ako uklonite nametnutu državu, ljudi će ponovo postati neravnopravni. Ponovo će postojati bogati ljudi i ponovo će postojati siromašni ljudi, jer u ljudima postoji nešto što ih čini siromašnim ili bogatim. Zato morate da ih držite skoro u koncentracionom logoru ako želite da učinite da ostanu ravnopravni. Ali to je neobična vrsta jednakosti jer to uništava svu slobodu, svu individualnost. A osnovna ideja je bila da će se individuama dati jednaka prilika. Njihove potrebe će se ravnopravno ispuniti. Oni će imati sve ravnopravno. Oni će to dijeliti sa drugima.

Ali konačan ishod je upravo suprotan. Oni su skoro uništili individuu kojoj su pokušali da daju jednakost i slobodu, i sve dobro što treba dati individuama. Sama individualnost je uklonjena. Oni su postali uplašeni individue, a razlog za to je da oni nijesu bili svjesni da bilo koliko dugo da namećete državu – sedamdeset ili sedamsto godina – to neće stvoriti nikakvu razliku. Onog trenutka kada uklonite kontrolu, tada će postojati nekoliko ljudi koji će znati kako da budu bogati, i postojaće nekoliko ljudi koji će znati kako da budu siromašni. I oni će jednostavno iznovo početi čitavu tu stvar.

Oni su u početku to pokušali jer je ideja Karla Marksa bila da neće biti braka u komunizmu. I on je bio veoma ubjedljiv u tome: brak se rodio zbog individualnog vlasništva. Njegova logika je bila ispravna. Bila su vremena kada nije bilo braka. Ljudi su živjeli u plemenima, i upravo kao što životinje vode ljubav, ljudi su tako vodili ljubav. Problem je nastao samo kada su neki ljudi, koji su bili lukaviji, moćniji, oni su uspjeli da stvore neko vlasništvo. Oni su željeli da to njihovo vlasništvo, nakon njihove smrti, pređe na njihovu djecu. To je prirodna težnja, da ako osoba radi čitavog svog života, i sakupi neko bogatstvo, zemlju, ili stvori kraljevstvo – to treba da pređe na djecu.

Na suptilan način, kroz djecu, jer su ona njegova krv, on će i dalje da upravlja, on će i dalje da posjeduje. To je način da se nađe neka zamjena za besmrtnost, jer će kontinuitet postojati: „Ja neću biti prisutan, ali će moje dijete biti prisutna – koje će me predstavljati, koje će buti moja krv i moje kosti i moje biće. I tada će moje dijete biti prisutno, i tako će biti nastavak. Zato na neki suptilan način, ja ću imati besmrtnost. Ja ne mogu živjeti zauvijek, zato je to način zamjene“. Zbog toga je brak izmišljen; inače, čovjeku bi bilo lakše da nema braka, jer je brak samo odgovornost za djecu, za suprugu. Kada je žena trudna, vi treba da je hranite. A nije bilo potrebe za svom tom odgovornošću. Žena je ranije preuzimala svu odgovornost za to. Ali muškarac je želio neku besmrtnost, i da njegova imovina treba da bude u posjedu njegove krvi. A žena je trebala neku zaštitu – ona je bila slaba. Dok je bila bremenita, ona nije mogla da radi, ona nije mogla da lovi, ona je zavisila o nekome. Zato je bio interes oboje da imaju neki ugovor kako bi ostali zajedno, kako ne bi bili odbačeni, jer je čitava stvar bila da se održi čista krv.

Zato je Marksova ideja bila da kada dođe komunizam, i vlasništvo postane kolektivno, brak će postati besmislen jer se njegov osnovni razlog uklanja – više ne postoji lična imovina. Vaš sin neće imati ništa kao nasljedstvo. Zapravo, isto kao što ne možete imati ličnu imovinu, vi ne možete imati ni ličnu ženu – a i to je imovina. I ne možete imati ličnog sina ili kćerku, jer je i to lično vlasništvo. Zato sa nestankom ličnog vlasništva, i brak će nestati. Tako su oni poslije revolucije, dvije ili tri godine, u Rusiji to pokušali, ali to je bilo nemoguće. Privatna imovina je nestala, ali ljudi nijesu bili spremni da odbace brak. A čak je i vlast otkrila da kad brak iščezne, čitava odgovornost pada na vlast – za djecu, za ženu. Zato zašto preuzimati neku nepotrebnu odgovornost? A to nije mala stvar. Bolje je ostaviti da brak postoji. Zato su oni okrenuli politiku. Oni su zaboravili Karla Marksa jer su za tri godine otkrili da bi to stvorilo velike nevolje, a ljudi nijesu bili voljni za to.

