SUKOB RELIGIJA

Zašto postoji tako mnogo sukoba između ljudi različitih religija?

Svijet je isti; uvijek je bio isti – naopak, sulud, bolestan. Zapravo, samo se jedna nova stvar dogodila u svijetu, a to je svjesnost da smo ludi, da smo naopaki, da je nešto u osnovi loše sa nama. A to je zaista velika blagodet – ta svjesnost. Naravno, to je samo početak, samo ABC dugog procesa, samo sjeme, ali veoma plodno.

Svijet nikada nije bio svjesniji svog bolesnog načina života kao danas. On je uvijek bio isti. Za tri hiljade godina bilo je pet hiljada ratova. Možete li reći da je ovo čovječanstvo zdravo? Čovjek se ne može sjetiti vremena u ljudskoj istoriji kada ljudi nijesu uništavali jedni druge u ime religije, ili u ime Boga, ili čak i u ime mira, humanosti, opšteg bratstva. Velike riječi su skrivale ružnu stvarnost. Hrišćani su ubijali muhamedance, muhamedanci su ubijali hrišćane, muhamedanci su ubijali hinduse, hindusi su ubijali muhamedance. Političke ideologije, religiozne ideologije, filozofske ideologije su samo fasada za ubijanje – da se ubija na pravedan način.

Sve te religije su obećavale ljudima: „Ako umrete u vjerskom ratu, raj vam je osiguran. Ubijanje u ratu nije grijeh; biti ubijen u ratu je velika vrlina.“ To je čista glupost! Ali deset hiljada godina uslovljavanja je ušlo duboko u krv, u kosti, u srž čovječanstva. Svaka religija, svaka zemlja, svaka rasa je zahtijevala: „Mi smo božiji izabrani narod. Mi smo najveći; svi su manji od nas.“ To je bolest, i svi pate od toga.

Jevreji su veoma patili samo od jedne ludosti koju su počinili: od ideje da: „Mi smo božiji izabrani narod.“ Kada jednom dobijete ideju da ste izabrani božiji narod, to se vama ne može oprostiti od strane drugih jer su i oni božiji izabrani ljudi. Kako to zaključiti? Nijedan argumenat ne može biti konačan, a niko ne zna gdje se Bog krije da bi ga pitali za to; on se ne može dovesti u sud da svjedoči o tome. Samo mač može odlučiti. Samo moć može biti ispravna. Moć je u pravu. Jevreji su zaista vjekovima patili, ali ta patnja ih nije promijenila. Zapravo, to je još više pojačalo njihovu zamisao da su božiji izabrani narod. Isti ljudi koji su im rekli: „Vi ste odabrani narod“, su im, takođe, rekli da odabrani narod treba da prođe kroz mnoge testove, kroz mnogo vatri kako bi dokazali svoju hrabrost.

Ja sam čuo o jednom starom rabinu – a on mora da je bio beoma mudar – kako se molio Bogu. On se molio godinama i godinama, i nikada nije ništa tražio – a vi znate da je molitva vrsta brbljanja: vi svakodnevno dosađujte Bogu moljakajući ujutro, popodne, uveče, tokom noći, pet puta dnevno. Mora da je Bog od vas umoran, krajnje ste mu dosadili...

A rabin nije tražio ništa; inače bi mu pokazali put napolje. Ako bi nešto tražio, on bi to dobio, i njemu bi rekli: „Gubi se!“ Ali on nije ništa tražio, samo se molio.

