MEDITACIJA

Meditacija nije indijski metod; to nije samo obična tehnika. To se ne može naučiti. To je rast: razvoj tvog potpunog življenja koje proističe iz tvog cjelovitog života. Meditacija nije nešto što ti se treba dodati. To dolazi samo putem temeljite transformacije, putem mijenjanja. To je nalik rascvjetavanju, rastu. Rast uvijek proizilazi iz cjelovitosti; to nije neki dodatak. Zato ti moraš rasti ka meditaciji.

Taj potpuni procvat jedne osobe se mora pravilno shvatiti. Inače, u protivnom bi se osoba samo poigravala sa sobom, mogla bi da zaokupi sebe nekim mentalnim trikovima. Postoje zaista mnogi trikovi! Ne samo da bi se tako zaluđivali, i ne samo da tako ne bi dobili ništa; zapravo, tako bi se samo uznemirili. Takav pristup da postoje određeni trikovi za meditaciju - poistovjetiti meditaciju sa metodom - je sasvim pogrešan pristup. A kada neka osoba krene da igra sa mentalnim trikovima, pravi kvalitet uma se počne kvariti. Um po svojoj prirodi nije meditativan. Um se potpuno mora izmijeniti prije no se meditacija počne ostvarivati. Šta je to um i kako on sada funkcioniše?

Um je uvijek verbalizovan. Ti možeš poznavati riječi, možeš poznavati jezike, možeš znati koncepcijsku strukturu razmišljanja ali to uopšte nije razmišljanje. Naprotiv, to je samo bjekstvo od razmišljanja. Ti vidiš cvijet i odmah ga verbalno izraziš; vidiš čovjeka kako prelazi ulicu, i njega odmah opišeš riječima. Um nastoji da svaku egzistencijalnu pojava pretvori u riječi. Tada riječi postaju prepreke, ropstvo. To neprestano preobraćanje stvari u riječi, egzistencije u rijeći je prepreka ka meditativnom umu.

Zato je prvi zahtjev na putu ka meditativnom umu da budete svjesni vašeg stalnog verbalizovanja i da nastojite da to zaustavite. Samo promatrajte stvari; nemojte ih verbalizovati. Budite svjesni njihovog prisustva ali ih nemojte mijenjati u riječi. Neka stvari ostanu kakve jesu bez uplitanja vaših riječi; neka osobe budu onakve kakve jesu bez vašeg objašnjavanja; neka situacije budu onakve kakve jesu a da ih vi ne tumačite riječima. To uopšte nije nemoguće; to je sasvim prirodno. Sada je takva situacija da nam stvarnost izgleda izvještačeno jer smo tako navikli, to je postalo mehaničko zaključivanje, tako da mi više nijesmo ni svjesni da stalno egzistenciju premećemo u riječi.

Izlazak sunca je u toku. Ti nikada nijesi svjestan jaza između stvarnog događaja i zaključka riječima. Ti vidiš sunce kako izlazi, na trenutak ga osjetiš ali odmah potom počneš da opisuješ. Jaz između te slike i zaključka je već nestao. Osoba jednom mora postati svjesna da sunce nije u riječima. To je činjenično stanje, prisustvo. Um odmah nastoji da iskustvo pretvori u riječi. Te se riječi tada ispriječe između tebe i iskustva.

Meditcija znači da živite bez riječi, znači opušteno stanje uma bez upliva riječi. Ponekada se to spontano dogodi. Kada si zaljubljen, prisustvo se osjeća a ne riječi. Kada su dvoje zaljubljenih intimni, oni tada počinju da osjećaju tišinu. To ne znači da oni nemaju ništa da ispolje; naprotiv, tada postoji mnoštvo toga što se može ispoljiti. Ali tada uvijek nedostaje dovoljno riječi, ne može ih ni biti. One ponovo dolaze onda kada ljubav iščezne.

Ako dvoje ljubavnika nijesu nikada u miru, to je znak da je njihova ljubav zamrla. Tada oni nastoje da riječima ispune taj jaz. Kada je ljubav živa, riječi nijesu prisutne jer je ta sama ljubav tako moćna i opčinjavajuća, tako prodorna tako da se lako prevazilaze prepreke jezika i riječi. Zapravo, obično se to može prevazići samo kroz ljubav.