Ljudi nijesu bili voljni da odbace vlasništvo – ono im je bilo prsilno oduzimano. Skoro milion ljudi je bilo ubijeno zbog samo male privatne imovine. Neko je imao malo parče zemlje, nekoliko stotina metara kvadratnih, i sve to je bilo nacionalizovano. Iako su ljudi bili siromašni, oni su i dalje željeli da se vežu za svoju imovinu. Makar su imali nešto, a sada im je i to oduzimano iz njihovih ruku. To je trebalo da bude državno vlasništvo, trebalo je da bude nacionalizovano. I za male stvari – neko je imao samo nekoliko kokošaka, ili kravu, i nije bio voljan da to da – jer je to bilo sve što je imao. Mala kuća – on nije bio voljan da se to nacionalizuje. To su bili siromašni ljudi – i milion ljudi je bilo ubijeno da bi učinili čitavu zemlju svjesnom da se nacionalizacija mora ostvariti. Ako ste imali samo jednu kravu, i nijeste je dali državi, vi ste bili ubijeni.

Država je mislila da će ljudi biti voljni da se razdvoje, ali to je način kako prosječni, teorijski i logički ljudi uvijek griješe u shvatanju čovjeka. Oni nikada ne zagledaju u njegovu psihologiju. Istina je da se brak stvorio nakon što se privatno vlasništvo pojavilo – brak je to slijedio. Logično, kada privatno vlasništvo iščezne, i brak treba da iščezne. Ali oni ne razumiju ljudski um. Kada im se vlasništvo oduzme, ljudi postanu još sebičniji jedno prema drugome jer im ništa ne ostaje. Njihova zemlja je nestala, njihove životinje su oduzete, njihove kuće su nestale. Tada oni ne žele da izgube svoje živote, ili svoje supruge ili svoju djecu. To bi bilo previše. Logika je jedna stvar, a dok ne pokušamo da shvatimo čovjeka više psihološki a manje logički, mi ćemo uvijek praviti greške. Marks se pokazao kao pogrešan.

Kada su sve oduzeli ljudima, oni su se vezali jedno za drugo mnogo više nego prije jer je to postalo njihovo jedino posjedovanje: supruga, suprug, djeca. I tada je to postao jaz u njihovim životima; sva njihova imovina je otišla, i sada i njihova žena treba da bude nacionalizovana. Oni nijesu mogli zamisliti tu ideju jer njihov um i njihova tradicija kaže: „To je prostitucija.“ Njihova djeca treba da budu nacionalizovana – ali oni se nijesu u revoluciji borili za to. Zato je na kraju vlast morala da preokrene politiku. U prvom ustavu su objavili da neće biti braka, i pitanje razvoda se nije ukazivalo. Samo nakon tri godine, oni su morali da to promijene. I potom je u Rusiji brak postao strožiji nego bilo gdje. Razvod je bio teži nego bilo gdje jer država nije željela nepotrebne promjene. To je iziskivalo dokumentaciju i mnogo birokratije. Zato je vlast željela da ljudi ostanu zajedno, da nepotrebno ne mijenjaju partnere. A razvod bi stvorio zakonske procese zbog djece: ko treba da ih ima – otac ili majka – a to je nepotrebno. A vlast je razmišljala praktično: manje birokratije, manje dokumentacije, a ljudi bi stvarali nepotrebne probleme sa dokumentacijom – zato je bilo veoma teško dobiti razvod.

