MOJ PUT

Prva stvar koju treba shvatiti je da nema puta, ni puta glave ni puta srca. Svaki put vas vodi u stranputicu, udaljava vas od vaše istine. Bilo bi veoma lako da negdje postoji istina. Bilo koliko da je težak taj put, ljudi bi tamo stigli. Što je teži, što je udaljeniji put do istine, to je izazovniji za ego. Ako čovjekov ego izaziva čovjek da stigne do najvišeg vrha Himalaja, do Everesta, gdje ništa nema da se nađe; ako čovjekov ego daje podstrek da se utroše milijarde dolara da se stigne do Mjeseca, rizikujući živote... Ali čovjek je stigao do Mjeseca. I prvi čovjek koji je hodao po Mjesecu mora da je sebi izgledao smiješno – tamo nije bilo ničega za što je bilo potrebno toliko mnogo napora, tehnologije, pripreme.

Zapamtite, ego želi izazove. On živi kroz izazove. Zašto je samo tako malo ljudi bilo u mogućnosti da uhvati blesak istine? Zato što to nije izazov; ona nije negdje tamo, ona je ovdje, unutar vas. Ona ne treba nikakav put, vi ste već u tome. Ali to pitanje ima jednu drugu posljedicu: da li će ikada biti moguće da glava i srce budu zajedno, ili će oni zauvijek ostati razdvojeni? To zavisi o vama jer su oboje mehanizmi. Vi nijeste ni glava ni srce. Vi se možete kretati kroz glavu, možete se kretati kroz srce. Naravno, vi ćete dospjeti do različiti mjesta jer su pravci glave i srca dijametralno suprotni.

Glava će u razmišljanju ići okolo i naokolo, zamišljeno, filozofirajući; ona zna samo riječi, logiku, argumente. Ali sve to je veoma jalovo; kada je u pitanju istina, vi ništa ne možete dobiti od glave jer istina ne treba logiku, argumente, nikakvo filozofsko istraživanje. Istina je veoma jednostavna; glava je čini veoma složenom. Filozofi su vjekovima tragali za istinom koristeći glavu. Niko od njih nije ništa našao, ali su stvorili veliki misaoni sistem. Ja sam zagledao u sve te sisteme: nema zaključka.

Srce je mehanizam, takođe – ali drugačiji od glave. Glavu možete nazvati instrument logike; a srce možete nazvati emocionalni instrument. Iz glave su nastale sve filozofije, sve teologije; iz srca su došle sve vrste posvećenosti, molitve, sentimentalnosti. Ali i srce ide okolo i naokolo u emocijama. Riječ „emocija“ je dobra. Pogledajte... u njoj se sadrži mocija, pokret. Zato se srce kreće, ali srce je i slijepo. Ono se kreće brzo, hitro, jer nema razlog za čekanje. Ono ne treba da razmišlja, zato ono uskače u bilo što. Ali istina se ne može pronaći sa emocionalnošću. Emocija je barijera kao i logika. Logika je muškost u vama, a srce je ženstvenost u vama. Ali istina nema ništa sa muškošću i ženstvenošću. Istina je vaša svijest. Možete posmatrati kako glava misli, možete posmatrati kako srce trepti u emocijama. Oni mogu biti u nekom odnosu...

Obično društvo nameće da glava treba da bude gospodar a da srce treba da bude sluga; zato što je društvo stvorilo muški um, psihologiju, a srce je ženstveno. Upravo kao što je muškarac držao ženu kao slugu, glava je držala srce kao slugu. Mi možemo preokrenuti tu situaciju: srce može postati gospodar, glava može postati sluga. Ako treba da biramo između to dvoje, ako smo prisiljeni da biramo između to dvoje, onda je bolje da srce postane gospodar a da glava postane sluga. Postoje stvari u kojima je srce nemoćno. Sasvim je isto i sa glavom. Glava ne može da voli, ona ne može da osjeća, ona je bezosjećajna. Srce ne može biti racionalno, razumno. Oni su u čitavoj prošlosti bili u sukobu. Taj sukob predstavlja sukob i borbu između muškarca i žene.

Ako govorite svojoj supruzi, treba da znate da je razgovor nemoguć, nemoguće je da raspravljate sa njom, nemoguće je da dođete do nekog pravičnog zaključka – jer žena djeluje putem srca. Ona skače sa jedne stvari na drugi, ne brinući da li postoji neka veza između to dvoje. Ona ne može da raspravlja ali može da plače. Ona ne može biti razumna, ali može da vrišti. Ona ne može sarađivati da bi se došlo do zaključka. Srce ne razumije jezik glave. Razlika nije tako velika kada je u pitanju fiziologija; srce i glava su samo nekoliko desetina santimetara udaljeni jedno od drugog. Ali kada su u pitanju njihove egzistencijalne kvalitete, oni su veoma udaljeni.

