ZAHVALNOST

Što god vam život pruži, vi nikada ne osjetite zahvalnost. Vi ste uvijek nezadovoljni jer uvijek tražiti više. I nema kraja vašim očekivanjima i željama. Zato ako se osjećate tužno, zagledajte u tu tugu, i analizirajte je. Koji je uslovlajvajući faktor koji je stvorio tugu? Nije previše teško da to shvatite. Ako možete stvoriti patnju, ako ste toliko sposobni da stvorite nevolju, nije teško da to shvatite. Ako to možete stvoriti, to možete i razumjeti. Sav Patanđalijev pristup je ovaj: zagledajte u čovjekovu patnju, tamo ćete naći da je sam čovjek odgovoran za to. On je nešto uradio da bi to proizveo. To činjenje je postala navika, zato on to radi. To je postalo uobičajeno, mehanički, nalik robotu. Ako postanete obazrivi, vi možete izaći iz toga. Vi jednostavno možete reći: „Ja neću sarađivati.“

Vi ste učeni da budete zahvalni vašim roditeljima, učeni da budete zahvalni vašim učiteljima, učeni da budete zahvalni vašim starijim, ali sve su to samo uslovljavanja. Kada se stvarna zahvalnost ukaže, tada vidite da tu postoji ogromna razlika. Zahvalnost koja je naučena je samo koncept, mrtvi ritual. Vi to slijedite mehanički. A kada se prava zahvalnost razvije u vašem biću, vi po prvi put osjetite što je molitva, što je ljubav. Vi ćete biti iznenađeni saznanjem da u Indiji, jednoj od najstarijih civilizacija u svijetu, možda i najstarijoj, ćete rijetko čuti da se neko nekom zahvaljuje. Nijedno dijete se ne zahvaljuje svojim roditeljima, ni roditelji se ne zahvaljuju svojoj djeci. Na Zapadu je to dio vašeg formalnog učenja, da se svakom prilikom kaže: „Hvala vam“.

Ja sam razmišljao o toj razlici: zašto se to nije razvilo u toj staroj civilizaciji. I ja sam shvatio. To što sam vam rekao je bio razlog. Ako ste zaista zahvalni, besmisleno je tada to reći – jer ne možete unijeti vaše srce u to. A ako nijeste zahvalni, zašto onda uništiti divnu riječ? A učiniti to formalnim znači učiniti ga nesvjesnim dijelom vašeg ponašanja. Zato upravo kao kada vas neko počasti šoljom kafe, i vi mu kažete hvala, ako neko donese prosvjetljenje vašoj svijesti, hoćete li upotrijebiti istu riječ? Apsolutno je nemoguće upotrijebiti te iste riječi, one su postale veoma formalne. Vi ih izgovarate čak i bez razmišljanja, vi ih jednostavno izgovarate nalik robotu.

U stanju zahvalnosti više nema vašeg uma. Um može da bitiše samo sa sumnjom, um može da bitiše sa gnjevom, um može da bitiše sa mržnom, um može da bitiše sa bilo kojom vrstom neuroze – ali um ne može da postoji sa bezazlenošću, sa skromnošću, sa zahvalnošću, sa ljubavlju, sa meditacijom. I uvijek kada je um odsutan, vi ste zdravi. Um je vaša bolest. A alhemija zahvalnosti je da ona isključuje vaš um, ona uklanja vaš ego, ona vas na neki način čini odsutnim, a na drugi način prisutnim: odsutnim kao ličnost, a prisutnim kao individualnost – odsutnim kao neko, a prisutnim kao niko.

Da li ste ikada voljeli vaše tijelo? Da li ste ikada ljubili vaše ruke? Da li ste ikada voljeli vaše oči? Da li ste ikada pomislili kakva bi to mogla biti divna stvar? Veoma je neuobičajeno naći nekoga među vama ko je volio svoje oči, i ko je ljubio svoje ruke, ko je iskusio zahvalnost da se ta nevjerovatna stvar dogodila bez njegovog znanja i čak bez njegovog učešća. Zato, kao prvo, budite zahvalni vašem tijelu. Samo neko ko je zahvalan svom tijelu može biti zahvalan tijelima drugih ljudi. Prije svega, budite ispunjeni ljubavlju prema vašem tijelu, jer samo onaj ko je ispunjen ljubavlju prema svom tijelu je sposoban da voli tijela drugih ljudi. Ljudi koji vas uče da budete protiv vašeg tijela su nereligiozni. Ljudi koji vam govore da je vaše tijelo vaš neprijatelj, da je ružno, da je ovakvo i onakvo su nereligiozni. Tijelo je veliko čudo. Tijelo je od neizmjerne pomoći – budite mu zahvalni.