Kako je vrijeme prolazilo, oni su otkrivali da nema načina da se ljudi izjednače bez prisile. Ali kakva je to utopija koja se postiže prisilom? A pošto je komunistička partija imala svu silu, nova vrsta podjele se pojavila, nove klase birokrata: oni koji imaju moć, i oni koji nemaju nikakvu moć. Veoma je teško da postanete član, da steknete članstvo u komunističkoj partiji Rusije jer tako ulazite u moćnu elitu. Komunistička partija je stvorila mnoge druge grupe, prvo morate da budete u tim grupama, i treba da budete provjereni na svaki način. Kada otkriju da ste zaista zaslužni, apsolutno pouzdani, povjerljivi tada možete ući u komunističku partiju. A partija ne uvećava članstvo jer to znači da treba da dijeli moć. Partija želi da ostane što je moguće manja kako bi moć ostala u manje ruku. Tako nastaje moćna klasa. Sedamdeset godina je ista grupa vodila zemlju, a ostatak zemlje je bio bespomoćan. Ljudi nikada nijesu bili toliko lišeni moći pod kapitalističkim režimom ili pod feudalnim režimom. Pod carom nijesu bili toliko nemoćni. Bilo je moguće siromašnom čovjeku, ako je bio dovoljno inteligentan, da se obogati. Sada to nije tako lako. Vi možete biti inteligentni, ali nije lako da iz nemoćne klase da uđete u klasu koja drži vlast. Razlika između te dvije klase je daleko veća nego što je bila prije.

U kapitalističkom društvu uvijek postoje promjene jer ne postoje samo siromašni ljudi i bogati ljudi, postoji i velika srednja klasa, a srednja klasa je uvijek u promjenama. Nekoliko ljudi iz srednje klase se kreću ka super bogatim, a više ljudi se kreće ka siromašnoj klasi. Neki ljudi se premjeste u srednju klasu, a neki bogati osiromaše – postoji stalno kretanje. U komunističkom društvu postoji apsolutno statično stanje. Klase su sada sasvim odsječene jedna od druge. Oni su namjeravali da stvore besklasno društvo, a stvorili su striktno društvo sa statičnim klasama. To je skoro identično u hinduizmu.

Komunisti su u Rusiji radili to što je Manu radio u Indiji prije pet hiljada godina. Manu je stvorio hindu društvo u četiri klase. Tu nije bilo kretanja. Vi ste rođeni kao bramin, to je jedini način da budete bramin. I to je najviše društvo, najviša klasa. Zatim pod brojem dva su ratnici, kraljevi – čatrije. Ali vi ste rođeni u toj kasti, nema mogućnosti da se možete kretati. Treća klasa je vaišija, poslovni ljudi – vi ste rođeni u njoj. A četvrta je sudra, nedodirljivi. Svi su rođeni u svojim kastama. Zbog toga su mnogi hindusi prešli u hrišćanstvo, posebno sudre, koji su bili spremni i veome voljni da postanu hrišćani jer bi tako makar mogli biti dotaknuti. Za hinduse, sudre su bili nedodirljivi, i nije bilo načina da izađu iz te strukture. Čitavog vašeg života treba da ostanete isti kao što su vaši preci ostajali pet hiljada godina. Pet hiljada godina je bilo raslojeno društvo. Ako je neko bio obućar, njegova porodica je pravila obuću pet hiljada godina. On nije mogao raditi nikakav drugi posao, on nije mogao ući u nijednu drugu profesiju. To nije bilo dopušteno.

Hindusi nijesu vršili preobraćanje u njihovoj religiji, jer se ukazivalo veliko pitanja: ako nekoga preobratite, u koju klasu ćete ga staviti? Hrišćanstvo je preobraćenička religija jer ona nema klasifikaciju – vi jednostavno postajete hrišćanin. Ako vas katolici preobrate, vi postajete katolik; ako vas protestanti preobrate, vi postajete protestant. Ali u hinduizmu ne možete biti preobraćeni iz prostog razloga: gdje da vas stave? Bramini vam neće dopustiti, a vi ne biste voljeli da vas stave sa šudrama, nedodirljivim. Kakva je svrha da dođete u religiju gdje čak nećete biti ni dotaknuti? Čak i vaša sjenka će biti nedodirljiva. I bramin mora da se okupa ako čak i sjenka sudre padne na njega. Sudra ga nije dotakao, ali njegova sjenka je takođe nedodirljiva.