Moj put je opisan kao put srca, ali to nije istina. Srce će vam dati sve vrste imaginacija, halucinacija, iluzija, slatkih snova, ali vam ne može dati istinu. Istina je iza oboje; ona je u vašoj svijesti, koja nije ni u glavi ni u srcu. Upravo zato što je svijest izdvojena od njih, ona može koristiti oboje u harmoniji. Glava je opasna u nekim poljima, zato što ima oči a nema noge – ona je obogaljena. Srce može djelovati u određenim dimenzijama. Ono nema oči ali ima noge; ono je slijepo ali može brzo da se kreće, sa velikom brzinom – naravno, ne znajući kuda ide. Nije sasvim slučajno da se u svim jezicima svijeta ono naziva slijepo. Nije ljubav slijepa već srce koje nema oči. Kada vaša meditacija bude postala dublja, kada bude otpalo poistovjećenje sa glavom i srcem, otkrićete da ste postali trougao. Vaša stvarnost će biti u vašoj trećoj sili: u svijesti. Svijest može veoma lako da upravlja jer i glava i srce pripadaju njoj.

Vi znate priču o dva prosjaka, slijepom i hromom... Obojica su živjeli u jednoj šumi izvan sela. Naravno, bili su konkurencija jedan drugome, neprijatelji – prosjačenje je biznis. Ali jednog dana je u šumi izbio požar. Bogalj nije mogao da pobjegne jer se nije mogao kretati. On je mogao da vidi kojim putem da izađe iz vatre, ali kakva je korist ako nemate noge? Slijepac ima noge, može se brzo kretati i izaći iz vatre, ali kako da nađe prostor gdje vatra još nije stigla? Obojica će umrijeti u šumi, živi će izgorjeti. Bila je to hitna potreba, i obojica su zaboravili na konkurenciju. U takvoj nuždi samo Jevrej može biti biznismen, a ova dva prosjaka sigurno nijesu bila Jevreji. Zapravo, biti prosjak i Jevrej je protivrječnost.

Oni su odmah odbacili svoje neprijateljstvo – to je bio jedini način da se opstane. Slijepi čovjek je uzeo bogalja na leđima, i tako su pronašli izlaz iz vatre. Jedan je vidio, a drugi se kretao po naredbi.

Nešto nalik tome se dogodilo i vama – naravno, u obratnom smjeru. Glava ima oči, a srce ima petlju da krene u bilo što. Vi treba da stvorite sintezu između to dvoje. A ta sinteza, ja naglašavam, treba da bude vođena od srca, a da glava bude sluga. Vi imate, sa takvom slugom, veliku prednost – vaše rasuđivanje. Vi ne možete biti zaluđivani, ne možete biti obmanjivani i iskorišćavani. Srce ima sve ženske kvalitete: ljubav, ljepotu, gracioznost. Glava je varvarska. Srce je znatno civilizovanije, znatno čednije. Svjestan čovjek koristi svoju glavu kao slugu, a srce kao gospodara – sasvim suprotno od ove priče koju sam vam ispričao.

Ovo je veoma jednostavno za svjesnog čovjeka. Kada jednom prestanete da se poistovjećujete sa glavom ili srcem, i kada jednostavno budete svjedoci oboje, vi ćete moći da uvidite koji su viši kvaliteti, koji kvaliteti će biti cilj. Glava kao sluga može donijeti te kvalitete, ali ona treba da bude vođena i upravljana. Upravo sada, i već vjekovima, sasvim suprotno se događa: sluga je postao gospodar. A gospodar je tako učtiv, nalik gospodinu, da se uopšte ne odupire, on dobrovoljno prihvata ropstvo. Ludilo na zemlji je rezultat toga.

Mi treba da promijenimo suštinsku alhemiju čovjeka. Mi treba da izmijenimo čitavu unutrašnjost čovjeka. A najtemeljnija revolucija u čovjeku će se dogoditi kada prihvati vrijednosti srca. Ono se ne može odlučiti za rat, ono ne može ići za nuklearnim naoružanjem; ono ne može biti orijentisano ka smrti. Srce je prepuno životnog soka. Kada jednom glava bude u službi srca, ona će raditi ono što srce odluči. A glava je neizmjerno sposobna da uradi sve, samo je potrebno ispravno voćstvo; inače će otići stranputicom, ići će do ludila. Za glavu ne postoje vrijednosti. Za glavu ne postoji nikakvog smisla u ničemu. Za glavu nema ljubavi, nema ljepote, nema ljupkosti – samo rasuđivanje.

