ISTINA

Postoje dva načina da nađete istinu: jedan je da posudite znanje, a drugi je da sani istražujete. Naravno, pozajmiti je lakše, ali sve što ste pozajmili nije vaše, a to što nije vaše ne može biti istina. Taj uslov mora biti ispunjen: istina mora biti vaša. Ja mogu znati istinu, ali vam je ne mogu prenijeti. U samom činu prenošenja, to postaje laž. To je priroda istine. Zato vam je niko ne može dati, ona se ne može posuditi, ne možete je ukrasti, ne možete je kupiti – vi treba da je spoznate. I dok je ne spoznate, vaše znanje nije spoznaja – to je skriveno mjesto vašeg neznanja. Vi obmanjujete sebe, vi ste se savim izgubili.

Prva stvar koju treba zapamtiti je da je istina živi fenomen. Ko to može proživjeti za vas? Vi morate da živite za sebe, niko vas u tome  ne može zamijeniti. Da li iko može voljeti umjesto vas? Ne, nema mogućnosti. Vi ne možete biti živi sa nečijim punomoćjem, ne možete voljeti sa punomoćjem – a ne možete ni steći istinu uz nečije ovlašćenje. U tome je sama priroda stvari. Nema načina da se bude lukav i vješt sa time. Čovjek je to pokušavao: “Postoji jedan čovjek koji to zna; mi to možemo dobiti od njega, možemo uzeti to od njega.” Ali istinu treba živjeti. To nije nešto spoljašnje, to je unutrašnji rast. To nije stvar, to nije predmet, to je vaša subjektivnost.

Istina je subjektivnost, kako onda to možete dobiti od nekog drugog: iz spisa, iz Veda, Kurana, Biblije? Ne, Isus nije od velike pomoći, niti Buda. Vi morate da prođete kroz to, tu nema prečice. Vi treba da putujete, da patite. Mnogo puta ćete pasti, mnogo puta ćete ustati, mnogo puta ćete zastraniti – to je tako. Vratite se ponovo i ponovo; započnite traganje iznova i iznova. Mnogo puta ćete izgubiti put. Mnogo puta ćete se kretati u krugu, vraćaćete se na isto mjesto ponovo i ponovo. Izgledaće vam da nema napretka – ali nastavite da tragate. Tragajte i ne osjećajte se beznadežno i odbačeno. Sačuvajte nadu: to je kvalitet tragaoca. Tragalac ima vjeru, on se nada; on može da čeka, on može beskonačno da čeka. On ima strpljenje i nastavlja da traga. Ne znači da svaki korak vodi ka cilju, nekada se krećete i u suprotnom pravcu. Ali čak i kretanjem u suprotnom pravcu čovjek uči; čak je i zabluda dio učenja.

Istinitost, biti istinit znači biti neposredan, iskonski. To treba da bude izvorno, do toga treba da dođete – ono je uvijek prvobitno. Ali vi znate mnoge istine, a one vas nijesu oslobodile. Naprotiv, one su postale ropstvo, one su lanci oko vas. Istina osobađa, laži postaju tamnica. Zbog toga Heraklit kaže: “Zaslijepljenost je sveta bolest.” Čovjek koji poznaje sebe nije nikada zaslijepljen, on nikada nije sektaš; on nikada nije opsjednut teorijom. On nikada ne tvrdi da je samo on istinit, jer kada čovjek zna istinu, on zna da istina ima mnoštvo lica, i on zna da postoje milioni načina da se gleda na to. Zato svako viđenje, svako susretanje sa istinom je jednistveno. Ono se ne može uporediti. Čovjek koji je spoznao sebe shvatio je da postoje milioni puteva, postoje milioni lica istine. Kako on može biti zaslijepljen? Kako može reći: “Samo je moja istina prava, samo je moj Bog pravi; vaš Bog je lažni bog.” To je jezik osobe čija istina je posuđena. Vi možete vidjeti na milione religioznih ljudi u svijetu da tvrde da je istina njihova. Oni nijesu došli do spoznaje, oni nijesu istraživali sebe; inače, kako mogu promašiti? Kako mogu promašiti višestrano iskustvo, a takav je fenomen istine? Kako mogu reći: “Samo je istina moja”. Zato kada čovjek spozna da nema “Ja”, kako onda to može tvrditi? Kako je takva zaslijepljenost moguća?

Istinski religiozan čovjek nema tvdnje. On je opušten. On nije samo popustljiv. Jer kada kažete: “Ja sam popustljiv”, tu postoji i nepopustljivost. On ne kaže: “Ja sam hrišćanin, a ti si hindus. Da, ja sam čovjek tolerancije, ja sam tolerantan. Stoga, i ti možeš biti u pravu. Ja sam u pravu, a i ti možeš biti u pravu. Ja sam popustljiv.” Ali popustljivost uvijek krije i nepopustljivost; sama riječ je netolerantna. Zato uvijek kada osoba kaže: “Ja sam tolerantan”, budite svjesni da je netolerantan, on se ukriva.