Iako kao najstarija religija, hinduizam se još nije proširio, on se samo smanjivao. Budizam se proširio čitavom Azijom, a on je samo dvadeset pet vjekova star. Hinduizam je najmanje deset hiljada godina star, ili više, ali se nije mogao širiti iz prostog razloga jer je rođenje bilo odlučujuće. Vi možete biti hindus samo rođenjem, isto kao što možete biti jevrej samo rođenjem – a to su dvije najstarije religije. One su zaista dvije bazične religije. Hrišćanstvo i muhamedanstvo su izdanci judaizma; a džainizam i budizam su izdanci hinduizma. Džainizam i budizam su buntovništvo druge klase – čatrija, ratnika – jer su oni imali moć. Oni su bili kraljevi, oni su bili vojnici, oni su imali moć – a ipak su bramini bili iznad njih. Zato je prirodno da će se prije ili kasnije oni pobuniti, i na kraju su se pobunili. Gautam Buda i Mahavira su iz druge klase. Oni su željeli da budu prva klasa, oni su imali moć, a bramini nijesu ništa imali. Zašto bi oni bili prva klasa? Zato je to bilo buntovništvo. Ali bilo je neobično da: iako su te dvije religije proizašle iz hindu vjerske zajednice, samo se budizam mogao proširiti Azijom. Džainizam se nije mogao širiti izvan Indije. Budizam je uspio da se proširi izvan Indije: u Indiji je iščezao, ali se proširio čitavom Azijom. A razlog je bio usljed Gautam Budine samilosti koja je dopuštala da bilo ko može ući u budizam.

Džaini, iako su se i oni bunili protiv bramina, oni su ostali istog uma – da su viši od druge dvije klase. I oni su željeli da budu viši od bramina, ali oni nikada nijesu ni pokušali da nekoga preobrate. Jer koga bi preobratili? Bramini ne bi bili spremni da se preobrate – oni su već viši od bilo koga. Samo sudre mogu biti preobraćene jer bi se oni mogli izdići na skali evaluacije. Ali džaini – Mahavira i njegova grupa – nijesu bili toliko milostivi da bi ih uzeli. Zato što džainizam nije potpuna kultura, oni za sve zavise od hinduizma, on je ostao samo filozofija. Nijedan džain ne može da pravi cipele, sudre treba da prave cipele. Nijedan džain ne može da čisti toalet, neki sudra treba da radi taj posao. Iako su se bunili protiv bramina, njihov bunt je bio samo protiv nadmoći bramina, i oni su željeli da budu viši od bramina. Ali bramini nijesu bili voljni da niže klase postanu više.

Krajnji rezultat je bio da su džaini ostali veoma mala religija kada su u pitanju brojke. A pošto su napustili hinduizam, umjesto da su se izdigli iznad bramina, oni su pali čak do druge kategorije. Pošto su napustili hinduizam, oni više nijesu bili čatrije. Oni više nijesu bili zainteresovani da budu ratnici, a nijesu ni mogli zbog njihove nenasilnosti. Oni su morali da odbace ideju ratovanja, zato je jedini način bio da postanu poslovni ljudi. Niže možete ići – niko vas neće spriječiti – zato su oni mogli da idu iz druge klase u treću klasu, i svi oni su postali poslovni ljudi. Tako je njihovo buntovništvo prošlo vrlo loše. Džaini su željeli da postanu viši i od prve klase, a ishod njihovog buntovništva je bio da su iz druge klase došli do treće klase. I oni su postali apsolutno zavisni od hindusa. Za njihove manualne poslove su trebali radnike – oni nijesu mogli da rade. A pošto su postali poslovni ljudi, malo po malo, hindu vaišje, hindu poslovni ljudi i džaina poslovni ljudi su se približili. Čak su se i brakovi počeli događati među njima. Malo po malo su čak počeli da traže od bramina da obavljaju bogosluženje umjesto njih, a oni su trebali da im plate za to. Tako su bramini vršili vjersku službu za džaine – koji su bili protim braminizma, protiv hinduizma, ali su koristili hinduse za sve. Njihove cipele su pravili sudre, njihove toalete su čistili sudre. Njihova imanja su čuvali čatrije, jer oni nijesu smjeli uzeti mač u ruke. Oni nijesu mogli ubiti, zato se nijesu mogli boriti, nijesu mogli ići u rat – oni su imali svoje zaštitarske službe u ratničkoj klasi. I na kraju su njihovi svještenici, bramini, ušli kod njih na zadnja vrata kao svještenici.