Meditacija je kulminacija ljubavi: ljubav ne samo prema jednom biću već prema cijeloj egzistenciji. Po meni, meditacije je jedan živi odnos sa cijelom egzistencijom koja te okružava. Ukoliko možete biti u ljubavi prema bilo kojoj životnoj situaciji, vi ste onda u meditaciji. A to nije neki mentalni trik. To nije metoda smirivanja uma. Zapravo, ona zahtijeva dublje poimanje mehanizma koji pokreće um. Onog trenutka kada shvatite vaše mehaničke navike verbalizacije, zamjenu egzistencije za riječi, tada se izvjesni jaz uspostavlja. To dolazi spontano. To prati poimanje nalik sjenci. Stvarni problem nije kako biti u meditaciji već saznati zašto nijeste u meditaciji. Pravi proces meditacije je negacija. To nije nešto što ti se treba pridodati; to je negiranje nečega što ti je već dato.

Društvo ne može bitisati bez jezika; društvo treba jezik. Ali egzistencija to ne treba. Ja ne kažem da vi treba da živite bez riječi. Vi ih morate koristiti, ali morate i znati da okrenete prekidač verbalizacije. Ako to ne možete isključiti - ako ono neprestano radi, a vi nijeste u mogućnosti da to zaustavite - vi onda postajete robovi toga. Um mora biti samo jedan instrument, sredstvo, a ne gospodar. Onda kada um gospodari, tada je prisutno nemeditativno stanje svijesti. Kada si ti gospodar, gospodari tvoja svijest, tada meditativno stanje egzistira. Zato meditacija znači da postaješ gospodar mehanizma tvog uma.

Um i lingvistička funkcija uma nijesu nešto najviše. Ti si nešto dalje i više od toga; egzistncija je viša od toga. Svijest je izvan lingvistike; i egzistencija je izvan lingvistike. Kada su svijest i egzistencija sjedinjeni oni su tada u zajedništvu. Zajedništvo je meditacija. Jezik se mora odbaciti. Ja ne mislim da ti treba da to potiskuješ ili eliminišeš, ja samo mislim da ne moraš da te navike koristiš neprestano. Kada hodaš, ti mora da pokrećeš noge, ali ako se one pokreću dok sjediš, ti si onda lud. Ti ih moraš zaustaviti. Na isti način, kada ne razgovaraš sa nekim, riječi ne moraju biti prisutne. To je samo sredstvo komunikacije. Kada ne opštiš sa nekim, riječi ne moraju biti prisutne.

Ako budeš sposoban da tako postupaš, ti ćeš rasti u meditaciji. Meditacija je proces rasta, to je razvojni proces a ne tehnika. Tehnika je mrtva, ona se može dodati, ali proces koji ona donosi je živ; on raste, razvija se. Jezik jeste potreban, ali ti ne moraš uvijek biti u njemu. Postoje trenuci kada ne verbalizuješ stvarnost, kada samo bitišeš. To ne znači da ti samo vegetiraš. Svijest je tu prisutna; a ona je znatno pokretljivija, življa, jezik i riječi su ti koji svijest zatupljuju. Riječi se ponavljaju, pa zato i stvaraju dosadu i monotoniju. Što ti je jezik važniji, to to će ti biti dosadnije.

Egzistencija se nikada ne ponavlja. Svaka ruža je uvijek nova, sasvim nova. Ona više nikada neće biti takva. Ali kada upotrijebimo riječ "ruža", to je već izvjesni dojam ponavljanja. Ruža je oduvijek tu, i uvijek će je biti. Ti uvijek ubijaš novu ružu sa starim dojmom. Egzistencija je uvijek mlada, a jezik je veoma star. Zbog jezika, ti uvijek bježiš od života, od egzistencije, jer je jezik mrtav. Što više poklanjaš pažnje jeziku, to ćeš, usled toga, biti umrtvljeniji. Hindu pandit, učeni čovjek, je sasvim mrtav upravo zbog toga što stalno koristi jezik, riječi.

