*** Ljepota istine je u tome da kada čujete neku istinu, nešto unutar vaš odgovori, kaže da. To nije saglasnost uma, zapamtite, to dolazi iz cjeline vašeg bića. Svaki damar vašeg bica, svaka ćelija vašeg bica vam sa velikom radošcu odgovara: “Da!” *** |

Svijet komuna
Humaniverzitet |
SVIJET KOMUNA - BUDUĆNOST ČOVJEČANSTVA
Moja vizija novog svijeta, svijeta komuna, znači svijet bez nacija, bez velikih gradova, bez porodica, ali sa milionima malih zajednica po čitavom svijetu u blizini šuma, bujnih zelenih šuma, u planinama, na ostrvima. Najmanja stvorena komuna može biti od pet hiljada ljudi, a najveća komuna može biti od pedeset hiljada ljudi. Od pet hiljada do pedeset hiljada – više od toga bi postalo neupravljivo. Tada bi se ponovo ukazalo pitanje reda i zakona, policije i sudova, tada bi se vratili svi stari kriminali.
Komuna je objava ne-ambicioznog života, jednakih mogućnosti za sve. Ali prisjetite se mog razlikovanja od Karla Marksa. Ja nijesam zagovornik nametanja jednakosti ljudima jer je to psihološki nemoguć čin – a uvijek kada radite nešto protiv prirode, to postaje destruktivno i otrovno. Ni dva čovjeka nijesu ista. Ali ja mogu veoma lako biti pogrešno shvaćen, zato pokušajte da shvatite moje stanovište veoma jasno. Ja nijesam naklonjen jednakosti, ali nijesam ni za nejednakost! Ja sam za stvaranje podjednake mogućnosti za sve da budu svoji. Drugim riječima, u mojoj viziji je svaka individua podjednako jedinstvena. Pitanje jednakosti i nejednakosti se ne javlja jer ni dvije individue nijesu iste. One se ne mogu uporediti.
Prava komuna, istinski komunizam, će stvoriti podjednake uslove za rast ali će prihvatiti jedinstvenost svake individue. Komuna znači da smo sakupili sve naše energije, sav naš novac, sve u jedan fond koji će brinuti za sve ljude.
Treba da postoji apsolutna sloboda izražavanja riječima ili djelima. Svaka individua treba da bude poštovana kao takva, a ne po nekom idealu. Njene osnovne potrebe treba da budu ispunjene od strane komune, a ako komuna postane bogatija, i svaka individua će biti obezbijeđena sa više ugodnosti, više komfora, više luksuza – jer ja nijesam protiv ugodnosti ili luksuza. Ja nijesam sadist i ne želim da ljudi budu mučeni u ime bilo kog lijepog ideala. Niko ne treba da bude žrtvovan u ime religije ili u ime socijalizma; nikakva vrsta samo-zlostavljanja se neće podržavati.
Čovjek je ovdje da uživa, da živi što je moguće ljepše, mirnije, ugodnije.
Ja sam apsolutno za sve one progresivne izume koji mogu čovjeka učiniti sretnijim, da duže živi, da bude mlađi, zdraviji, i što može učiniti da njegov život bude više kao igra, veselje, a ne mučenje na putu od kolijevke do groba. Ja sam za sva bogatstva – ali bogatstva će pripadati zajednici. Kada zajednica postane bogatija, svaka individua će postati bogatija. Ja sam protiv siromaštva, ja nijesam poklonik siromaštva. Ja ne vidim ništa duhovno u siromaštvu; to je čista glupost. Niti je siromaštvo duhovno, niti je bolest duhovna, niti je gladovanje duhovno. Zajednica treba da živi na takav način da bude sve bogatija i bogatija; na takav način da ne stvara previše djece, da ne dođe do prenaseljenosti, jer rast stanovništva stvara prosjačenje, stvara siročad. A gdje ima siročadi, tu je i Majka Tereza da ih preobrati u katoličanstvo.
Sve zajednice treba da budu međusobno zavisne ali ne da opšte novcem. Novac treba da iščezne. On je stvorio ogromnu štetu čovječanstvu – sada je vrijeme da mu se kaže zbogom jer se novac može akumulirati. A ako jedna komuna postane bogatija od drugih komuna, tada će ponovo doći do siromaštva, bogatstva i noćnih mora kapitalizma, a onda i klasa siromašnih i bogatih i želja za dominacijom. Pošto ste bogati, vi možete obrobiti druge komune. Novac je jedan od najvećih neprijatelja čovjeka.