Konačno ga Bog upita: „Zašto me mučiš? Što želiš?“

Stari rabin reče: „Samo jednu stvar. Zar nije vrijeme da izabereš neki drugi narod? Molim vas, izaberite neki drugi narod kao vaš izabrani narod. Mi smo dovoljno patili!“

Ali to nije tako samo sa hrišćanima, jevrejima, muhamedancima i hindusima; to je sasvim isto i sa svim drugim ljudima koji su živjeli do sada. Rasni ego, religiozni ego, spiritualni ego: sve je to mnogo opasnije od individualnog ega jer je individualni ego glomazan. Vi ga možete uočiti – svako to može vidjeti, on je veoma uočljiv na površini. Ali kada ego postane rasan – „Hinduizam je velik“ – vi tada ne mislite da nešto tražite za sebe. Vi to indirektno tražite: „Ja sam velik jer sam hindus, a hinduizam je neizmjeran.“ To je indirektan način, suptilan, lukav način. „Ja sam velik jer sam Japanac, a Japanci su veliki jer potiču od Boga sunca“; ili, „Ja sam Kinez, a Kinezi su najcivilizovaniji ljudi, najkulturniji.“

Kada su Zapadnjaci prvi put stigli do Kine, kada su ugledali Kineze, oni su se smijali. Oni su izgledali više nalik karikaturama; više crtež nego čovjek – samo četir ili pet dlaka zalijepljenih na vaše lice, i to je sva vaša brada! Kakvi su to ljudi? Prvi Evropljani su zapisali u svojim dnevnicima: „Izgleda da smo otkrili nedostajuću vezu između majmuna i čovjeka.“

A što su Kinezi zapisali u svojim novinama? Čak je kineski car bio veoma zainteresovan da vidi Evropljane jer je čuo mnoge priče o njima. On ih je pozvao u svoj dvor, ne zato što je poštovao Evropljane već samo da vidi kakvi su to ljudi. Nikada prije...! I on tada nije mogao zadržati svoj smijeh; on se počeo smijati kada je ugledao Evropljane.

Evropljani su bili veoma iznenađeni: „Zašto se on smije?“ Oni su im rekli: „To je način uvažavanja. On se uvijek smije, uživa; to je bio njegov način dočekivanja gostiju.“ Ali istina je bila ta da on nije mogao povjerovati da su to ljudska bića!

On je pitao svoje ljude: „Da li ste ih doveli iz afričke džungle? Oni izgledaju nalik majmunima!“ Tako ego djeluje: drugi se uvijek unižavaju što je više moguće; a pri usporedbi sa drugima, čovjek uvijek uzdiže sebe. Vi kažete: „Svijet iz dana u dan izgleda sve luđi.“ To nije ispravno reći; on je uvijek bio takav. Samo se jedna nova stvar dogodila, a to je blagoslov, uopšte nije prokletstvo. Po prvi put u čitavoj istoriji čovječanstva nekoliko ljudi je postalo svjesno da je loš način na koji smo do sada živjeli; nešto osnovno nedostaje u našem temelju.

Postoji nešto što nam ne dozvoljava da se razvijamo kao zdrava ljudska bića. U našoj uslovljenosti postoji sjeme ludila. Svako dijete se rađa zdravo, a onda, malo po malo, mi ga civilizujemo – mi to nazivamo proces civilizacije. Mi ga spremamo da postane dio velike kulture, velike crkve, velikog nivoa kojem mi pripadamo. A naša čitava politika je glupa, i onda i ono postaje zaglupljeno. Naše ukupno obrazovanje je ružno. Naše politike nijesu ništa drugo do ambicije, gole ambicije – ambicija za moć. I samo najniža vrsta ljudi biva zainteresovana za vlast. Samo ljudi koji pate od kompleksa duboke inferiornosti postaju političari. Oni žele da dokažu da nijesu inferiorni; oni žele da to dokažu drugima, oni žele da i sebi dokažu da nijesu inferiorni, da su superiorni. Ali kakva je potreba da to dokazujete ako ste zaista superiorni? Superioran čovjek ništa ne pokušava da dokazuje, on je sasvim opušten u toj svojoj superiornosti.

