LIČNI RAZVOJ

Bol i zadovoljstvo su suštinski djelovi života. Ljudi su previše uplašeni bola tako da ga potiskuju, oni izbjegavaju svaku situaciju koja donosi bol, oni izmiču bolu. I konačno, oni su se zakačili za činjenicu da ako zaista želite da izbjegnete bol treba da se lišite zadovoljstva. Zbog toga vaši monasi izbjegavaju zadovoljstva – oni se plaše zadovoljstva. Zapravo, oni jednostavno izbjegavaju svaku mogućnost za bol. Oni znaju da ako izbjegnete zadovoljstvo, prirodno, neki veliki bol nije moguć; on dolazi samo kao sjenka zadovoljstva. Tada hodate po glatkom prostoru – nikada ne dolazite do vrha i nikada ne padate u dolinu. Ali tada ste umrtvljeni, tada nijeste živi.

Život bitiše između tih krajnosti. Ta napetost između bola i zadovoljstva čini vas sposobnim da stvarate veliku muziku; muzika bitiše samo u napetosti. Uništite li tu krajnost, vi ćete postati zatupljeni, bićete neaktivni, po vama će pasti prašina – nećete nikada imati nekog smisla u životu, nećete nikada spoznati njegov sjaj. Vi ćete promašiti život. Čovjek koji želi da spozna život i da proživi život treba da prihvati i primi smrt, takođe. Oni idu zajedno, oni su dva aspekta jednog istog fenomena.

Zbog toga je rast bolan. Vi treba da prođete kroz sve te boli koje ste izbjegavali. To boli. Treba da dođete do svih rana koje ste nekada dobili a nijeste u njih zagledali. Ali što dublje ulazite u taj bol, to je dublja i vaša sposobnost da uđete u zadovoljstvo. Ako možete ući u bol do najdubljih granica, vi biste bili sposobni da dotaknete raj. Da biste se oslobodili bola, taj bol treba neizbježno i prirodno prihvatiti. Bol je bol – jednostavna bolna činjenica. Patnja je, ipak, samo i uvijek, odbijanje bola, zahtjev da život ne bude bolan. To je odbijanje činjenice, odbijanje života i prirode stvari. Smrt je umišljanje da umovi umiru. Gdje nema straha od smrti, ko umire? Čovjek je jedinstveno stvorenje koje ima spoznaju smrti i smijeha. Stoga, predivno, on čak od smrti može stvoriti novu stvar: on može umrijeti sa smijehom.

Samo čovjek poznaje smijeh; nijedna životinja se ne smije. Samo čovjek poznaje smrt; nijedna životinja ne poznaje smrt – životinje jednostavno samo umru, one nijesu svjesne fenomena smrti. Čovjek je svjestan dvije stvari koje životinje nijesu svjesne: jedna je smijeh, druga je smrt. Potom postoji mogućnost za još jednom sintezom. Samo čovjek može da umre sa smijehom – on može da udruži svijest o smrti i mogućnost da se tome smije. A ako možete da umrete smijući se tome, samo tako ćete dati ubjedljiv dokaz da ste živjeli sa smijehom. Kako ste živjeli pokazaće vaša smrt, onako kako ste umrli. Možete li umrijeti sa osmjehom? Tada ste bili zrela osoba. Ako umrete plačući, kukajući, u grču, tada ste bili djetinjasti. Nijeste odrasli, bili ste nezreli. Ako umrete plačići, zapomažući, vežući se za život, to jednostavno pokazuje da ste odbijali smrt, da ste odbijali bol, sve vrste bolova.

Rast je susretanje sa stvarnošću, suočavanje sa činjenicom, bilo kakva da je ona. I dopustite da ponovim: bol je samo bol; nema patnje u tome. Patnja dolazi od vaše želje da bola ne bude, da postoji nešto loše u bolu. Osmotrite, budite svjedoci, i bićete iznenađeni. Vi imate glavobolju: bol je prisutan ali nema patnje. Patnja je drugorazredni fenomen, bol je primaran. Glavobolja je prisutna, bol je prisutan; to je jednostavno činjenica. Nema prosuđivanja o tome – vi to ne nazivate dobro ili loše, vi tome ne dajete neku vrijednost; to je samo činjenica. Ruža je činjenica, isto tako i trn. Dan je činjenica, isto tako i noć. Glava je činjenica, isto tako i glavobolja. Vi samo to treba da primijetite. Buda je učio svoje učenike da kada imaju glavobolju da samo treba dva puta da kažu: „Glavobolja, glavobolja.“ Primijetite. Ali ne pojašnjavajte, ne kažite: „Zašto? Zašto mi se dogodila ova glavobolja? To nije trebalo da se dogodi meni.“

Onog trenutka kada kažete: „To ne treba“, vi u to unosite patnju. Tako je patnja stvorena od strane vas a ne od glavobolje. Patnja je vaše antagonističko tumačenje, patnja je vaše odbijanje činjenice. Onog trenutka kada kažete: „To ne treba da bude“, počinjete da to odbijate, počinjete da se udaljavate od toga. Vi biste željeli da budete zaokupljeni nečim drugim kako biste to mogli zaboraviti. Tada uključite radio ili TV, ili odete u klub, ili počnete da nešto čitate ili odete da radite u vrtu – zauzimate se, odvraćate sebe. Tada ne možete svjedočiti o tom bolu; jednostavno odvraćate sebe od toga. Taj bol će biti upijen od strane vašeg sistema. Neka ova ključna stvar bude duboko shvaćena: ako možete svjedočiti o svojoj glavobolji bez da je odbacujte, da bježite od nje; ako samo možete biti prisutni, meditativno prisutni: „Glavobolja, glavobolja“ – ako jednostavno samo to možete vidjeti, glavobolja će otići u svoje vrijeme.

Ja ne kažem da će ona otići kao čarolija, da će samom vašom spoznajom otići, ona će otići u svoje vrijeme. Ali ona neće biti upijena u vaš sistem, ona neće zatrovati vaš sistem. Ona će biti prisutna, vi ćete to zabilježiti, i ona će otići. Ona će se tako osloboditi. Kada o određenoj stvari u sebi možete svjedočiti, ona neće ući u vaš sistem. Ona uvijek ulazi kada vi to odbijate, kada bježite od toga. Kada ste odsutni, to ulazi u vaš sistem.

Samo kada ste odsutni bol postaje dio vašeg sistema – ako ste prisutni, to vaše stvarno prisustvo spriječava da to postane dio vašeg bića. A ako možete uvidjeti vaše nevolje, vi ih nećete sakupljati. Vi nijeste uspjeli da otkrijete pravo rješenje, zato to izbjegavate. Stoga i sakupljate mnogo patnje jer se plašite da se suočite sa time, plašite se da to prihvatite. Rast postaje bolan – to je usljed pogrešnih uslovljavanja. Inače, lični razvoj nije bolan, on je krajnje prijatan.

OSHO

Great pilgrimage