Sartr je svoju autobiografiju nazvao Riječi. Mi živimo u riječima, a to znači da uopšte i ne živimo. Na kraju, ostaje samo gomila riječi i ništa drugo. Riječi su nalik fotografiiama. Ti vidiš nešto što je živo i odmah stvoriš sliku od toga. Ta slika je mrtva. Potom ti praviš album mrtvih slika. Osoba koja nije živjela u meditaciji je nalik albumu mrtvih slika. Tu su prisutne samo verbalne slike, samo sjećanja. Ništa nije bilo proživljeno; sve je to samo verbalno ispoljavanje.

Meditacija predstavlja potpuno življenje, ali ti možeš potpuno živjeti samo u tišini. Kada kažem, živjeti u tišini, ja ne mislim na nesvjesno življenje. Ti možeš biti utišan i nesvjestan, ali to uopšte nije životna tišina. Ti si tako ponovo promašio. Ti se možeš putem mantri samohipnotisati. Običnim ponavljanjem nekih riječi, ti možeš svoj um dovesti do tačke tolike dosade da se on uspava. Tako zapadaš u pospanost, zapadaš u nesvjesnost; ako samo počneš ponavljati riječi "Ram, Ram, Ram", um će se uspavati. Tada više ne postoji barijere jezika, ali si ti tada nesvjestan.

Meditacija znači da jezik tu ne smije biti, ali i da moraš biti u svjesnom stanju. Inače, tada više neće biti komunikacije sa egzitencijom, sa svime što vas okružava. Nikakva mantra ne može pomoći, nikakvo pojanje ili bajanje neće pomoći. Samohipnoza nije meditacija. Naprotiv, biti u stanju samohipnoze je regresija. To ne predstavlja odlazak izvan domašaja riječi; to je samo padanje pod uticaj riječi. Zato nastoj da odbaciš svaku mantru, odbaci sve takve tehnike. Dopusti da trenuci bitišu onda kada tu nema riječi. Ti se ne možeš lišiti riječi putem mantri jer taj sami proces koristi riječi. Ti nikako ne možeš eliminisati jezik upotrebom riječi: to je sasvim neizvodljivo.

Što onda da se uradi? Zapravo, ti ne možeš ništa uraditi sem da stvar razumiješ. Bilo što da možeš preduzeti, to polazi od mjesta gdje se nalaziš. Ti si sada zbrkan, uopšte nijesi u meditaciji, tvoj um nije stišan, nijesi u tišini, i zato će sve što budete preduzeli biti konfuzno. Sve što se može učiniti sada, je da se počne shvatati način na koji um funkcioniše. To je sve - samo budi svjestan toga. Svjesnost nema ništa sa riječima. To je samo jedan egzistencijalni čin, to nije mentalna radnja. Zato je najbitnije da budete svjesni. Budite svjesni vaših mentalnih procesa: načina kako tvoj um djeluje. Onog trenutka kada shvatite kako vaš um funkcioniše, vi više nećete biti pod upravom uma. Pravo značenje svijesti znači da si otišao iza toga, da si izvan domašaja misli: rasterećen, isprazan, nalik svjedoku. Što budeš više svjesniji, to ćeš sve više biti u mogućnosti da uočavaš jaz između iskustva i riječi. Ti međuprostori su uvijek prisutni, ali ti uvijek nijesi dovoljno svjestan da ih uočiš.

Između dvije riječi je uvijek prisutan jaz, ponekada tako maleni da se i ne može uočiti. U protivnom, te dvije riječi ne bi mogle ostati podvojene, bile bi sjedinjene. Između dvije muzičke note postoji prazan prostor, jaz, tišina. Dvije riječi ili dvije note ne mogu biti podvojeni sve dok među njima ne postoji izvjesni raskol, interval. Ta tišina je uvijek tu, ali pojedinac mora biti svjestan toga, mora biti veoma pažljiv kako bi to mogao osjetiti.

Što više postaješ svjesniji, tvoje misli bivaju sporije. To je uvijek tako. Što si manje svjesniji, to su ti misli brže; ako si svjesniji, proces misli je sporiji. Kada si svjestan svojih misli, um tada uspori, a jaz između misli postaje vidljiv. Tada ih možeš osmotriti. To je upravo nalik filmu. Kada se projektor kreće usporeno kada su pokreti usporeni, ti tada močeš sve dobro vidjeti, tada možeš uočiti taj jaz. Ako bih tada podigao ruku, taj pokret bi bio izdijeljen na hiljada djelova. Svaki pojedinačni dio bi mogao biti zasebna fotografija. Ako bi, pak, hiljade takvih fotografija prošle pred vačim očima velikom brzinom, vi biste mogli uočiti samo proses podizanja ruke. Ali u jednom usporenom emitovanju, taj jaz bi mogao biti vidljiv.

