*** Način izlaska iz uma je da postanete svjesni uma i njegovog mehanizma, sjećanja, mašte, misli, želja i izmišljanja. Saobraćaj je prisutan, neprestano se odvija. Vi samo treba da stojite po strani i da promatrate što prolazi ali bez prosuđivanja, bez procjenjivanja. Samo kao obično ogledalo koje odražava što prolazi… bez ikakvog objašnjavanja, samo posmatranje. *** |

Samoća
Teme |
SAMOĆA
Društvo, kultura, religija, obrazovanje, svi oni su u zavjeri protiv nevinog djeteta. Oni imaju svu moć, a dijete je bespomoćno i ovisno. Zato bilo što da žele da naprave od njega, oni uspijevaju u tome. Oni ne dopuštaju da dijete raste do njegove prirodne sudbine. Sav njihov trud je da ljudska bića učine korisnim. Ko zna, ako bi dijete ostavili da raste samo od sebe, da li bi ono bilo od ikakve koristi tuđim uloženim interesima?
Društvo nije spremno da preduzme takav rizik. Zato ono prigrabi dijete i počne da ga oblikuje u nešto što je potrebno društvu. Na određeni način, to ubija dušu djeteta i daje mu lažni identitet tako da ono nikada ne doseže do svoje duše, do svog bića. Tako nastaje lažni identitet kao zamjena. Ali ta zamjena je korisna samo u tom istom društvo koje vam je to dalo. Onog trenutka kada bivate sami, lažno počinje da otpada, a potisnuto istinski počinje da ispoljava sebe. Odatle strah da budete sami.
Niko ne želi da bude sam. Svako želi da pripada grupi, i to ne samo jednoj grupi već mnogim grupama. Osoba pripada religioznoj masi, političkoj partiji, Rotari klubu,... a postoji tako mnogo malih grupa da im pripadate. Usljed izvještačenosti čovjek želi da bude podržan dvadeset četiri sata dnevno; bez podrške ne može da opstane. Onog trenutka kada čovjek ostane sam, on počinje da osjeća čudno ludilo. U strahu da: „Ja gubim sebe, moja čula, moje zdravlje, moj um – sve“, jer svojstvo koje vam je dato od drugih sadrži sve te stvari – to će vam izgledati kao da ćete poludjeti. Zato vi odmah započinjete da radite nešto upravo da sačuvate sebe zaokupljenim. Ako nema ljudi, makar postoji neka aktivnost. Zato lažno ostaje zaokupljeno, i činjenje ne iščezava. Budite zauzeti, radite bilo što besmisleno.
Samoća je ružna ideja. Usamljenost je ideja koja dolazi kada pokušate da pobjegnete od sebe a ne možete pobjeći. Tada zapadate u samoću – vi gubite druge. Vi ne vidite vaše prisustvo, vi primjećujete prisustvo drugih – vaše čitavo usmjerenje je pogrešno. Vi ne gledate u sebe, vi gledate vani. Vi kažete: „Neki prijatelj treba da je ovdje, ili možda da ja odem u restoran? Ili da odem u neki klub, ili bioskop ili da gledam TV? Što da radim?“ Vi ne gledate unutar sebe, vi gledate napolje. Vi čekate druge, vaše oči traže druge – a drugih nema. Kada drugih nema, vi se osjećate sami. Kada ste sa sobom, vi osjećate osamljenost.
Osamljenost je nalik cvijetu. Ja znam da će vaši rječnici reći da je samoća i osamljenost isto – to nije tako. Oni su sasvim drugačiji fenomeni. Samoća je rana koja može preći u tumor. Mnogi ljudi više umiru zbog samoće nego od neke druge bolesti. Svijet je pun usamljenih ljudi, a zbog njihove usamljenosti, oni rade svakakve glupe stvari da nekako popune tu ranu, tu prazninu, tu ispraznost, tu negativnost. Usamljena osoba počinje previše da jede, upravo da bi se osjećala ispunjeno. Usamljena osoba počinje da se goji. Usamljena osoba počinje da pije alkohol ili uzima droge: od lakih do LSD-a, jer želi da zaboravi sebe. Usamljenost je veoma ružna, veoma užasavajuća, nalik je smrti od koje čovjek želi da pobjegne. Usamljena osoba sjedi ispred svog TV-a zalijepljena za stolicu četiri sata, pet sati, čak i šest sati.
