ODANOST

Uvijek se treba prisjetiti jedne veoma bitne stvari: čovjek je veoma vješt da stvara lažne vrijednosti. Prave vrijednosti zahtjevaju vašu cjelovitost, traže vaše čitavo biće; lažne vrijednosti su veoma jeftine. One izgledaju kao prave, ali one od vas ne traže vašu cjelinu – samo površnu formalnost. Na primjer, u ime ljubavi, povjerenja, mi smo stvorili lažnu vrijednost – odanost. Odana osoba je samo površno zainteresovana za ljubav. Ona pokazuje sve geste ljubavi, ali to joj ništa ne znači; njeno srce je izvan tih formalnih ispoljavanja.

Rob je odan, ali mislite li da rob, da bilo ko, ko je unižen u svojoj ljudskosti, čiji ponos i dostojanstvo je oduzeto, može voljeti osobu koja ga je duboko uvrijedila? On ga mrzi, a ako se ukaže prilika, on je može ubiti. Ali na površini, on će ostati odan – on to mora. To ne čini iz zadovoljstva, to čini iz straha; to ne čini iz ljubavi, to je usljed uslovljenog uma koji govori da treba da budeš odan svom gospodaru. To je odanost psa prema gospodaru. Ljubav treba znatno jači odgovor; ona ne dolazi iz dužnosti već iz vašeg samog otkucaja srca, iz vašeg iskustva radosti, iz žudnje da to podijelite.

Odanost je nešto ružno, ali hiljadama godina je to bila veoma uvažena vrijednost jer društvo potčinjava ljude na razne načine. Supruga treba da bude odana suprugu do te tačke da u Indiji milioni žena treba da umru sa svojim muževima – da skoče žive u pogrebni plamen i da izgore. To je bilo toliko poštovano da bilo koja žena koja to nije uradila živjela bi osuđena do kraja života. Ona bi postala skoro izgnana; bila bi tretirana kao sluga u vlastitoj porodici. Zaključili bi da pošto nije mogla umrijeti sa svojim suprugom da mu nije bila odana. Zapravo, zamislite drugačije: nijedan muškarac nije skočio u pogrebnu vatru za svojom suprugom. Niko nije postavio pitanje: “Znači li to da nijedan suprug nije bio odan svojoj supruzi?” Ali to je društvo drvostukih standard: jedan standard za gospodara, vlasnika, posjednika, a drugi standard za slugu.

Ljubav je opasno iskustvo jer ste opčinjeni nečim što je jače od vas, a ono se ne može kontrolisati – vi to ne možete uraditi po narudžbini. Kada jednom ode, nema načina da se vrati; sve što možete je da se pretvarate, da budete licemjeri. Vjernost je sasvim drugačija stvar; ona je stvorena od vašeg uma, to nije nešto izvan vas. Ona je uvježbavana u određenoj kulturi – isto kao bilo koja druga vježba. Vi počinjete da glumite i, malo po malo, počnete da vjerujete vlastitoj glumi. Vjernost zahtijeva da uvijek budete, u životu ili smrti, odani osobi – bilo da je vaše srce voljno ili ne. To je psihološki način zarobljavanja.

Ljubav donosi slobodu. Vjernost donosi ropstvo. Na površini, oboje izgledaju slično; dublje zagledano, oni su sasvim suprotni – dijametralno suprotni. Odanost je gluma, vi treba da ste obrazovani za to. Ljubav je divlja, njena sva ljepota je u neobuzdanosti. Ona dolazi nalik lahoru sa ogromnim mirisom, ispunjava vam srce, i iznenada, tamo gdje je bila pustinja, nastaje vrt prepun cvijeća. Ali vi ne znate odakle to dolazi, ne znate ni način kako to da donesete; ono dolazi samo od sebe i ostaje onoliko koliko egzistencija želi. I kao što jednog dana dođe kao stranac, kao gost, iznenada jednog dana i ode. Nema načina da se za to vežete, nema načina da to zadržite.

Društvo ne može da zavisi o takvim nepredvidljivim, nepouzdanim iskustvima. Ono želi garancije, sigurnost. Stoga je sasvim uklonilo ljubav iz života – postavilo je brak na njeno mjesto. Brak poznaje vjernost, vjernost mužu, a pošto je to formalno, to je u vašim rukama, ali se ne može uporediti sa ljubavlju, to nije čak ni kap rose u okeanu ljubavi. Ali društvo je veoma sretno sa time jer je to pouzdano. Muž može imati povjerenje u vas, može vam vjerovati da ćete mu i sjutra biti vjerni. U ljubav se ne može vjerovati. A najčudniji fenomen je da je ljubav najveće povjerenje – ali se u nju ne može vjerovati. U jednom trenutku je potpuna, ali već sljedećeg trenutka ostaje otvorena. Ona može rasti u vama, a može i ispariti iz vas. Muž želi ženu koja će mu biti rob čitavog života. On ne može ovisiti o ljubavi; on treba da stvori nešto što je nalik ljubavi, ali što je proizvedeno iz čovjekovog uma.

