DJECA

Kako možete pomoći djeci da ostanu čitava? Jedna stvar: budite obazrivi da ih nesvjesno ne biste stavljali u nedoumicu. Nemojte suditi o stvarima. Ako osjetite da je nešto štetno, recite djetetu da je to štetno ali nemojte reći da je to loše – jer kada kažete da je štetno, vi ukazujete na činjenicu; kada kažete da je nešto loše tada u to unosite vrijednovanje.

Roditelji djeci treba kažu mnoge stvari jer djeca ne znaju. Vi treba da kažete da ne ide blizu vatre – ali kažite: to je štetno. Ako se opečeš zbog toga ćeš patiti, ali i to je na tebi. Možete reći: „To je moje iskustvo. Uvijek kada sam se opekao, ja sam patio; kažem ti svoje iskustvo, a ti ako želiš da to iskusiš, uradi to. Ali to je škodljivo.“

Recite im što je štetno, recite im što je korisno, ali im nemojte reći da je nešto dobro ili loše. Ako ste oprezni izbacićete iz svog rječnika riječi dobro i loše – jer sa dobrim i lošim ćete unijeti vaše vrjednovanje stvari. Recite da je štetno ali ipak dobopustite slobodu jer vaše iskustvo ne mora biti i iskustvo vaše djece. Oni trebaju da to iskuse. Nekada čak i štetne stvari treba uraditi – samo tako će rasti; nekada treba da padnu i da se povrijede – samo tako će znati. Oni treba da prođu kroz neke stvari, da se povrijede i uplaše, ali to je jedini način da osoba raste.

Ako previše štitite svoje dijete, ono neće rasti. Mnogi odrasli ljudi ostaju djeca, njihov mentalni vijek nikada ne raste preko dječijeg. Oni ostare, oni mogu biti sedamdesetogodišnjaci ali njihovo mentalno doba uvijek ostaje sedmogodišnje zato što su uvijek bili štićeni.

Pogledajte veoma bogate porodice: njihova djeca su previše štićena, njima nije dopuštana nikakva sloboda – da pogriješe, da iskuse, da zastrane, da skrenu sa puta. Skoro svakog trenutka ih neko prati – sluge, učitelji, vaspitačice; nikada ih ne ostavljaju same. I pogledajte što im se događa: skoro uvijek, bogate porodice rađaju mediokritetnu djecu, glupu, budalastu.

Veliki umovi nikada ne dolaze od bogatih porodica – to je teško. Inovatori nikada ne dolaze od njih, pustolovi nikada ne potiču od njih – ne mogu. Oni su previše štićeni, oni ne rastu. A za rast je potrebna nezaštićenost; a i zaštićenost je, takođe, potrebna – oboje je potrebno. Pogledajte kako vrtlar radi sa drvećem: on im pomaže, on ih štiti ali im daje i slobodu da se kreću pod suncem, na kiši, pod gromovima. On ne unosi to drveće u kuću da ih zaštiti od gromova, od sunca, od opasnosti koje ih uvijek čekaju napolje. Ako biste biljku unijeli unutra, ona bi umrla. Biljke iz staklenika su neprirodne, a svi mi postajemo biljke iz staklenika zbog pre-zaštićenosti od strane naših roditelja.

Nemojte štititi djecu; ali ih nemojte ostaviti ni bez zaštite. Pratite ih kao sjenka. Slijedite ih, budite brižni i napravite neku ravnotežu – zato uvijek kada se stvori tako opasna situacija da mogu poginuti, vi ih zaštitite. Ali uvijek kada osjetite da nije tako opasno, ostavite ih same. Što više rastu, to im više dopuštajte. Kada djeca postanu seksualno sazrela, vi im trebate dati potpunu slobodu – jer ih je priroda tada stvorila čovjekom. Tada više ne treba da se previše brinete. Nekada se dogodi neka nezgoda ali oni su spremi za to.

Dajte djeci cjelovitost. Učinite da budu zaraženi vašom svjesnošću. Volite ih, recite im kakvo je vaše iskustvo ali ne pokušavajte da slijede vaše iskustvo. Nemojte ih prisiljavati. Ako oni slijede svoj sklad, to je dobro; ako ne slijede, sačekajte – ne treba žuriti...

Budite obazrivi, dajte im više slobode. Nemojte stvarati podjelu na dobro i loše; prihvatite oboje, i pomozite da obije strane rastu. Ubrzo će ta pomoć djeci u rastu postati duboka meditacija za njih – a i vi ćete takođe rasti sa njima...

OSHO

My Way:

The Way of the White Clouds