Čovjek je rođen u porodici među ljudskim bićima. Od samog prvog trenutka, on nije bio sam, zato je stekao određenu psihologiju da uvijek bude sa ljudima. U samoći se počeo osjećati uplašeno - nepoznati strah. On nije bio sasvim svjestan od čega se plaši, ali kada se udaljio od mase nešto unutar njega je postalo nelagodno. Biti sa drugima je prijatno, lagodno, ugodno. Upravo zbog tog razloga, on nikada nije došao do spoznaje o ljepoti osamljenosti, taj strah ga je u tome spriječavao. Pošto je rođen u grupi, on je ostao dio grupe; i kada je odrastao, on je počeo da stvara nove grupe, nova udruženja, nove prijatelje. Već postojeće zajednice ga nijesu zadovoljavale: nacija, religija, politička partija. On je stvarao svoja nova udruženja: Rotari klub, Lions klub. Ali sve te strategije su bile samo da izbjegne jednu stvar: nikada biti sam.
Čitavo životno iskustvo je da bude zajedno sa ljudima. Samoća izgleda skoro kao smrt. Na neki način, to je smrt. To je smrt ličnosti koju ste stvorili u svjetini. To vam je poklon od drugih. Onog trenutka kada izađete iz svjetine, vi, takođe, izlazite iz ličnosti. U masi tačno znate ko ste: znate vaše ime, znate vaše diplome, znate vašu profesiju; znate sve što je potrebno za vaš pasoš, za vašu ličnu kartu. Ali trenutkom izlaska iz mase, koji je vaš identitet, ko ste vi? Iznenada postajete svjesni da nijeste vaše ime – vaše ime vam je dato; vi nijeste vaša rasa – kakve veze ima rasa sa vašom sviješću? Vaše srce nije hindu ili muhamedansko, vaše biće nije ograničeno nekom političkom granicom nacije; vaša svijest nije dio neke organizacije ili crkve. Ko ste vi? Iznenada vaša ličnost počinje da iščezava. U tome je strah: smrt ličnosti.
Dakle, vi ćete trebati da otkrijete nešto novo. Vi ćete se po prvi put pitati ko ste. Vi ćete trebati da počnete da meditirate na činjenici: „Ko sam ja?“ A postoji strah da možda ne budete uopšte neko. Možda nijeste neko, već samo kombinacija mišljenja svjetine: da nijeste ništa osim vaša ličnost. Niko ne želi da bude ništa. Niko ne želi da bude niko. A zapravo svi su niko – svako je niko. To znači da treba odbaciti ličnost koja je poklon od svjetine. Kada izađete iz te mase, vi ne možete ponijeti taj poklon sa sobom u svoju osamu. U vašu osamu, vi ponovo treba da otkrijete svježinu, a niko vam ne može dati garanciju da li ćete unutar vas naći nekoga ili nećete. Oni koji su dospjeli do osame nijesu nikoga našli tamo. Ja zaista mislim nikoga. Nema imena, nema oblika veća samo čisto prisustvo, čisti život, bezimeni, bezoblični. To je zaista istinsko uskrsnuće, a za to je svakako potrebna hrabrost. Samo veoma hrabri ljudi su bili sposobni da prihvate sa radošću njihovu ništavnost, njihovo ništa. Nihovo ništa je njihovo čisto biće – to je i smrt i uskrsnuće, oboje.