Sjedeći pored okeana, da li ste se ikada sjetili da imate nešto od okeana u vama? Vi treba da budete zahvalni okeanu za dio okeana koji je u vama, i treba da budete zahvalni sunčevim zracima za sunce koje je u vama, i treba da budet zahvalni vjetru koji pokreće vaše disanje. Vi treba da budete zahvalni nebu i zemlji koji su vas stvorili. To ja nazivam zahvalnost, božanska zahvalnost. Zahvalnost je prirodna. Zahvalnost nije nešto što se može upražnjavati. Vi ste učeni da budete zahvalni – vi to ne možete biti. Zahvalnost je posljedica: kada osjetite da vam je egzistencija blizu, zahvalnoste se ukazuje - to je uzgredni proizvod. Ukazuje se poštovanje. To poštovanje nije nešto što vi postižete, to je nešto izvan vas. Poštovanje je zaista najdragocjeniji alhemijski proces. Ako vas to obuzme, tada, prirodno, sve vrste neuroza, psihoza, ili bilo koji drugi psihološki problem će iščeznuti – iz prostog razloga, jer zahvalnost sadrži nekoliko temeljnih stvari za duhovno buđenje.

Prvo, vi ste potrebni egzistenciji. Čovjekova najveća potreba je da bude nekom potreban. Veoma je značajno ako možete osjetiti da vas trebaju čak drveća, mjesec, sunce i zvijezde, da će bez vas ova egzistencija nešto izgubiti, neće biti kompletna – iako ste veoma mali, skoro ništa. Ali da vi nijeste bili potrebni, vi ne biste ovdje bili. Mora da postoji neka suštinska potreba koju vi ispunjavate – bez vas bi postojao jaz koji niko drugi ne bi mogao ispuniti. Vi ste nezamjenjivi; nijedan čovjek, nijedan ružičnjak, nijedna vlat trave – ništa na ovom svijetu nije zamjenjivo. Takva jedinstvena individualnost vam je darovana. To je prvi element koji unosi zahvalnost u vaše srce.

Drugo, vi ste sasvim nedostojni, sasvim nezaslužni, vi nijeste učinili ništa da biste imali takvo poštovanje od strane ove predivne egzistencije. Pored osjećanja vaše ništavnosti, osjećanja da ste skoro niko – ipak, egzistencija vas obasipa svojom ljubavlju. Ne zato što vi to zaslužujete, ne zato što ste to na neki način zaradili, to je jednostavno priroda egzistencije – ona je preplavljena radošću, ona je preplavljena ljubavlju, ona je preplavljena njegom, to je njena razigranost. I ona nastavlja da daje bez da nešto traži zauzvrat: u tome je njena veličina, njena širina, a naša malenkost, naša ništavnost - njeno izobilje, a naše oskudnost – to odmah stvara duboko, iskreno osjećanje zahvalnosti. To osjećanje vam donosi ogromnu ljupkost, to vam donosi ljepotu, to donosi izvjesnu pjesmu vašem biću. To vam iznenada daje krila da poletite u nebo; upravo zbog čiste čarolije toga – da ste ništa, i da vam je čitava egzistencija dostupna sa svim njenim bogastvima. To je nevjerovatno! Što vi tu možete? Vi ništa ne treba da uradite osim da budete u dobokoj zahvalnosti.

Za mene je to jedina molitva. Sve druge molitve su proizvedene od čovjeka. To je jedina molitva koja se ukazuje iz vas kao što se miris ukazuje iz cvijeća. Molitva koja se izgovara, ne treba da se ispoljava riječima već da se živi. Ona se ispoljava u svakoj vašoj aktivnosti, u svakom vašem pokretu. Vi imate neizmjerno poštovanje prema životu, iz tog poštovanja se ukazuje nenasilje. Iz tog poštovanja se ukazuje ljubav za mir i bunt protiv svih ratova i svih uništavanja. Ta molitva nije ništa do tiho 'hvala vam'. Ali njen alhemijski uticaj na vaše biće je ogroman. Zahvalnost nije riječ, to je duboko osjećanje iz samog centra vašeg bića. Za mene, zahvalnost je najveće iskustvo koje možete imati; ne prema Bogu, ne prema meni, ni prema nekome posebno – jednostavno zahvalnost prema čitavoj ovoj egzistenciji. Ove ptice, ovo predivno drveće, čitava ova egzistencija je veoma lijepa tako da nemati zahvalnost prema njoj je kao da ste slijepi, neuki, nesvjesni. Funkcija meditacije je da vas izvuče iz vašeg slijepila i učini vas svjesnim neizmjernog sjaja koji se svuda širi.