Um je nalik filmu; tu su prisutni intervali. Ako si dovoljno pažljiv, ti ćeš ih moći uočiti. To je nalik geštalt slici: slici koja sadrži dva izdvojena lika u isto vrijeme. Tu samo može biti uočljiv jedan od ta dva lika; ti ne možeš oba istovremeno vidjeti. To može biti slika jedne vremešne dame, a isto tako i slika mlade djevojke. Ali ako se usredsredite samo na jednu, nećete moći vidjeti i onu drugu. Čak i ako znate savršeno dobro da tu postoje dva lica, nikako ne možete uočiti istovremeno i onaj drugi lik. Isto se događa i sa umom. Ako vidiš riječi, ne možeš uočiti i intervale među njima, i obratno. Svaku riječ prati jaz tišine, i svaki jaz prati riječ, ali ih ti ne možeš vidjeti simultano. Ako si fokusiran na tu prazninu, riječi će se izgubiti, a ti ćeš biti gurnut u stanje meditacije.

Svijest koja se usmjerava samo na riječi, nije i meditativna svijest; samo je meditativna ona svijest koja se usmjerava ka tim prazninama među riječima. Uvijek kada budete svjesni tih praznina, riječi će se tada gubiti. Ako tada pažljivo osmotrite, tu više nećete naći riječi; tu će biti samo praznina. Ti možeš osjetiti razliku između dvije riječi, ali ne možeš osjetiti razliku između dva jaza, između dvije praznine. Riječi su uvijek dvojbene, a praznina je uvijek jedinstvena i jedna. One se prožimaju i sjedinjavaju. Meditacija je usmjerenje ka tom jazu, ka pranini, ka tišini. Tada se sav pristup mijenja.

Još jedna stvar se mora shvatiti. Ako pogledate geštalt sliku i usmjerite svoju pažnju na staru damu, vi više ne možete vidjeti i drugu sliku. Ali ako nastavite da se i dalje koncentrišete na staru damu, doći će trenutak kada će se slika potpuno izmijeniti: starica će nestati, a ukazaće se druga slika. Zašto se to događa? To je zbog toga što tvoj um ne može biti dugo fokusiran na jedno isto. On će se promijeniti ili će otići na počinak. To su jedine dvije mogućnosti. Ako nastojiš da se i dalje koncentrišeš na neku stvar, ti ćeš zaspati. Um ne može dugo ostati fiksiran; to je jedan životni proces. Ako dopustiš da to bude jedan dosadni postupak, um će se uspavati u cilju bjekstva iz jedne takve stagnacije usled tvog fokusiranja. Tada se to može nastaviti, ali samo u snovima.

To je meditacija stila Mahariši Maheš Yogija. Ona te smiruje, osvježava; može ti pomoći u zdravstvene svrhe i mentalno uravnoteženje, ali to nije i meditacija. Isto se može postići i sa autohipnozom. Indijska riječ "mantra" znači sugestija, i ništa drugo. Prihvatiti samo to kao meditaciju je ozbiljna pogreška. To nije meditacija. Ako misliš da je to meditacija, nikada nećeš moći otkriti istinsku meditaciju. U tome se sadrži cijela pometnja koju je proizvela takva praksa, i propagatori takve prakse, jer je to samo način psihološkog drogiranja samog sebe. Zato nemoj koristiti nikakve mantre da bi otjerali riječi. Samo budite svjesni riječi, i fokus tvog uma će se automatski usmjeriti ka prazninama.

