ZAVIST

Zavist je upoređivanje. A mi smo naučeni da se upoređujemo, uslovljavani smo da se upoređujemo, da se uvijek poredimo. Neko drugi ima bolju kuću, neko drugi ima mnogo ljepše tijelo, neko drugi ima mnogo više novca, neko drugi ima harizmatičniju ličnost. Upoređujte se, uporedite sebe sa bilo kim koji prođe pored vas, i tada će se velika zavist javiti; to je posljedica uslovljenog upoređivanja.

Stoga, ukoliko odbacite upoređivanje zavist će iščeznuti. Tada ćete znati da ste to vi, i da nijeste niko drugi, i da nema potrebe za drugačijim. Dobro bi bilo da se ne upoređujte sa drvećem, inače ćete početi da se osjećate veoma ljubomorno: zašto nijeste zeleni? Zašto je egzistencija bila tako gruba prema vama – a nije prema cvijeću? Bolje je da se ne upoređujte sa pticama, sa rijekama, sa planinama; inače ćete patiti. Vi se samo upoređujete sa ljudskim bićima jer ste bili uslovljavani da se upoređujte samo sa ljudskim bićima; vi se ne upoređujete sa paunovima i sa papagajima. U protivnom, vaša ljubomora bi bila sve veća i veća: vi biste bili toliko opterećeni sa zavidljivošču da ne biste uopšte mogli da živite.

Zavist je veoma glup pristup jer svaka osoba je jedinstvena i neuporediva. Kada jednom to shvatanje uđe u vas tada zavist nestaje. Svako je jedinstven i neuporediv. Vi ste samo svoji: niko nikada nije bio nalik vama, i niko nikada neće biti nalik vama. I vi ne treba da budete kao neko drugi, bilo koji drugi. Egzistencija stvara samo originale; ona ne vjeruje u kopije.

Grupa kokošaka se nalazila u drvorištu kada je fudbalska lopta preletjela preko ograde i pala među njih. Pijetao se dogegao do nje i poče je zagledati, govoreći: „Ja vas ne optužujem, ali pogledajte kakav rad one obavljaju u vratima pored nas.“

U vratima pored nas se događaju velike stvari: trava je zelenija, ruže su crvenije. Svi izgledaju tako sretni – osim vas. Vi se neprestano upoređujete. A isti slučaj je i sa drugima, i oni se upoređuju, takođe. Možda oni misle da je trava na vašoj livadi zelenija – to uvijek iz daljine izgleda zelenije. Da vi imate ljepšu ženu... A vi ste umorni od nje, ne možete vjerovati kako ste sebi dopustili da budete uhvaćeni od te žene, i sada ne znate kako da se oslobodite nje – a susjed može biti ljubomoran na vas da imate tako divnu ženu! I vi možete biti ljubomorni na njega... Zato je svako ljubomoran na svakog. A usljed te zavisti mi stvaramo takav pakao, usljed te zavisti postajemo veoma nesretni.

Jedan stariji farmer je bio neraspoložen zbog štete usljed poplave. „Hiram!“, povika njegov susjed, „sve tvoje svinje je poplava odnijela u potok.“

„Što je sa Tomsonovim svinjama?“ upita farmer.

„I one su otišle, takođe.“

„A Larsenove?“

„I one.“

„Pa!“, progunđa farmer. „I nije tako loše kako sam pomislio.“

Ako su svi nesretni, osjećate se dobro, ako svi gube, osjećate se dobro. Ako su svi sretni i uspješni, tu je veoma gorko osjećanje. Ali, kao prvo, zašto je ideja o drugima ušla u vašu glavu? Dopustite da vas ponovo podsjetim: zato što nijeste dopustili vlastitom soku da teče; nijeste dopustili da vaše blaženstvo raste, nijeste dozvolili da vaše biće procvjeta. Zbog toga se osjećate prazni i gledate druge i sve oko vas spolja jer se samo spoljašnjost može vidjeti. Vi poznajete sebe iznutra, a druge poznajete spolja: to stvara zavist. Oni znaju vas spolja, a sebe iznutra: to stvara zavist. Niko vas ne poznaje iznutra. To što znate o sebi je ništa, bezvrijedno. A drugi spolja izgledaju veoma nasmijano. Njihov osmjeh može biti lažan, ali kako da znate da je lažan? Možda se i njihova srca osmjehuju? Vi znate da je vaš osmjeh lažan jer se vaše srce uopšte ne osmjehuje, ono možda plače i tuguje. Vi poznajete vašu unutrašnjost, i samo vi to znate, niko drugi. A vi znate i spoljašnjost svih drugih, a ljudi svoju spoljašnjost čine divnom. Spoljašnjost je stvar za pokazivanje, a ona je veoma varljiva.

