ŽIVOT JE KOSMIČKA ŠALA

Kada smijeh dođe iz tišine, vi se ne smijete na nečiji račun, vi se jednostavno smijete na čitavu kosmičku šalu. A to je zaista šala! Zbog toga vam i pričam viceve, zato što vicevi donose više od ijednog svetog spisa. Smiješno je zato što unutar vas imate sve, a vi to tražite svugdje. Što drugo treba da bude šala? Vi ste kraljevi, a ponašate se kao prosjaci na ulici; i ne samo da se tako ponašate, da samo obmanjujete druge, ali vi obmanjujete i sebe da ste prosjak. Vi posjedujete izvor sveg znanja, a postavljate pitanja; vi imate spoznaju sebe a mislite da ste neuki; vi posjedujte besmrtnost, a uplašeni ste od smrti i bolesti.

Kada se čovjek prosvijetli smijeh je skoro prirodna posljedica; to dolazi spontano – iz prostog razloga zato što smo tragali i tragali životima za nečim što je već tu unutar nas. Sav naš trud je smiješan! Sav naš trud je apsurdan. Čovjek se smije velikoj kosmičkoj šali. Čovjek se smije u duhu humora koji Bog ili egzistencija ima: mi to već imamo u sebi, a tragamo za tim. Čovjek se smije zbog svog besmislenog truda, dugog i dugog putovanja, hodočašća za nečim što nikada nije izgubio.

Moje lično shvatanje je da nema ništa vrijednije od smijeha. Smijeh vas dovodi najbliže do molitve. Zaparavo, samo smijeh ostaje u vama kada ste potpuni. U svemu drugome ostajete djelimični, čak i u vođenju ljubavi bivate nepotpuni. Ali kada zaista imate svesrdan smijeh, svi djelovi vašeg bića – fiziološki, psihološki, duhovni – sve to vibrira u jednom skladu, sve to vibrira u harmoniji. Zato vas smijeh opušta. A opuštenost je duhovna. Smijeh vas spušta na zemlju, spušta vas iz vaših glupih ideja da budete svetiji nego što ste. Smijeh vas dovodi do stvarnosti kao takve. Svijet je Božija igra, kosmička šala. I dok to ne shvatite kao kosmičku šalu, vi nikada nećete biti sposobni da shvatite najvišu tajnu. Ja sam sasvim za šale, ja sam sasvim za smijeh.

Svako uzima sebe i druge za ozbiljno. Zbog toga ego bitiše. Počnite da budete malo više razigrani, i vidjećete da ego iščezava. Uzmite život neozbiljno, kao šalu – da, kao kosmičku šalu. Smijte se malo više. Smijeh je znatno značajniji od molitve. Molitva možda neće uništiti vaš ego; naprotiv, to ga može učiniti još svetijim, pobožnijim, ali smijeh će svakako uništiti vaš ego. Kada ste uistinu u stanju smijeha, da li ste primijetili, ego na trenutak iščezava. Vi ste ponovo dijete, kikoćete se. Ponovo ste zaboravili da ste neko poseban. Vi više nijeste ozbiljni; na trenutak ste uklonili vašu umišljenost.

Zbog toga volim viceve – oni su otrov za ego! Vi volite da govorim o ozbiljnim stvarima: astralnim planovima, i koliko tijela ima čovjek, sedam ili devet, i koliko čakri. I svakog dana postavljate pitanja – ezoterijska, okultna. To su ozbiljni ljudi. Oni su zapali u pogrešno društvo! Ja uopšte nijesam ozbiljan. Ja se ne smijem sa vama jer je to dio pričanja šale: osoba koja je priča treba da bude veoma ozbiljna, ona se ne može smijati sa vama. Svo moje smijanja treba da radim sam. Ali moj pristup životu je krajnje neozbiljan, razigran, jer iz mog iskustva znam da tako ego iščezava. Pogledajte gdje je ego kada se smijete. Iznenada se stapate, iznenada bivate mekani, više nijeste kruti već tečete. Vi nijeste stari, puni iskustva, puni znanja. Saslušajte šalu i pokušajte da otkrijete da li je ego ostao ili nije.

Ako pogledate okolo, ako ste dovoljno pažljivi, onda ćete ponovo zakačiti nešto tako divno i tako smiješno. Sama ideja o stvaranju svijeta i stvaranju vas je samo kosmička šala. Mora da je Bog imao smisla za humor. Sve buddhe su se smijale kada su se prosvijetlile. Njihov smijeh je nalik riki lava. Oni su se smijali, ne vama, oni su se smijali čitavoj kosmičkoj šali. Oni su živjeli u snu, uspavani, sasvim opijeni željama, a kroz te želje su gledali egzistenciju. Tada to više nije bila stvarna egzistencija, oni su projektovali svoje snove na to. Zato vi vidite svu egzistenciju kao bioskopsko platno, a onda projektujete vaš um na njega i vidite stvari koje tu ne postoje, a ne vidite stvari koje postoje. A um ima objašnjenje za sve. Ako pokažete sumnju, um objasni. On stvara teorije, filozofije, sisteme, samo da bi se osjećao ugodno, kao da ništa nije loše. Sve filozofije postoje da učine život lagodnim, kao da sve izgleda u redu, kao da ništa nije loše – iako je sve loše dok ste uspavani. Niko ne živi, niko ne umire. Ništavnost živi, ništavnost umire. Vi nijeste. Dobro se nasmijte na tu situaciju. Vas nema, a bitišete. Vi nijeste, a vi jeste. To je kosmička šala.