Ako se budeš poistovjećivao sa riječima, ti ćeš skakati sa jedne riječi na drugu i tako gubiti prazninu među njima. Svaka sljedeća riječ je novi izazov za fokusiranje. Um nastoji da se mijenja: fokus se promijenio. Ali ako nijesi poistovjećen sa riječima, ako si samo svjedok toga - opušten, ako samo promatraš riječi kako prolaze - tada će se cijeli proces usmjerenja promijeniti, i ti ćeš biti svjestan praznina. To je isto kao kada si na ulici, kada posmatraš ljude kako tuda prolaze. Jedna osoba je prošla, a ona druga još nije naišla. Tu je praznina; ulica je dovoljno prostrana. Ako budeš osmotrio, ti ćeš tada pronaći prazninu.

A kada jednom nađeš prazninu, ti ćeš biti u tome; ti si uskočio u to. To je nalik ponoru - prepunom tišine, prepunom svijesti. To što tada nađete u tom ponoru je meditacija; to je transformacija. Sada više jezik nije potreban; ti ćeš to odbaciti. To je jedno svjesno odbacivanje. Ti si sada svjestan tišine, beskrajnog mira. Ti si dio toga, sjedinjen si sa time. Ti više ne shvataš taj ponor, tu prazninu, kao nešto drugo; ti si sada svjestan da si ti ta praznina. Ti znaš, ali sada si ti spoznaja. Ti promatraš taj ponor, ali sada je i posmatrač posmatran.

Ukoliko su riječi i misli uključene, ti si svjedok, odijeljen, a riječi su nešto drugo. Ali kada tu ne bude nikakvih riječi, ti ćeš biti jaz - i dalje svjestan onoliko koliko možeš biti. Između tebe i jaza, između svijesti i egzistencije, više ne postoji neka barijera. Riječi su jedina prepreka. Ti si sada u jednoj egzistencijalnoj situaciji. To je meditacija: biti sjedinjen sa egzistencijom, biti potpuno u tome ali i dalje biti svjestan. To je izvjesna kontradikcija, određeni paradoks. Sada si upoznao i situaciju u kojoj si svjestan, i potpunu sjedinjen sa time. Obično, kada smo nečega svjestni, to biva nalik nekoj drugoj strani. Ako se poistovjetimo sa nečim, onda to nije nešto drugo, neko drugi, ali tada nijesmo ni svjesni toga - to se događa u nekom bijesu, ljutini ili u seksu. Mi se sjedinjavamo samo na nesvjesni način.

Seks ima veliku privlačnost zbog toga što se tada ti na trenutak sjedinjavaš, bivaš jedno. Ali tada si i nesvjestan te činjenice. Ti tragaš za nesvjesnočću jer tragaš za jedinstvom. Ali što više tragaš za time, to bivaš i svjesniji. Tada i nečeš osjetiti blaženstvo seksa jer to blaženstvo proističe iz nesvjesnoga. Vi možete biti nesvjesni i u trenutku strasti. Tvoje svjesno stanje se tada odbacuje. Na jedan trenutak, vi bivate u procjepu, u praznini, u ponoru tišine - ali vi ste toga malo svjesni. Što više tragate za time, to ono više bježi od vas. Konačno dolazite do trenutka kada ste u seksu, i kada se taj trenutak nesvjesnosti ne događa. Ponor je nestao, blaženstvo se izgubilo. Tada taj čin postaje izlišan, glup. To je samo jedno mehaničko ostvarenje; nema ničega spiritualnoga u tome.

Mi smo samo poznavali nesvjesna sjedinjavanja; nikada još nijesmo spoznali što znači biti svjesno sjedinjen. Meditacija je svjesno sjedinjavanje. To je druga strana seksualnosti. Seks je jedna strana, neko nesvjesno jedinstvo; meditacija je druga strana, strana svjesnog sjedinjenja u sebi. Seks je najniži nivo jedinstva, a meditacija je vrhunac toga, najviši mogući vrhunac sjedinjavanja. Razlika je u svijesti, u različitoj svijesti. Zapadnjački um je sada počeo da razmišlja o meditaciji jer je izbubio osječaj privlačnodti za seks. Uvijek kada neko društvo ne potiskuje seksualnost, mogućnost za buđenje meditativnosti se pojavljuje jer nezabranjeni i slobodni seks poništava šarm i romantičnost seksualnosti; to će poništiti duhovnu stranu toga. Tu je prisutno više seksa, ali ti sada ne možeš nastaviti da budeš nesvjestan u svemu tome.

