MORAL

Religija se uvijek izopačuje u moral. Moralnost je mrtva religija, religija je živa moralnost. Oni se nikada ne susreću, ne mogu se sresti. To je zato što se život i smrt nikada ne sretnu; svjetlost i mrak se nikada ne sretnu. Ali problem je u tome što oni izgledaju veoma slično: leš izgleda veoma slično tijelu živog čovjeka. Sve je upravo isto kao kada je čovjek bio živ – isto lice, iste oči, isti nos, kosa, tijelo. Samo jedna stvar nedostaje, a ta stvar je nevidljiva. Život nedostaje. Ali život nije opipljiv i vidljiv – stoga, kada je čovjek mrtav, on izgleda kao da je i dalje živ. A problem moralnosti postaje znatno složeniji.

Moral izgleda baš kao religija ali to nije tako. On je leš, on zaudara na smrt. Religija je mladost, religija je svježina – svježina cvijeća i svježina jutarnje rose. Religija je sjaj – sjaj zvijezda, života i same egzistencije. Kada je religija prisutna, tu uopšte nema nikakve moralnosti, osoba je moralna. Ali ne postoji moralnosti, ne postoji ideja što je to moralnost. To je sasvim prirodno, to vas prati kao što vas prati vaša sjenka. Vi ne treba da nosite svoju sjenku. Ne treba da mislite o svojoj sjenki, ne treba da se neprestano osvrćete za sobom i gledate da li vas i dalje prati vaša sjenka ili ne. Ona vas prati.

Upravo nalik tome, moralnost prati religioznu osobu. Ona se nikada ne brine o tome, ona nikada promišljeno ne brine o tome. To je njen prirodni miris. Ali kada je religija mrtva, kada je život nestao iz nje, tada čovjek počinje neprestano da misli o moralnosti. Svijest je nestala, a savjest je postala jedino utočište. Savjest je lažni fenomen. Svijest je vaša, a savjest je pozajmljena. Savjest je od društva, od kolektivnog uma; ona se ne javlja iz vašeg bića.

Kada ste svjesni, vi se ponašate ispravno jer je vaš čin svjestan. A svjestan čin nikada ne može biti pogrešan. Kada su vaše oči sasvim otvorene i kada ima svjetlosti, vi ne pokušavate da prođete kroz zid, vi prolazite kroz vrata. Kada nema svjetlosti i kada vaše oči ne vide dobro, prirodno, vi pipate u mraku. Vi tada treba hiljadu i jednom da razmislite gdje su vrata. Da li su lijevo ili desno? Da li ja idem u ispravnom pravcu? I onda udarite u namještaj, a onda pokušate da izađete kroz zid.

Religiozna osoba je neko ko ima oči da vidi, ko ima svjesnost. U takvoj svjesnosti djelovanje je prirodno dobro. Dopustite da ponovim: prirodno dobro. To ne znači da vi treba da se upravljate da to bude dobro. Upravljana dobrota uopšte nije dobrota. To je lažno, to je pretvaranje, to je licemjerje. Kada je dobrota prirodna, spontana, kao što je drvo zeleno i nebo plavo, tako je religiozni čovjek moralan – sasvim nesvjestan svoje moralnosti. On je svjestan sebe ali nesvjestan svoje moralnosti, on nema ideju da je moralan, da je dobar, da je dobro to što radi.

Iz te njegove svjesnosti dolazi bezazlenost, iz te njegove svjesnosti proizilazi ispravno djelovanje – samo po sebi. Ono ne treba donositi, ne treba gajiti, ne treba upražnjavati. Tada moralnost ima ljepotu. Ali to onda više nije moralnost – to je jednostavno sami moral. Zapravo, to je upravo religiozan način života.

OSHO

I Say Unto You