Manu je uveo to statično društvo – koje je i dalje prisutno – prije pet hiljada godina. I to je neka vrsta utopije jer je on mislio da na taj način ne bi bilo klasne borbe. Klasna borba može biti odbačena na dva načina: ili ne treba da bude klasa, a onda neće biti ni klasne borbe – to su komunisti radili, ali je to propalo jer se ukazala nova klasa. Drugi način je da klase treba da budu toliko raslojene da nema potrebe da se osoba kreće iz jedne u drugu klasu. Tada neće biti borbe, tada neće biti utrkivanja. Bramin će ostati bramin. On će ostati na vrhu, bilo da je siromašan ili bogat – to nije bitno. Poslovni čovjek će ostati poslovni čovjek. Upravo zato što je bogat, on ne može postati bramin, on ne može kupiti kastu. On ne može napredovati, on će ostati u trećoj klasi, bilo koliko da je bogat. Sudra će ostati sudra: on treba da radi sve prljave poslove, i ne može se pomaći odatle.

To je bila takođe utopija. Ideja je bila da ako su klase sasvim statične, tada neće biti nikakvih sukoba, nadmetanja. Na neki način, Manu je bio uspješniji od Marksa jer je njegova ideja ostala u praksi pet hiljada godina, i u Indiji hindu društvo nikada nije bilo u klasnoj borbi. Siromašni su tu, bogati su tu, ali to uopšte nije problem za hinduse. Njihov stvarni problem su te četiri klase koje su apsolutno statične. Ali to je veoma opasno jer vi spriječavate ljude da se kreću u pravcu gdje mogu otkriti ispunjenje njihovih mogućnosti. Sudra može dokazati da je veliki ratnik, ali mu se to nikada neće dopustiti. Bramin se može pokazati kao veliki industrijalac, ali on ne može sebe uniziti. Tako to društvo štiti od društvene borbe, ali to uništava individuu i njene mogućnosti. Genijalnost je uništena. Upravo na isti način, to se dogodilo u komunizmu: individua je uništena, genijalnost je propala. Ona ne može ići nagore, čak i ako ima mogućnost.

Svugdje u svijetu su postojali pokušaji da se stvori harmonično humano društvo, ali svi su propali iz prostog razloga jer nikoga nije bila briga zašto to nije priodno harmonično. To nije harmonično jer je svaka individua unutar sebe podijeljena, i ta podijeljenost se prenosi na društvo. I dok ne uklonimo unutarnji razdor u individui, nema mogućnosti da se uistinu ostvari utopija i stvori harmonično društvo u svijetu. Zato je jedini način za utopiju da vaša svijest raste, a vaša nesvjesnost bude manja – tako će konačno doći trenutak u vašem životu kada više neće biti nesvjesnosti – vi ćete jednostavno biti čista svijest. Tada neće biti podijeljenosti. A takva vrsta osobe koja ima samo svjesnost i ništa suprotno tome može postati prava cigla u izgradnji društva koje nema podjela. Drugim riječima, samo društvo koje je dovoljno prosvijćeno može ispuniti zahtjev da bude harmonično: društvo prosvijetljenih ljudi, društvo velikih meditanata koji su odbacili sve raskole.

Umjesto što razmišljamo u duhu revolucije i promjene društva i njegove strukture, mi treba da više razmišljamo o meditaciji i mijenjanju individue. To je jedini mogući način da ćemo jednog dana moći odbaciti sve podjele u društvu. Ali prvo te podjele treba da budu odbačene u individui – a one se mogu odbaciti. To je skoro nalik četiri podjele kako ih je zamislio Manu u društvu. Vi imate svjesno, vi imate nesvjesno, vi imate kolektivno nesvjesno i imate kosmičko nesvjesno. To su četiri podjele unutar vas, i što idete dublje, vi ulazite u mračnije prostore. Manu je takođe podijelio društvo na četvoro. Najsvjesniji dio je bramin – on čini naviši, najmudriji dio. Ali Manu je započeo od društva.