Samo seksualno zakinuta društva mogu ostati naglašeno seksualna; slobodna i necenzurisana društva ne mogu dovijeka biti seksualna. Doći će dan kada se to bude moralo transformisati. Zato, ako je neko društvo seksualno oslobođeno, meditacija će potom slijediti. Po meni, seksualno oslobođeno društvo je prvi korak ka traganju, ka duhovnom traženju. Ali, naravno, pošto je traganje prisutno, ono se može iskoristiti. Ono je bilo iskorišćavano i od strane Istoka. Mogu se i gurui obezbijediti; mogu se izvesti u neke druge zemlje. To se i događalo. Ali ti gurui su vas samo mogli naučiti trikovima. Poimanje se postiže putem života; to se živi. To ne može biti predato, preneseno. Ja ti ne mogu dati moje shvatanje, razumijevanje. Ja mogu o tome govoriti, ali ti to ne mogu nikako prenijeti. Ti to moraš sam pronaći. Ti treba da kreneš u život. Treba da griješiš, da budeš u zabludama; treba da prođeš mnoge frustracije. Samo kroz greške, zablude i frustracije, samo putem sučeljavanja sa životom, ti možeš dospjeti do meditacije. Zbog toga ja kažem da je to stvar rasta. Nešto se tu može shvatiti, ali poimanje posredstvom drugoga može biti samo intelektualno. Zbog toga Krišnamurti zahtijeva nemoguće. On kaže: "Nemojte me shvatati intelektualno" - ali ništa drugo do intelektualno pimanje ne možete dobiti od drugih. To je razlog zbog čega je Krišnamurtijev napor bio apsurdan. Ono što je on govorio je bilo autentično, ali kada je tražio više od intelektualnog poimanja, to je bilo nemoguće. Ništa drugo, i ništa više, ne možete dobiti od drugoga, ništa više se ne može ponuditi. Intelektualno razumijevanje je dovoljno. Ako možeš intelektualno shvatiti ovo što ja govorim, onda možeš shvatiti ono što se ne može izreći. Ti tako možeš shvatiti i onaj jaz, prostor praznine: ono što ja nijesam rekao, ono što se ne može izreći. Prvo pimanje mora biti intelektualno jer je intelekt nalik vratima. To ne može biti spiritualno. Spiritualnost je unutarnje svetište.

Ja sa vama mogu komunicirati intelektualno. Ako vi to zaista možete shvatiti, tada se može osjetiti i ono što se ne može iskazati. Ja ne mogu opštiti sa vama bez riječi, ali kada ja koristim riječi, ja koristim i tišinu. Ti moraš biti svjestan obije mogućnosti. Ako se samo riječi mogu shvatiti, to će biti komunikacija, veza, ako ste ,pak, i u mogućnosti da doživite i onaj jaz, prazninu, i onu tišini, tada će to biti zajedništvo.

Osoba mora početi odnekud. Svaki početak izgleda kao lažni početak, ali se mora početi odnekud. Putem lažnog, pogrešnog, putem pipanja, vrata se otkrivaju. Onaj koji misli da će započeti onda kada se ukaže pravi početak, neće nikada ni početi. Čak i lažni početak je korak u pravom smjeru jer je to korak, nekakvi početak. Ti tada počinješ da pipaš u mraku, a putem tog napipavanja, vrata se pronalaze. Zbog toga vam i govorim da treba biti svjestan tog lingvističkog procesa - procesa riječi - i tako ostvariti svijest o tom procjepu tišine, o intervalu. Doći će trenuci kada neće biti potreban svjesni napor sa tvoje strane, i kada ćeš biti svjestan tog jaza. To je susretanje sa božanskim, susret sa egzistencijalnim. Bilo kada da se ukaže neko sučeljavanje, nemoj bježati od toga. Budi sa time! U početku će to biti zastrašujuće; tako mora biti. Uvijek kada se sa nečim nepoznatim susrećemo, strah se ukaže jer je svako nepoznato za nas smrt. Zato , uvijek kada se ukaže onaj jaz, vi ćete osjetiti kao da vam se sama smrt približava. Tada i budi mrtav! Samo budi u tome, i nastoj da potpuno zamreš u tom procjepu. I tada ćeš biti uskrsnut. Takvim zamiranjem tvoja smrt postaje tišina; život biva vaskrsenje. Ti si tek tada živ, zaista živ, istinski živ po prvi put.