Vi ne možete pobjeći od smrti, i ne možete pobjeći od osamljenosti. Pokušajte koliko hoćete, pokušajte, ali svi napori će propasti. Niko nije uspio da izbjegne osamu, jer je osama vaše biće. Kada izbjegavate osamu, vi izbjegavate sebe. Kako možete izbjeći sebe? Kako možete pobjeći od sebe? U pokušaju da to izbjegnete, vi gubite, vi gubite ljepotu biti sami. Zapravo, vi počinjete da mislite o sebi kao usamljenom jer ste propuštali ljepotu osame. Tu osoba može započeti da razumije nešto o meditaciji. Nemojte brinuti, jer to što može nestati je vrijedno nestajanja. Meditacija je upravo hrabrost da budete smireni i sami. Malo po malo, vi počinjete da osjećate svoj novi kvalitet – sebe: novu živost, novi ljepotu, novu inteligenciju koja nije posuđena od drugog, koja je rasla u vama. Ona ima korijene u vašoj egzistenciji. I ako nijeste kukavica, to će doći do plodova, do cvjetanja.
Vaša osama je vaša istina. Vaša osama je vaša božanstvenost. I to ne znači da vi treba da odete u planine, vi možete biti osamljeni i na pijaci. To je samo pitanje da budete pribrani, budni, da promatrate; zapamtite da ste vi samo potpuna pažljvost - posmatranje. Tada ste u osami bilo gdje da se nalazite. Vi možete biti u svjetini, vi možete biti u planinama, to ne čini nikakvu razliku, vi ste upravo jedno isto posmatranje. U svjetini vi posmatrate svjetinu; u planinama vi posmatrate planine. Sa otvorenim očima, vi posmatrate egzistenciju; sa zatvorenim očima, vi posmatrate sebe. Vi ste samo jedno: posmatrač. A taj posmatrač je veliko ostvarenje. To je vaš buddha, to je vaša priroda prosvjetljenja, vaše buđenje.
Mi smo rođeni sami, mi živimo sami i mi umiremo sami. Osamljenost je naša prava priroda, ali mi toga nijesmo svjesni. Pošto nijesmo toga svjesni, mi ostajemo stranci prema sebi; i umjesto da uvidimo našu osamu kao ogromnu ljepotu i blaženstvo, tišinu i mir, spokojstvo u egzistenciji, mi to brakamo sa usmaljenošću. Usamljenost je pogrešno tumačenje osamljenosti. Kada jednom vašu usamljenost zamijenite sa osamljenošću, čitav sadržaj se mijenja. Osamljenost ima ljepotu i uzvišenost, pozitivnost; usamljenost je siromašna, negativna, mračna, tužna. Zato svi bježe od usamljenosti. To je nalik rani, to boli. Pobjeći od toga, jedini način je da budete u masi, da budete dio društva, da imate prijatelje, da stvorite porodicu, da imate supruga ili suprugu, da imate djecu. U masi je osnovni napor da budete sposobni da zaboravite usamljenost. Ali niko nije uspio da to zaboravi. To što je prirodno, vi možete pokušati da to ignorišete, ali vi to ne možete zaboraviti; to će se isticati ponovo i ponovo. I taj problem postaje složeniji jer vi to nikada niijeste vidjeli onakvo kakvo jeste – vi ste to prihvatili kao činjenicu da ste rođeni usamljeni.
Značenje u rječniku je isto, a to ukazuje na um ljudi koji su stvarali rječnike. Oni uopšte ne razumiju ogromnu razliku između usamljenosti i osamljenosti. Usamljenost je praznina. Nešto joj nedostaje, nešto je potrebno da to ispuni, a ništa je ne može ispuniti jer je to, kao prvo, pogrešno shvaćeno. Kako starite, praznina postaje još veća. Ljudi se plaše da budu svoji, zato oni igraju neke glupe stvari. Ja sam vidio ljude da sami igraju karte; druga strana ne postoji. Oni su izmislili igre u kojima ista osoba igra karte sa obije strane.
Čovjek želi da nekako ostane zauzet. Zaokupljenost može biti sa ljudima, može biti sa radom – zato postoje radoholici. Oni se plaše kada se približi vikend – što da rade sa sobom? I ako ništa ne rade, oni ostaju sa sobom, a to je najbolnije iskustvo.
Oni koji su spoznalo osamljenost govore nešto apsolutno drugo. Oni kažu da ne postoji ništa ljepše, mirnije, radosnije od biti u osami.
OSHO, Meditation: Courage to be silent and alone