SVRHA TEHNIKE

Ljudsko tijelo je jedan misteriozni mehanizam. Ono radi u dvije dimenzije. Pri naredbi da se suoči sa vanjskim, tvoja svijest prolazi kroz čula kako bi susrela svijet, kako bi susrela materijalno. To je tek samo jedna dimenzija djelovanja tvog tijela. Tvoje tijelo posjeduje i drugu dimenziju: ono te može odvesti i unutra. Ako svijest iziđe van, sve što se dogodi je materijalno; ako svijest prodre unutar vas, sve što ti onda spoznaš je nematerijalno. U stvarnosti ne postoji nikakve podjele: materijalno i nematerijalno su jedno. Ali ova stvarnost - "X" - ako je doživljavamo očima, čulima, onda to izgleda kao materija. Ta ista stvarnost, ako se promatra iznutra - ne putem čula već kroz usredištenje - izgleda nam nematerijalno. Stvarnost je jedna, ali ti možeš na nju gledati na dva načina. Jedan način je putem čula; a drugi način je da je ne doživljavaš čulima. Sve tehnike usredištenja imaju za cilj da te vode do mjesta gdje čula ne djeluju- tamo gdje ti dospiješ van domašaja čula, izvan djelovanja čula.

Tri stvari se moraju shvatiti prije nego što uđemo u tumačenje tehnika. Prvo, dok ti promatraš svijet očima, oči ne vide: one su samo otvorene. Promatrač se nalazi sa druge strane. To što gleda posredstvom očiju nijesu oči. Zbog toga možeš zatvoriti oči i dalje gledati snove, vizije, slike. Promatrač je izvan čula; on se samo kreće čulima prema svijetu. Ali ako začepiš svoja čula, promatrač će i dalje ostati tamo. Ako je taj promatrač centriran, ako je ta svijest usredištena, on će odmah postati svjestan sebe. Kada si svjestan sebe, ti si svjestan i čitave Egzistencije - jer ti i Egzistencija nijeste dva pojma. Biti svjestan sebe, nužno podrazumijeva usredištenje, a pod pojmom "usredištenja" ja podrazumijevam tvoju svijest koja nije podijeljena u više pravaca, koja se nikuda ne kreće - koja ostaje u sebi, nepokretna, ukorijenjena, bez ikakvih težnji za kretanjem - samo ostaje tu, unutra.

Na prvi pogled izgleda teško da se bude unutra, jer i samo umovanje o bitisanju unutra zahtijeva izlazak vani. Mi počinjemo razmišljati: "kako" počinje djelovati. Razmišljanje o unutarnjem je, takođe, vrsta misli - a svaka misao pripada spoljašnjem, nikada to nije unutarnje, jer u stvarnoj nutrini ti si samo svijest. Misli su nalik oblacima. Oni dolaze k tebi ali oni ne pripadaju tebi. Svaka misao dolazi spolja, izvana. Ti nijednu misao ne možeš stvoriti unutra - unutar sebe. Svaka pomisao dolazi izvana; nema nikakve mogućnosti da se ona stvori unutar tebe. Misli su nalik oblacima koji ti dolaze. Zato uvijek kada razmišljaš, ti nijesi unutar sebe - zapamti to. Razmišljanje znači biti napolje. Zato i kada razmišljaš o unutarnjem, o duši, o Sebi, nijesi unutra. Sve te misli o Sebi, o unutarnjem, o nutrini, dolaze spolja: one ne pripadaju tebi. Tebi samo pripada čista svijest, svijest nalik vedrom nebu bez ijednog oblačka.

Što onda da se radi? Kako zadobiti čistu svijest unutar sebe? Neka pomoćna srestva su potrebna, jer ti izravno to ne možeš postići. Neka sredstva su potrebna kako bi mogao biti gurnut unutra, kako bi ušao unutar sebe. Taj centar uvijek treba neki indirektni pristup. Ti ne možeš prići tome direktno. Ovo moraš jasno razumjeti jer je to temeljni pristup. Recimo, kada igraš neku igru, tek posle izjaviš: "Ja sam se osjećao veoma sretnim dok sam igrao, uživao sam u tome." Jedna suptilna sreća je ostala tamo. Ako bi te neko slušao, taj bi doživio radost kroz tvoju priču. On bi rekao: "Onda i ja moram igrati tu igru kako bih i ja kroz nju doživio radost." On bi, takođe, igrao, ali on je neposredno zainteresovan za zadovoljstvo, sreću i uživanje. Sreća je uzgredni produkt. Ako si potpuno u svojoj igri, ako si ponešen, sreća će rezultirati; ali ako neprestano juriš za srećom, ništa se neće dogoditi. Igra je samo početak.

Kada slušaš muziku, neko ti kaže: "Osjećam se blaženstveno." Ali kada bi stalno bio izložen tom blaženstvu, ti ne bi mogao slušati muziku. Ta težnja, taj poriv za blaženstvom će postati barijera. Blaženstvo je uzgredni događaj. Ti se ne možeš tome izložiti direktno. To je jedan delikatan fenomen kojem se može prići samo indirektno. Uradi nešto, i to će se dogoditi. Ti to ne možeš neposredno doživjeti. Sve što je divno, što je vječno, što je velelijepo je tako delikatno da se ne može izravno doživjeti; ako pokušaš da to direktno doživiš, nešto ćeš poremetiti. U tome leži smisao tehnika i sredstava. Te metode ti nalažu da nešto preduzmeš. To što ćeš ti uraditi nije značajno: to što će rezultirati je bitno. Ali tvoj um mora biti povezan sa nekim djelanjem, sa nekom tehnikom, a ne sa rezultatom. Ishod će se ostvariti: to će se dogoditi. To se uvijek događa indirektno. Zato nemoj biti zabrinut za rezultat. Budi zainteresovan za tehniku. Radi to sasvim predano i nemoj misliti na ishod. To će se sigurno dogoditi, ti samo možeš biti prepreka tome.

Ako si samo zainteresovan za ishod, to ti se nikada neće ostvariti. Potom će se to učiniti veoma čudnim. Ljudi bi mi dolazili sa riječima: "Rekli ste nam, ako radimo meditaciju da će nam se "ovo" dogoditi, i mi smo radili meditaciju ali "ovo" nam se nije dogodilo." Oni su u pravu, ali su zaboravili uslov. Vi morate zaboraviti rezultat. Samo tako se to može dogoditi. Ti moraš biti potpuno u tom činu. Što si više u tom činu, rezultat će se prije ostvariti. Ali to je obično uvijek indirekto. Ti ne možeš biti agresivan i napadan kada je to u pitanju; ne možeš ništa siliti. To je tako delikatan fenomen da se ne može dotaći. To ti se može dogoditi samo onda kada si potpuno unešen u neki akt tako da je tvoja nutrina sasvim ispražnjena. Sve ove metode su indirektne. Ne postoji direktne metode za ostvarenje spiritualnog.

OSHO

Knjiga tajni 1