Vi ne možete postati religiozni bez te zahvalnosti. Kako može nezahvalan čovjek biti religiozan? Kada jednom počnete da doživljavate tu zahvalnost, vi ćete biti iznenađeni – ta zahvalnost će vas ispuniti sa veoma mnogo mira, sa veoma mnogo tajanstvenosti. I onda ćete shvatiti jednu stvar: da nijeste zaslužili da vam se daju sve te stvari, ali pošto imate sve te stvari, vi ćete biti ispunjeni zahvalnošću. Vi ćete biti ispunjeni zahvalnošću jer to što ste primili će vam dati osjećanj ispunjenosti. Ispoljite vašu zahvalnost. Nađite način da razvijete zahvalnost, i vaša meditacija će se produbiti kroz to. I ne samo vaša meditacija, već i vaš čitav život će se neizmjerno promijeniti. Vaš život će postati sasvim drugačiji, on će postati nešto potpuno novo. Zato kada se budete odnosili sa bilo kim u vašem životu, stalno se prisjećajte vaše zahvalnosti. Vi ćete tada otkriti da je vaš život postao prepun čudesa.

Ako se što je više moguće možete prisjećati tog stanja zahvalnosti, malo po malo će to ući u vašu krv, u vaše kosti, u vaše biće. Tada više neće biti potrebe ni da se prisjećate, to će jednostavno biti prisutno – kao disanje, kao otkucaji srca. Tada ćete biti sigurni da ste stigli svom domu. Više neće biti nikakve potrebe da idete bilo gdje, vi ste ostvarili neostvarivo, vi ste našli vrhovnu tajnu života. Tada više nijeste samo dio egzistencije već ste čitava egzistencija.

OSHO, Love does not dominate

*

           Ovo se dogodilo jednoj veoma poznatoj zen ženi. Njeno ime je bilo Rengetsu. Samo nekoliko veoma osobitih žena je doseglo do zen vrhunca. Ona je bila jedna od tih rijetkih žena.

Ona je bila na hodočašću, i stigla je pri zalasku sunca u jedno selo gdje je zamolila da prenoći, ali seljani su joj zatvarali vrata. Oni su bili protivnici zena. Zen je veoma revolucionaran, krajnje revolucionaran tako da ga je teško prihvatiti. Prihvatajući ga bivate promijenjeni. Prihvatajući to, vi ćete proći kroz vatru, više nikada nećete biti isti. Zato su tradicionalni ljudi uvijek bili protiv svega što je istina u religiji. Tradicija je sve ono što nije istinito u religiji. Zato su to morali biti tradicionalni budisti koji nijesu dozvolili toj ženi da ostane u selu već su je otjerali.

Bila je hladna noć, a ona je stara žena bez prenoćišta i gladna. Morala je da prihvati trešnjino drvo u polju kao sklonište. Bila je zaista hladna noć i ona nije mogla da spava jer je bilo opasno – divlje životinje i sve ostalo.

Ona se probudila u ponoć – zbog velike hladnoće – i ugledala je, kao da je bilo nebo proljećne noći, potpuni trešnjin cvat koji se smješkao zamagljenom mjesecu. Obuzeta ljepotom, ona je ustala i poklonila se u pravcu sela.

To je smisao TATHATA!

Obuzeta ljepotom, ona je ustala i poklonila se u pravcu sela: „Tom vašom ljubaznošću u odbijanju prenoćišta, ja sam se našla ispod cvjetanja u noći ovog zamagljenog mjeseca.“

Ona je osjetila zahvalnost. Sa velikom blagonaklonošću je zahvalila tim ljudima koji su joj odbili noćenje. Inače bi spavala pod običnim krovom i tako propustila to blaženstvo – taj cvat trešanja, to šaputanje zamagljenog mjeseca i tišinu noći – tu potpunu tišinu noći. Ona nije bila ljuta, ona je to prihvatila. I ne samo da je prihvatila, ona je tome ukazala dobrodošlicu – osjetila je zahvalnost.

Čovjek postaje Buda onog trenutka kada sve što život donese prihvati sa zahvalnošću. On je na Putu, on je u Tao. On je postao meditativan.

OSHO

Zen: The Path of Paradox