Dogodilo se: kada je Rinzai postao prosvijetljen, on je zatražio šolju čaja. Njegovi učenici rekoše: “To izgleda previše svjetovno.” A on reče: “Čitava stvar je budalasta: traganje, tragalac, nađeno. Čitava stvar je bila suluda. Samo mi dajte šolju čaja! Ništa ne postoji. Tragalac je bio neistinit, traženo je nepostojeće, pa je, naravno, i traganje neistinito. To je bila kosmička šala.” Zbog toga kažem da nema cilja – Bog se šali sa vama. Onog trena kada shvatite šalu, vi ste se prosvijetlili. Tada čitava stvar postaje igra, čak i samo iskustvo nestaje.

Kada sam sinoć rekao da je život igra, i da Bog igra ovu čitavu kosmičku šalu, jedan prijatelj je odmah napisao pismo govoreći da se ne može zamisliti da je i Isusovo raspeće Božija igra. Raspeće Isusa se ne može shvatiti kao Božija igra, tu mora biti neka svrha. Pitanje nije da li neka posebna stvar ima neki cilj ili nema. Pitanje je da li Cjelina ima cilj ili ne. Vi ste ovdje. Vi imate svrhu što ste došli ovdje, to ja znam; bez cilja ne biste bili ovdje. Isus mora da je imao cilj – spasenje je bila svrha. Osloboditi čovječanstvo od grijeha koji je počinio Adam je bila svrha. Ali to je vaše mišljenje. Da je Isus prosvijetljen, on ne bi imao neki cilj, zato što cilj pripada neznanju. On samo može biti u igri. A ako on misli da je veoma ozbiljno sve što radi, sa svrhom, tada i on pripada istom biznisu uma kao i vi.

Cjelina, kosmos ne može imati neki cilj jer cilj znači nešto spoljašnje. Nema ničega izvan Cjeline. I uvijek kada mislimo da Bog ima neku svrhu, mi govorimo o dubokim apsurdnostima; jer ako Bog ima ikakav cilj, a on je svemoćan, on bi ti mogao odmah uraditi. Zašto gubiti toliko mnogo vremena? Ako ima samo ovaj cilj – da čovjek stigne do raja – on jednostavno može narediti: “Idi u raj!” Jer kada je mogao reći: “Neka bude svjetlost”, i bi svjetlost; kada je mogao reći: “Neka bude svijet”, i bi svijet, zašto onda ne može reći: “Neka bude samo raj”- tako da svi mogu biti u raju. Čemu onda sve te besmislice o Adamovom grijehu, a zatim Isus pomaže ljudima? Čemu te gluposti? Cilj je apsurd u samom terminu. Cilj može da postoji za individualni ego jer ego ne može da bitiše bez cilja, ali kosmos nema ega. To ne može biti ništa osim kosmička igra. Čak i Isusovo raspeće je igra. Zbog toga je Isus pošao na raspeće tako lako, neuznemiren, isto kao da je to bila predstava, isto kao da igra neku ulogu. Čovjek znanja je upravo glumac koji igra svoju ulogu. Kakav će biti rezultat, to nije njegova briga. Bilo kakav da je rezultat, sve je dobro. Nema ni dobrog ni lošeg, nema ni unutra ni spolja, nema ni početak ni kraj – ali sve to se događa samo kada nestanete kao ličnost.

Vi ugledate neku osobu i nasmijete se. Vi se osmjehujete njoj. Čovjek se može smijati samo sebi. Ako drugi to prime - dobro! Ali čovjek se može smijati samo sam od sebe. Čovjek se ne treba osmjehivati da nekog učini sretnim, jer ako nijeste sretni, vi ne možete nikoga učiniti sretnim. Čak i ako ste vi sretni, veoma je teško da učinite nekoga sretnim jer to zavisi od toga da li će on to prihvatiti ili neće. Čovjek se može smijati samo u skladu sa samim sobom, i ne treba da čeka razlog za smijeh. I to je apsurd. Zašto čekati razlog? Život kao takav je dovoljan razlog za smijeh. On je tako apsurdan, tako smiješan. On je veoma divan, on je očaravajući. U njemu ima svih mogućih stvari. On je velika kosmička šala.

Osho,

The Revolution #10