Čudo je moguće samo ako isključite svoje poistovjećenje sa oboje. Posmatrajte misli jer u tom posmatranju će one nestati. Potom posmatrajte svoje emocije, sentimentalnost; posmatranjem će i one nestati, takođe. Tada će vaše srce biti bezazleno kao kod djeteta, a vaša glava će biti velika kao kod genija Alberta Ajnštajna, Bertranda Rasela, Aristotela. Ali nevolja je ipak veća nego što vi možete zamisliti. Ovo je društvo kojim dominira muškarac; muškarac je stvorio sva pravila igre, žena je samo trebala da to slijedi. A uslovljenost je otišla toliko duboko jer je to tako bilo milionima godina.

Ako se u individui dogodi revolucija, i srce se ponovo ustoliči, dajte mu pravo mjesto kao gospodaru, a glavi dajte pravo mjesto kao slugi – to će uticati na vašu čitavu društvenu strukturu. Vi možete u mojoj zajednici uočiti kako se to ostvaruje. Žena je gospodarica; ona više nije domaćica, a muškarac više nije gospodar. Ljudi me pitaju zašto je to tako, zašto sam na svim značajnim položajima odabrao žene? Iz prostog razloga jer žene neće započeti treći svjetski rat. Istorijska činjenica je da je svaki rat započeo muškarac, a žene su najviše patile. Čudno – muškarac je kriminalac, a posljedice su se dogodile ženi! Žena je izgubila muža, žena je izgubila djecu. Žena je izgubila svoje dostojanstvo, jer uvijek kada je zemlja bila osvajana, a vojnici su tokom rata bili veoma obuzdavani – bili su kao monasi... Dok je rat trajao oni nijesu imali seksualnih mogućnosti. Kada se prilika ukazala – kada su osvojili i zauzeli grad – njihov prvi napada je bio na žene. Rat nema ništa sa ženama, one su jednostavno izvan te igre – to je muška igra, isto kao boks – ali one su bile silovane. Ti vojnici nijesu težili da budu pobjednici zbog njihove nacionalne slave – to je za njih daleko – oni su težili da se što prije domognu neprijateljskih žena.

Ja sam stavio žena na sve značajne i upravljačke pozicije. To je simbolično. Muškarac ima ogroman kapacitet da djeluje, ali on više nikada ne treba da bude vođa. On je ovisan o svojoj glavi. On može biti gospodar samo ako stavi svoje srce iznad glave. Zato ja kažem da su svi moji sanijasini žene, čak i oni koji su biološki i fiziološki muškarci. Onog trenutka kada postanu sanijasini, oni prihvate novu strukturu, oni postavljaju nešto iznad njihovih glava – stavljaju svoja srca. To je ono što ja mislim: čak i muškaci koji su oko mene počinju da uče ženske kvalitete. A ženski kvaliteti su jedini kvaliteti koje vrijedi imati.

Zato postoji mogućnost, ali ta mogućnost ima jedan osnovni preduslov koji treba ispuniti: vi treba da postanete svjesniji, svjedoci, posmatrači svega što se odvija unutar vas. Posmatrač odmah postaje oslobođen poistovjećivanja. Pošto on može vidjeti svoje emocije, sasvim je izvjesno da on može reći: „Ja nijesam moje emocije.“ On može vidjeti i misli; jednostavan zaključak je: „Ja nijesam moj misaoni proces. Ko sam onda ja?“ – samo posmatrač, svjedok. Tako stižete do najviše mogućnosti inteligencije: vi postajete svjestan čovjek. U čitavom svijetu koji spava, vi postajete probuđeni, a kada jednom postanete budni, više nema problema. Ta vaša probuđenost će postaviti sve stvari na svoje mjesto. Glava treba da bude detronizovana, a srce ponovo treba da bude kruna svega. Ta promjena kod mnogih ljudi će donijeti novo društvo, Novog čovjeka. To će promijeniti mnoge stvari koje nijeste ni slutili.

Nauka će imati sasvim drugačiji duh. Ona više nikada neće služiti smrti, ona neće praviti oružje koje ubija čitav život na Zemlji. Ona će učiniti život bogatijim, otkriće energije koje će čovjeka učiniti ispunjenim, koje će čovjeku omogućiti da živi ugodnije, u obilju, jer će se vrijednosti sasvim izmijeniti. Ona će i dalje biti umno orijentisana, ali će biti pod upravom srca.

Moj put je put meditacije.

Ja treba da koristim jezik, nažalost, i zato kažem: moj put je put meditacije – niti od glave ni od srca već od rasta svijesti koja je iznad oboje, i uma i srca.

To je ključ koji otvara vrata za Novog čovjeka da dođe na Zemlju.

Osho

From the False to the Truth