Kada je Manu prvo podijelio društvo, neko je tada mogao biti mudar čovjek, ali nije nužno da će i njegovi sinovi i njegove kćerke biti mudri, da će generacija za generacijom mudrog čovjeka stvarati samo mudre ljude – to je bila glupa ideja. Zato je prva podjela možda bila sasvim ispravna. Možda je on sortirao ljude veoma ispravno: svjesni ljudi na vrhu, zatim manje svjesni ljudi, onda još nesvjesniji ljudi, potom apsolutno nesvjesni ljudi. I ako je Manu apsolutno nesvjesne ljude nazvao sudra, nedodirljive, u tome nema ništa loše; filozofski je to apsolutno u redu. Ali praktično je pogriješio, jer nije pomislio da se neće uvijek dogoditi da će nesvjesni ljudi stvorite nesvjesne ljude. Dogodilo se da su svi prosvijetljeni ljudi došli iz druge klase – a to su ratnici – nijesu došli od bramina koji su bili najviša klasa. To je veoma neobično. Čak i hindu inkarnacije – Rama i Krišna – su pripadali drugoj klasi, oni nijesu bili bramini. Buda i Mahavira nijesu bili bramini. Tako braminska klasa nije proizvela nijednu prosvijetljenu osobu, zato što su postali veoma samo-zadovoljni. Oni su bili na vrhu, što biste drugo željeli? Svi su išli da im dotiču stopala; čak je i kralj trebao da im dotakne stopalo. Oni su bili najčistiji ljudi, zato nije bilo težnje da nađu više – to je bilo dovoljno. To je bilo veoma zadovoljavajće i ugodno njihovom egu.

Zašto se to dogodilo čatriji, drugoj klasi? Moje shvatanje je zato što su bili druga klasa, i postojalo je ogromna želja da prevaziđu bramine, a jedini način da prevaziđu bramine je da postanu prosvijetljeni. Tek tada bi mogli da nadmaše bramine, drugačije ne bi mogli. Bramini su najobrazovaniji učenjaci. Čatrije su trebale da dosegnu do nečega što je više od učenosti i obrazovanja. Oni su trebali da dosegnu do nečega što se ne dobija rođenjem, zato bramini to nijesu tražili. Samim rođenjem niko ne može steći prosvjetljenje. A to se moglo dogoditi samo u drugoj klasi jer je to dio ljudske psihologije: što ste bliži najvišoj klasi, u vama ima više konkurentnosti. Što ste udaljeniji, imate manje nade da možete uspjeti da se takmičite sa braminom. Poslovni čovjek ne može zamisliti da se utrkuje sa njim. Sudre, naravno, ne mogu ni maštati ili sanjati da mogu uspjeti bilo što. Njima nije čak ni dopušteno da čitaju, nije im dopušteno da budu obrazovani. Oni su držani sasvim zatočeni u njihovom nesvjesnom, zato nije bili ni pomisli da sudre postanu prosvijetljeni.

Poslovni ljudi su imali drugo utrkivanja, a to je novac. To je horizontalno utrkivanje među poslovnim ljudima. Oni su se utrkivali za više novca, a znali su da se ne mogu takmičiti sa ratnicima: poslovni čovjek nije vojnik. On se ne može utrkivati sa svještenikom jer poslovni čovjek nije učenjak. A bramini su držali potpunu upravu nad svim velikim spisima i literaturi. Oni su davali te knjige samo svojoj djeci, svojim potomcima. A hiljadama godina te knjige nijesu štampane, iako je štampanje započelo u Kini prije tri hiljade godina, i ono je moglo doći do Indije bez nekog problema. Mora da su ljudi bili toga svjesni, oni su neprestano odlazili i dolazili iz Kine. Ako se budizam mogao proširiti na Kinu, bilo je nepojmljivo da nijesu mogli donijeti mehanizam i znanje o štampi. Ali bramini su bili protiv štampanja. Oni su čak bili i protiv štampanja njihovih spisa kada su Britanci došli – prije trista godina – i preuzeli Indiju od muhamedanaca. To je bilo protiv njihove volje, da se spisi štampaju, jer su bili uplašeni da ako se štampaju, oni će postati javno dobro. Tada ih bilo ko može čitati, i bilo ko može postati učen. Oni su željeli da ih zadrže za sebe, zato su postojale samo ručno pisane kopije koje su čuvane kao porodična tradicija: tako je svaka porodica imala vlastitu prepisanu kopiju određenih spisa. Bramini su na to imali monopol.

