RODITELJSTVO

Roditelji treba da nauče da kažu „da“. Rad roditelja je veoma delikatan i veoma dragocjen jer čitav život djeteta zavisi od toga. Nemojte davati neki pozitivan program – samo im pomozite na svaki mogući način kako oni žele.

Na primjer, ja sam volio da se penjem po drveću. Bilo je drveća koja su bila bezbijedna za penjanje: njihove grane su bile jake, njihova stabla su bila jaka. Vi ste mogli ići čak i do samog vrha a da nemate brige da će se neka grana slomiti. Ali bilo je i nekoliko grana koje su bile veoma mekane. Pošto sam običavao da se penjem na drveće da bih brao mangoe, džamune i drugo divno voće – moja porodica se veoma brinula i uvijek je slala nekoga da me spriječi u tome.

Rekao bih svom ocu: „Umjesto što me spriječavaš, molim te da mi objasniš koja drveća su opasna – kako bih ih mogao izbjeći – a koja drveća nijesu opasna kako bih se mogao penjati na njih. Ali ako pokušavaš da me spriječiš da se penjem, postoji opasnost da se popnem na pogrešno drvo, a odgovornost za to će biti tvoja. Ja neću prestati da se penjem, ja to volim.“ To je zaista jedno od najljepših iskustava biti na vrhu drveta na suncu i povjetarcu dok čitavo drvo pleše – jedno veoma korisno iskustvo.

Funkcija oca ili majke je velika jer oni dovode novog gosta na svijet – koji ne zna mnogo ali koji donosi neki potencijal u taj svijet. I dok taj njegov potencijal ne poraste, on će se osjećati nesrećan. Nijedan roditelj ne želi da pomisli da će njihova djeca ostati nesrećna; oni žele da ona budu srećna. To je baš kao da je njihovo razmišljanje loše. Oni misle da ako postanu doktori, ako postanu profesori, inžinjeri, naučnici, oni će tada biti sretni. Oni ne znaju! Oni samo mogu biti sretni ukoliko postanu ono što treba da postanu. Oni samo mogu postati sjeme onoga što nose unutar sebe.

Zato im pomognite na svaki mogući način da dobiju slobodu, da dobiju priliku. Obično, ako dijete pita majku bilo što, ona mu jednostavno odgovori „ ne“ a da čak i ne sasluša što ono pita. „Ne“ je autoritarna riječ; „da“ to nije. Zato niti otac niti majka ili bilo ko drugi ko je autoritet ne želi da kaže „da“ – ni za običnu stvar. Dijete želi da se igra izvan kuće: „Ne!“ Dijete želi da izađe iz kuće dok pada kiša i da se igra na kiši: „Ne! Prehladićeš se.“ Prehlada nije rak, ali dijete koje je spriječeno da igra na kiši, i koje možda nikada više neće moći da igra, izgubilo je nešto zaista veliko, nešto zaista divno. Prehlada je vrijedna pažnje – ali to ne znači da je on nužno mora i dobiti. Zapravo, što ga više štitite, on će više biti ranjiv. Što mu više dopuštate, on postaje imuniji. Roditelji treba da nauče da govore da. Od devedeset devet puta kada obično kažu ne, to je jedino zbog toga da bi pokazali autoritet. Ne može svako biti predsjednik države i imati autoritet nad milionima ljudi. Ali svako može biti suprug, može imati autoritet nad svojom suprugom; svaka žena može postati majka, može imazi autoritet na svojom djecom; svako dijete može imati plišanog medu, i imati autoritet nad plišanim medom, ... bacati ga iz jednog ugla u drugi, dati mu dobar šamar, šamar koji bi zaista trebalo da dobije njegov otac ili majka. A siroti medo nema nikoga ispod sebe.

Ovo je autoritarno društvo. To što ja govorim je da ako stvorite djecu koja imaju slobodu, koja su čula „da“ i koja su rijetko čula „ne“, autoritarno društvo će nestati. Mi ćemo imati znatno humanije društvo.