To je ono što Lao Ce kaže: „Nadmoćan čovjek čak nije ni svejstan svoje nadmoćnosti; za to nema potrebe. Samo bolesna osoba misli o zdravlju; zdrava osoba nikada ne razmišlja o zdravlju. Zdrava osoba nije samo-svjesna svog zdravlja; to je samo bolesna osoba, nezdrava osoba. Divna osoba, uistinu predivna osoba nije samo-svjesna svoje ljepote. Samo ružna osoba je ta koja stalno brine i čini svaki napor da dokaže da to nije tako. Zapravo, dokazujući drugima da: „Ja nijesam inferioran, ja nijesam ružan“, on pokušava da to dokaže sebi. Drugi djeluju nalik ogledalu. Ako drugi mogu reći: „Da, ti si velik...“ Ali oni to mogu reći samo ako ste moćni, ako ste bogati; inače, oni neće ništa reći. Ko je zainteresovan za vaš ego? Oni su zainteresovani za svoj ego, ali nerado, kada imate takvu moć da uništavate, oni će prihvatiti.

Adolf Hitler je bio lud, ali niko u Njemačkoj nije imao smjelosti da to kaže. Mnogi su osjećali da je bio lud, ali onog trenutka kada je on propao i izvršio samoubistvo, mnogi ljudi su počeli da pišu da su oduvijek to osjećali. Čak i njegovi lični ljekari se nijesu usuđivali da mu nešto tako kažu – makar su oni mogli da mu kažu istinu, oni su bili ljekari – oni nijesu rekli da je bio bolestan, teško bolestan, i ne samo fiziološki već i psihološki, takođe.

On je patio od mnogih noćnih mora, on je stalno bio uplašen da će biti ubijen. On je bio toliko opsjednut idejom da će biti ubijen, da se nikada nije ženio. On se oženio samo onda kada je odlučio da izvrši samoubistvo, upravo samo tri sata prije toga. Da bi izbjegao da ima ženu u istoj sobi, on se nikada nije ženio – jer, ko zna, možda žena može biti špijun, neprijatelj, i dok on bude spavao, ona ga može ubiti, otrovati. On nikome nije vjerovao, pa čak ni ženi za koju se pretvarao da je voli. On nije imao prijatelje, jer da biste bili prijatelj sa nekim znači da imate povjerenja, a on je bio veoma sumnjičav. Političari su umobolni, svještenici su umobolni, takođe,...

Čovječanstvo je uvijek bilo ludo. Ono je uvijek bilo naopako i zbrkano, jer ste vi podizani na lažima. Ali danas se događa jedna dobra stvar: makar nekoliko inteligentnih mladih ljudi su postali svjesni da je čitava naša prošlost bila loša i da treba radikalne promjene. „Mi trebamo diskontinuitet od naše prošlosti. Mi želimo da probamo još jednom, mi trebamo da počnemo iznova. Čitava prošlost je bila eksperiment krajnje uzaludnosti!“

Kada jednom prihvatimo istinu kao takvu, čovjek može postati razuman. Čovjek je rođen zdrav; mi smo ga izludili. Kada jednom shvatimo da nema nacija i rasa, čovjek će postati veoma smiren i spokojan. Svo ovo neprekidno nasilje i agresija će nestati. Ako prihvatimo čovjekovo tijelo, njegovu seksualnost, prirodnost, tada će sve vrste gluposti propovijedane od religije iščeznuti.

Devedeset devet procenata psiholoških bolesti postoji usljed potiskivanja čovjekove seksualnosti. Mi treba da čovjeka oslobodimo od njegove prošlosti. To je sav moj posao ovdje: da vam pomognem da se oslobodite prošlosti. Sve što vam je društvo uradilo treba poništiti. Vaša svijest treba da se pročisti, treba da se ispraznite, tako da možete postati nalik čistom ogledalu koje ogleda stvarnost. Biti sposobni da se ogledate u stvarnosti je da spoznate Boga. Bog je samo drugo ime stvarnosti: to što jeste. A čovjek je zaista zdrav kada spozna istinu.

Istina donosi oslobođenje, istina donosi razboritost.

Istina donosi inteligenciju.

Istina donosi čednost.

Istina donosi blaženstvo.

Istina donosi slavlje.

Mi treba da čitavu ovu zemlju pretvorimo u ogroman festival, a to je moguće jer čovjek donosi sve što je potrebno da pretvori ovu zemlju u raj.

Osho

Come, Come, Yet Again Come