Ja vas učim Novom čovjeku u kome vjernost nema mjesta već inteligencija, istraživanje, mogućnost da kažete “Ne”. A to nije samo u vezi sa ljubavlju već i sa drugim poljima života, takođe. Odanosti je davano veliko poštovanje jer je ona uništavala inteligenciju: vojnik je trebao da bude odan naciji. Čovjeka koji je bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki – vi ga ne možete smatrati odgovornim za to, on je samo ispunjavao svoju dužnost. Njemu je bilo naređeno, a on je bio odan svom nadređenom; u tome se sastoji svo učenje u vojsci. Oni vas godinama tako uvježbavaju da skoro ne možete da se oduprete. Čak i ako vidite da je sasvim pogrešno to što se traži od vas, vaša uvježbanost je otišla toliko daleko da kažete: “Da, gospodine”. Ja ne mogu da zamislim da je taj čovjek bio mašina, koji je bacio bombe na Hirošimu i Nagasaki. On ima srce isto kao i vi, on ima svoju ženu i djecu, svoju staru majku i oca. On je bio isto toliko ljudsko biće koliko i vi, ali sa jednom razlikom. On je uvježban da slijedi naređenja bez pitanja, a kada se naređenje da, on jednostavno to ispunjava.

Ja sam iznova i iznova razmišljao o njegovom umu. Da li je moguće da on nije pomislio da će ta bomba uništiti skoro dvjesta hiljada ljudi? Zar nije mogao reći: “Ne”. Zar ne bi bilo bolje da vas general ubije zbog odbijanja naređenja nego da ubijete dvije stotine hiljada ljudi? Možda mu ta ideja nikada nije pala na um. Za kraljeve i generale je dobro da vojska bude vjerna do tačke kada djeluju kao mašine, ne kao ljudi. Vojska djeluje na takav način kako bi stvorila odanost – ona počinje sa malim stvarima. Čovjek se pita zašto svaki vojnik godinama treba da ide na parade i da slijedi glupa naređenja: nalijevo, nadesno, nazad, naprijed, i to satima, bez ikakvog razloga. Ali postoji neka skrivena svrha u svemu tome. Tako se uništava njegova inteligencija. On se pretvara u automat, u robota. Zato kada naredba dođe: “Nalijevo”, um ne pita zbog čega. Ako bi vam neko drugi rekao: “Nalijevo”, vi biste upitali: “Kakva je to besmislica? Zašto da se okrenem nalijevo? Ja idem pravo!” Ali vojnik ne smije da sumnja, da pita; on samo treba da ispunjava naredbu. To je njegov osnovni uslov odanosti. Zato je dobro za kraljeve i generale da im vojska bude odana do tačke kada djeluju kao mašine, ne kao ljudi. Roditeljima je ugodno da su im njihova djeca odana, jer dijete koje je butovnik je problem. Roditelji mogu griješiti, a dijete može biti u pravu, ali ono mora biti pokorno roditeljima – to je dio strategije starog tipa čovjeka koji je bitisao do sada.

Ja vas učim Novom čovjeku u kojem nema poslušnosti već inteligencija, istraživanje, sposobnost da kažete: “Ne!” Po meni, dok ne budete spremni da kažete “ne”, vaše “Da” je besmisleno, vaše “Da” je samo snimak na gramofonskoj ploči. Vi ne možete ništa uraditi, vi treba da kažete “Da”, a “NE” jednostavno ne postoji u vama. U vama je vjera, dužnost, odgovornost. Oni su hrana za vaš ego. Sve to je protivno vašem duhovnom rastu, a sve to je u korist tuđih uloženih interesa.