Postoji jedna stara sufi priča. Čovjek je bio veoma opterećen svojom patnjom. On se svakog dana molio Bogu: „Zašto ja? Svi izgledaju veoma sretni, zašto se samo ja patim?“

Tako se jednog dana, iz velikog očajanja, pomolio se Bogu: „Možeš li mi dati bilo čiju patnju, ja ću je prihvatiti. Ali, molim te, uzmi moju jer je više ne mogu nositi.“

Te noći je usnio predivan san, divan i veoma poučan. Te noći je usnio da se Bog ukazao na nebu i rekao svima: „Donesite u hram sve vaše patnje.“

Svako je bio umoran od svojih patnji – zapravo, svako se ponekada molio: „Spreman sam da prihvatim svačiju patnju, ali uzmi moju; to je previše, ona je nepodnošljiva.“

Zato su svi sakupili svoje patnje u vreće i pošli u hram, i svi su izgledali veoma srećni; došao je dan, njihove molbe su bile saslušane. A i taj čovjek je došao u hram.

Bog tada reče: „Stavite svoje vreće uz zid.“ Svi staviše svoje vreće uz zid, i Bog tada objavi: „Sada možete da birate. Svako može uzeti bilo koju vreću.“

I onda se dogodila najzanimljivija stvar: da je onaj čovjek koji se uvjek molio pojurio ka svojoj vreći prije no što bi je odabrao neko drugi! Ali i on je bio iznenađen jer su i svi drugi krenuli ka svojim vrećama, i svi su bili sretni da je ponovo izaberu. U čemu je stvar?

Po prvi put su svi vidjeli tuđe muke, tuđe patnje – tuđe vreće su bile veće ili čak i znatno veće! A drugi problem je bio taj što se osoba navikla na svoje patnje. Ako bi sada uzela nečije druge patnje, ko zna kakve patnje bi našla u toj vreći? Zašto to činiti? Makar ste se odomaćili sa svojim patnjama, postali ste naviknuti na njih, i one su podnošljive. Toliko mnogo godina ste to podnosili – zašto sada odabrati nešto nepoznato?

I svi su se sretni vratili kući. Ništa se nije promijenilo, vratili su se sa istim patnjama, ali svi su bili sretni i nasmijani, i radosni što su mogli vratiti svoje vreće.

Ujutrro se pomolio Bogu i rekao: „Hvala ti za san; nikada te više to neću moliti. Sve što si mi dao je dobro za mene, mora biti dobro za mene; zato si mi to i dao.“

Vi ste u stalnoj patnji zbog zavisti; tako postajete omalovaženi kod drugih. Zbog zavisti postajete lažni je se počinjete pretvarati. Počinjete se praviti da nešto imate što nemate, počinjete se praviti da nešto imate što ne možete imati, što nije prirodno za vas. Tako postajete sve više i više izvještačeni. Oponašajući druge, takmičeći se sa drugima, što drugo možete biti? Ako neko ima nešto što vi nemate, a ako vi nemate prirodne mogućnosti da to imate, jedini način je da imate neku jeftinu zamjenu za to.

Čuo sam da su Džim i Nensi Smit imali ovog ljete veliki provod u Evropi. To je zaista nešto veliko kada jedan par ima priliku da nešto doživi. Bili su svigdje i svašta radili. Paris, Rim... i tako dalje; vidjeli su to i to obavili. Ali je bilo iznenađenje kada su se vratili kući i prolazili kroz carinu. Vi znate kako carinici zagledaju vaš lični prtljag. On je otvorio torbu i izvadio tri perike, svileni veš, parfeme, boje za kosu... zaista iznenađujuće. A to je bila upravo Džimova torba.

Samo pogledajte u vašu torbu i naći ćete mnoge vještačke stvari, lažne, krivotvorene – zbog čega? Zašto ne možete biti prirodni i spontani? To je zbog zavisti i ljubomore. Ljubomoran čovjek živi u paklu. Odbacite upoređivanja, i zavist će nestati, osjećaj osrednjosti će nestati, izvještačenost će nestati. Ali vi to možete odbaciti samo ako počnete da podižete svoje unutrašnje blago; nema drugog načina.

Odrastite, postanite sve više i više autentična individua. Volite sebe i poštujte sebe onakve kakva vas je egzistencija stvorila, i tada će vam se iznenada otvoriti vrata raja. Ona su uvijek bila otvorena, vi jednostavno nijeste pogledali u njih.

Osho

The Book of Wisdom