Što podrazumijevate pod vašom tolerancijom? Vi mislite da ste nešto visočiji, i da tolerišete one koji su niži, sažaljevate se nad njima. Ili, najčešće, hrišćanin će reći: “Da, postoje mnogi putevi, ali moj put je najbolji. Da, ljudi stižu i sa drugim putevima, ali moj je magistralni put.” I to je netolerancija. Zašto to tvrditi? Čemu to “Ja”? Čemu taj ego? I zbog toga su religije postale svađalačke. One ubijaju, one uništavaju, one čine svakakve grijehove. Religije su ubile više od bilo koga i stvorile su bijedu, sukobe, nemire i konflikte više od bilo koga na ovoj zemlji. Ova Zemlja je ružna zbog toliko mnogo crkava, hramova, džamija. One nijesu ujedinili ljude, one su ih podijelili. One nijesu stvorile jedno čovječanstvo. One govore o ljubavi, ali stvaraju mržnju. One govore o miru, ali stvaraju mogućnosti da postoje svakakve vrste razloga za nasilje. One pothranjuju nasilje a govore o miru. Zašto? Razlog nije religija; razlog je zaslijepljena jednostranost.

Bolesti su loše, a kada su svete, one su još gore, naravno. Kada se o bolesti misli kao o svetosti, vi pomislite da je to nešto najviše u zdravlju. Kada neko tvrdi: “Ja sam jedina istina”, a ta tvrdnja se može napraviti na veoma prefinjen način, tada ulazi ružnoća. Ti suludi ljudi mogu čak i svoje bogove prisiliti da govore stvari koje izgledaju apsurdno. Muhamed je govorio: “Bog je rekao: ‘Ja sam jedini Bog, a Muhamed je jedini prorok.’” Što mislite? Da li se Bog iscrpio sa Muhamedom? Onda je Bog zaista siromašan. Što je onda sa Mahavirom? Što je sa Budom? Što je sa Isusom, Krišnom, Lao Ceom, Heraklitom? I što je sa vama koji ćete jednog dana možda postati proroci? Što je sa ostalima?

Muhamed je divan, ali Muhamed tvrdi da je on jedini prorok, i tada ulazi ružnoća. Isus je predivan, ali hrišćani kažu da je on jedini pravi Božiji sin. Zašto jedini pravi sin? Što ste onda svi vi – kopilad? Ako je on jedini pravi Božiji sin, što je onda čitava egzistencija? Odakle vi dolazite ako on dolazi od Boga? Ko je onda VAŠ otac? Ne, Bog je beskonačni potencijal. Milioni Isusa mogu doći od njega, a on će ostati isti, on se ne iscrpljuje – to je značenje svemoći. Ako ima samo jednog sina, izgleda da je on impotentan umjesto svemoćan. On stvara, i stvaralaštvo se nikada ne okončava – to je beskonačnost. Ali hrišćani tvrde da je Isus jedinac. Čemu takva tvrdnja? Zbog toga da bi mogli da tvrde da je njihova knjiga jedina knjiga.

Riječ biblija znači knjiga. Oni joj čak nijesu ni dali ime jer je to za njih jedina knjiga, sve drugo je smeće. Što reći o Upanišadama? Što reći o kazivanjima Bude? Što reći o Tao Te Čing-u Lao Cea? Zašto bi Biblija bila jedina knjiga? Ona je divna, ali kada to postane jedina knjiga, ona postaje bolesna. To je sveta bolest. Kada tvrdite za vašu istinu da je cjelovita i da je sve, tu ulazi ego. Istina ne treba tvrdnju. Ona jednostavno postoji u čitavoj svojoj ljepoti; vi je možete vidjeti ali ona ništa ne tvrdi. Zapravo, istina nikada ne pokušava da nekoga preobrati. Ona vam pomaže, ona vas voli, ona bi voljela da se promijenite, ali ne čini napor da vas preobrati. Ali hindusi pokušavaju da od hrišćana naprave hinduse; hrišćani pokušavaju da od hindusa naprave hrišćane. Čemu taj napor? Zato što oni vjeruju da samo oni imaju jedini ključ, a da svi drugi idu u pakao. Kada ljudi počnu druge da preobraćaju, oni stvari čine veoma ograničenim. Beskonačnost je put jer on vodi ka beskraju.

Kada je cilj beskrajan, kako put može biti ograničen? Zapravo, kada je čovjek religiozan, on nije ni hrišćanin, ni hindus, ni muhamedanac. To je ono što ja pokušavam da pomognem da budete: niti hrišćani, niti hindusi, niti muhamedanci. Zašto ne možete jednostavno samo BITI! Čemu potreba da nositi natpis neke sekte? Ako se osjećate dobro, ako volite Isusa, to je divno. Ako volite Budu, to je dobro – ali zašto biti jednostran? Zašto postati predodređen? Vaša ljubav je divna, i ako vam ona pomaže, to je dobro – krećite se u skladu sa time. 

OSHO

The Hidden Harmony, Vol 1, chp 6