Život i civilizacija će biti sasvim drugačiji ako ljude budemo obučili da imaju više inteligencije. Tada se mnogi ratovi ne bi događali jer bi se ljudi zapitali: “Kakav je razlog? Zašto bismo ubijali ljude, ljude koji su nedužni?” Ali oni su odani jednoj zemlji, a vi ste odani drugoj zemlji, a političari obije zemlje se svađaju i žrtvuju svoje narode. Ako političari vole da se bore, oni mogu učestvovati u meču rvanja, a ljudi bi uživali da ih gledaju kao na fudbalskoj utakmici. Ali kraljevi i političari, predsjednici i premijeri ne idu u rat. Obični ljudi, koji nemaju ništa sa ubijanjem drugih, idu u rat da ubijaju i budu ubijeni. Oni bivaju nagrađeni za svoju odanost, dobijaju ordenje ili neke druge nagrade – za nehumanost, za neinteligentnost, za okrutnost.

Pitate me: “Zar koncept odanosti nema prizvuk dužnosti, priznanja i vjere.”

Ne samo da ima taj prizvuk. To nije ništa drugo do kombinacija svih tih bolesti – vjere, dužnosti, poštovanja. Sve to je hrana za vaš ego. Sve to je protiv vašeg duhovnog rasta i u korist tuđih uloženih interesa. Zato sveštenici ne vole da ih pitate o njihovom vjerskom sistemu jer znaju da nemaju pravi odgovor za to. Svi vjerski sistemi su veoma lažni, i ako ih o tome pitate, to će propasti. Upravo zbog nepostavljanja pitanja, oni su stvorili velike religije sa milionima ljudu u njihovim rukama. Sada katolički papa ima preko milijardu ljudi pod sobom, a od te milijarde ljudi nijedna osoba se ne zapita: “Kako nevina djevojka može roditi?” To bi bilo bezbožno. Od milijarde ljudi niko ne pita: “Koji je dokaz da je Isus bio jedini rođeni sin Boga?” Bilo ko to može tvrditi. “Kakav je dokaz da je Isus spašavao ljude o bijede?” On nije mogao spasiti sebe. Ali takva pitanja su neugodna i ona se jednostavno ne postavljaju. Čak ni Bog nije ništa drugo do pretpostavka koju su religiozni ljudi hiljadama godina pokušavali da dokažu svakovrsnim dokazivanjem, ali sve je bilo izmišljeno,  bez suštine, bez potpore u životu. Ali niko se nije zapitao.

Od samog početka života ljudi se uče da budu vjerni vjerskom sistemu u kojem su rođeni. To je pogodno sveštenicima da ih iskorišćavaju, to je pogodno političarima da ih iskorišćavaju, to je pogodno mužu da iskorišćava ženu, roditeljima da iskorišćavaju djecu, učiteljima da iskorišćavaju učenike. Vjernost je jednostavno nužna za svaki tuđi uloženi interes. Ali sve to unižava čovječanstvo do zaostalosti. To ne dozvoljava sumnju, to ne dozvoljava ljudima da budu inteligentni. A čovjek koji nije sposoban da sumnja, da pita, da kaže: “Ne” kada osjeti da su stvari loše, on pada ispod nivoa ljudskosti – on postaje nehumana životinja.

Ako se ljubav traži, ona postaje odanost. Ako se ljubav daje bez pitanja, ako je to vaš slobodan dar, tada to izdiže vašu svijest. Traženo ili pod naredbom, ljubav i povjerenje postaju lažni. Kada se ukažu sami od sebe, oni imaju neizmjernu unutrašnju vrijednost. Ako se povjerenje traži, vi bivate zarobljeni, ali ako se povjerenje ukaže, nešto nadljudsko raste u vašem srcu. Razlika je veoma mala, ali je neizmjerno važna. To vas ne čini robom, to vas čini svojim gospodarem jer je to vaša ljubav, to je vaša vjera. Vi slijedite svoje srce. Vi ne slijedite nekog drugog, vi nijeste prisiljeni da slijedite. Vaša ljubav je iz vaše slobode; iz vašeg dostojanstva je vaša vjera, a oboje vas čini da budte bogatije ljudsko biće.

To je moja ideja o Novom čovjeku. On će voljeti, ali neće dopustiti da voli po naredbi. On će vjerovati, ali će vjerovati u skladu sa svojim bićem – ne u skladu sa nekim spisima, ne u skladu sa nekim društvenim strukturama, ne u skladu sa nekim svještenicima, ne u skladu sa nekim političarima. To je uvježbavanje njegove duhovnosti. To je sasvim drugačiji pristup, ali to je put Novog čovjeka. A taj Novi čovjek je jedina nada za budućnost.

Živite svoj život u skladu sa svojim srcem, slijedite njegov otkucaj, ulazite u nepoznato upravo kao što orao leti ka suncu u potpunu slobodu ne znajući za ograničenja – to nije naređeno. To je njegova radost. To je njegov rast.

Osho, The Golden Future, Chapter #25 .