Čatrije, druga kasta, su pokušali, i to je bio veliki napor, da postanu prosvijetljeni i da nadmaše bramine. Ali je veoma značajno da shvatite da su prosvjetljenjem oni postali nepodijeljeni, njihovo biće je postalo sjedinjeno. I svakako, oni su postali viši od bilo kog ljudskog bića koje je podijeljeno. Nije bilo mogućnosti za njihovu nadmoćnost. Zato su bramini mogli doći prosvijetljenim ljudima bez da ih je bilo briga što su oni došli iz druge kaste. Zato su bramini doticali stopala ne-bramina – što je bilo nemoguće. Ali kada je jednom ne-bramin postao prosvijetljen tada je bramin znao da to što on zna je nalik papagaju. To što taj čovjek zna nije nalik papagaju. On nije naučen, on je zaista znalac. Tako su na stotine bramina bili učenici Bude, na stotine bramina su bili učenici Mahavira.

Svijet može doći do harmonije ako se meditacija proširi nadaleko i naširoko, i ako se ljudi okrenu jednoj svijesti unutar sebe. To će biti sasvim drugačija dimenzija rada. Do sada je bila revolucija. Fokus je bio na društvo, njegovu strukturu. To je propadalo iznova i iznova na različite načine. Sada će to biti individualno – ne revolucija, već meditacija, transformacija. A to nije tako teško kako ljudi misle. Oni su mogli potrošiti šest godina na magistarskoj diplomi na univerzitetu, i nijesu mislili da je to previše gubljenja vremena samo za diplomu koja ne znači ništa. Tu je samo pitanje razumijevanja vrijednosti meditacije. Tada je lako moguće za milione ljudi da postanu nepodijeljeni unutar sebe. I oni će biti prva grupa u čovječanstvu koja je postala harmonična. A njihova harmoničnost, njihova ljepota, njihova milostivost, njihova ljubav – svi ti kvaliteti će odjekivati svijetom.

Moj trud je da učinim meditaciju skoro naukom, tako da to nema nešto sa religijom. Zato će to svako moći upražnjavati: bilo da je hindus, ili hrišćanin, ili jevrejin ili muhamedanac – to nije bitno. Koja je njegova religija je nebitno, on može meditirati; on može i da ne vjeruje u neku religiju, on može biti ateist, ali i dalje može da meditira. Meditacija treba da postane skoro nalik požaru. Tek tada ima neke nade. A ljudi su spremni za to: oni su žudjeli za nečim što može promijeniti čitav duh društva. Niko nije obratio pažnju na individuu – a to je korijen uzroka svih problema. Ali pošto individua izgleda veoma mala, a društvo izgleda ogromno, ljudi su mislili da možemo promijeniti društvo, a potom će se i individua promijeniti. Ali to neće biti tako, jer 'društvo' je samo riječ; postoje samo individue, ne postoji društvo. Društvo nema dušu – vi ne možete promijeniti ništa u njemu. Vi možete promijeniti samo individuu bilo koliko da izgleda mala. A kada jednom upoznate nauku mijenjanja individue, to će biti primjenjivo za sve individue bilo gdje da se nalaze.

Moje osjećanje je da ćemo jednog dana doći do društva koje će biti harmonično, koje će biti daleko bolje od svih ideja koje su utopisti nudili hiljadama godina. Stvarnost će biti daleko ljepša.

Osho, Light on the Path