Zato je, po meni, meditacija izvjesni proces, a ne neki metod; meditacija nije tehnika već razumijevanje. To se ne može naučiti; može se samo naslutiti. Ti se ne možeš o tome obavijestiti jer je svaka ne-informacija najbolja informacija. To dospijeva izvana, a meditacija dolazi iz tvoje unutarnje dubine. Zato tragaj, budi tragalac, a nemoj biti đak. Tada nećeš biti učenik nekog gurua, tada ćeš biti učenik potpunog života. Tada nećeš samo učiti riječi napamet. Spiritualno učenje ne dolazi od riječi već dopire iz ponora tišine, iz tišine koja te oduvijek okružuje. Taj procjep tišine je uvijek prisutan: kada si u svjetini, u trgovini, na trgu. Tragaj za tom tišinom, traži taj procjep unutar sebe i vani, i jednoga dana ćeš otkriti da si u meditaciji.

Meditacija će ti doći. Ona uvijek dolazi; ti je ne možeš donijeti. Ali osoba za time mora tragati jer samo tada možeš biti otvoren za takvo nešto. Ti si domačin toga. Meditacija je tvoj gost. Ti možeš pozvati tog gosta i čekati da on dođe. On je došao Budi, došao je Isusu, on će doći svakome ko je spreman, svakome ko je otvoren i ko traži njegovu posjetu. Ali nemoj to učiti odnekud; inače ćeš biti prevaren. Um uvijek nastoji da postigne nešto na lakši način. To postaje izvor eksploatacije. A onda se pojavljuju gurui i gurudeve, i spiritualni život tada biva zatrovan.

Najopasnija osoba je ona koja ekspoloatiše nečiji spiritualni poriv. Ako vas neko pljačka, to nije tako strašno, ako vas neko vara, nije ni to tako ozbiljno, ali ako neko čini trikove, i ubija vaš poriv ka meditaciji, ka božanskome, ka estazi, tada je to veliki i neoprostivi grijeh. Ali to se radilo. Zato budi svjestan toga, i ne pitaj nikoga: "Što je meditacija? Kako da meditiram?" Umjesto toga ga pitaj koje su prepreke ka tome, što te u tome može spriječiti. Pitaj zašto mi nijesmo uvijek u meditaciji, gdje se rast prekida, gdje smo to obogaljeni. Svako ko ti pruži već izumljene formule, to ti nije prijatelj, taj ti je neprijatelj.

Pipaj u tami. Ništa drugo se ne može uraditi. Samo pipanje će postati ono pimanje koje će te osloboditi od tog mraka. Isus je rekao: "Istina je sloboda." Shvati ovu slobodu. Istina se uvijek postiže samo putem razumijevanja. To nije nešto što ti susrećeš i sučeljavaš; to je nešto u čemu ti rasteš. Zato budi u traganju za razumijevanjem jer što više razumiješ, to ćeš biti bliži istini. A onda, jednoga nenadanog, nepoznatog i neobaviještenog trenutka, onda kada pimanje dospije do svog vrhunca, ti ćeš biti u onom ambisu, u onom ponoru tišine. Tebe više tada nema, ali je tu meditacija.

Onda kada ne bude naglašeno tvoje "Ja", kada tebe ne bude, meditacija će tada doći sama, ti ćeš tada biti u meditaciji. Meditacija tada više ne potiče od tebe; ona je oduvijek bila izvan tebe. Kada budeš u ambis praznini, meditacija će tu biti. Tu ega više nema; tebe tu više nema. Tu je samo biće. To je stanje koje religija podrazumijeva pod Bogom; najviše i vječno biće. To je suština svih religija, svih traganja, ali se to nigdje ne može naći već pripremljeno. Zato budi svjestan onih koji to traže od tebe. Ti samo pipaj u mraku i nemoj se plašiti poraza. Prihvati sve neuspjehe, ali nemoj činiti iste greške ponovo. Jednom je dovoljno da pogriješiš. Osobi koja griješi u traganju za istinom se uvijek oprašta. To je obećanje iz najviše dubine egzistencije.

OSHO

The Psychology of the Esoteric