Zajednice će vršiti razmjenu dobara. One će oglašavati na svojim radio stanicama da je takav i takav proizvod dostupan kod njih. Bilo ko da ima određene proizvode koje oni trebaju mogu da ih kontaktiraju i stvari se mogu razmijenjivati na prijateljski način; nema pogađanja, nema iskorišćavanja. Ali komuna ne treba da bude previše velika jer je veličina opasnost, takođe. Kriterij veličine komune treba da bude taj da svako poznaje svakog; to treba da bude limit. Kada se jednom taj limit pređe, tada se zajednica treba podijeliti na dva dijela. Isto kao što se dva brata odijele, kada zajednica postane dovoljno velika ona se dijeli u dvije zajednice, dvije sestre-zajednice. I tu će postojati duboka međuzavisnost, dijeljenje ideja i vještina bez ikakvog pristupa da se razvija posesivnost – kao što je nacionalizam i fanatizam. Tu neće biti ništa nalik fanatičnosti. Neće biti nikave potrebe za nacijom. Mala grupa ljudi može više uživatu u životu jer imati mnogo prijatelja, mnogo poznanstava je radost sama po sebi.
Moja ideja komune je da se živi u malim grupama koje vam daju dovoljno prostora, a, ipak, da živite u bliskom, ljubaznom odnošenju. O vašoj djeci će brinuti zajednica, o vašim potrebama će brinuti zajednica, vaša ljekarska njega će biti briga zajednice. Zajednica može postati istinska porodica lišena bolesti koje su porodice stvarale u prošlosti. To je oslobođenje od porodice, a pripadanje stalnom kretanju.
Ne postavlja se pitanje braka, ne postavlja se pitanje razvoda.
Ako dvije osobe žele da budu zajedno, one mogu biti zajedno; a ako jednoga dana ne žele da budu zajedno, to je savršeno u redu. Bila je njihova odluka da budu zajedno, a sada mogu odabrati druge prijatelje. Zapravo, zašto u ovom jednom životu ne proživjeti mnogo života? Zašto ga ne obogatiti? Zašto muškarac treba biti odan ženi ili žena biti odana muškarcu iako ne uživaju jedno sa drugim toliko mnogo da žele da prožive zajedno čitav život.
Ali pogledajte svijet. Situacija je jasna: ljudi žele da budu nezavisni od svojih porodica; djeca žele da budu nezavisna od svojih porodica. Ali u ovoj zajednici nema potrebe stvarati nikakvu nepotrebnu zabrinutost. Vi možete bilo kog trenutka reći zbogom, a i dalje ostati prijatelji. To će biti bogatiji život; vi treba da upoznate mnogo muškaraca i mnogo žena. Svaki muškarac ima svoju jednstvenost, i svaka žena ima svoju osobenu jedinstvenost.
U komuni će stari ljudi biti voljeni i poštovani zbog njihovog iskustva.
Stari ljudi će postati učitelji, voditelji. O starosti se neće misliti kao o nečemu ružnom već kao o nečemu neizmjerno ljupkom. Čovjek tada ode dalje od svih djetinjarija i svih ludosti mladosti; čovjek tada dođe do usredsređenosti i smirenosti nakon cjeloživotne meditativnosti. Oni će vas naučiti kako se umire jer kada oni umiru, oni umiru sa velikom ljupkošću i radošću. To će biti njihov posljednji poklon zajednici.
Čitav svijet treba da bude jedno čovječanstvo, samo izdijeljeno na male komune zbog praktičnog osnova. Nema fanatizma, nema rasizma, nema nacionalizma – tada ćemo po prvi put odbaciti ideju ratovanja. Mi možemo stvoriti život ispunjen poštenjem, dostojanstvenim životom prepunim uživanja – razigranosti, meditativnosti, kreativnosti – i dati svakom muškarcu i svakoj ženi podjedanku priliku da rastu i dovedu svoj potencijal do procvata.
OSHO
The Greatest Challenge: The Golden Future