NAUKA

Ja nijesam protiv nauke, moj pristup je u osnovi naučan. Ali nauka ima svoja ograničenja. A ja se ne zaustavljam gdje nauka zastaje. Ja nastavljam, ja idem dalje.

Koristite nauku ali nemojte biti korišćeni od nje. Dobro je da imate moćnu tehnologiju. To zaista pomaže čovjeku da se oslobodi glupih poslova. To zaista pomaže čovjeku da se oslobodi mnogih obrobljavanja. Tehnologija može pomoći i čovjeku i životinji. I životinje su zlostavljane, i one veoma mnogo pate – jer ih koristimo. Mašine ih mogu zamijeniti, mašine mogu da obavljaju sve poslove. I čovjek i životinja mogu biti slobodni. Ja želim čovječanstvo koje bi bilo sasvim oslobođeno od rada – jer u takvom stanju biste počeli da razvijate estetski duh, osjećajnost, opuštenost, meditaciju. Vi biste postali više umjetnički i duhovniji jer biste tada imali više vremena i energije.

Ja nijesam protiv nauke, ja nijesam uopšte anti-naučan. Ja bih želio da svijet ima sve više i više nauke kako bi čovjeku moglo biti dostupno nešto više mogućnosti, nešto što siromašan čovjek ne može sebi priuštiti.

Religija je najviša raskoš. Siromašan čovjek treba da misli o hljebu i puteru. On ne može ni da misli o skloništu, odjeći, djeci, ljekovima. On ne može priuštiti ni te male stvari. Njegov čitav život je opterećen trivijalnostima. On nema prostor, nema vremena da se preda Bogu. A čak i ako ide u hram ili crkvu, on tamo ide da bi tražio materijalne stvari. Njegova molitva nije istinska molitva; ona nije proistekla iz zahvalnosti; to je zahtjev, želja. On želi ovo, on želi ono. A mi mu ne možemo zabraniti to – moramo mu oprostiti. Potrebe su prisutne, i on je neprestano pod tim teretom. Kako on može naći nekoliko sati da samo sjedi mirno u tišini i da ništa ne radi? Um nastavlja da razmišlja – on treba da misli o sjutra.

Isus kaže: „Pogledajte ljiljane u polju, oni se ne trude, oni ne misle na sjutra. A oni su daleko ljepši i od samog Solomona, velikog kraja, u svoj njegovoj veličini.“

Istina – ljiljani se ne trude i ne misle na sjutra. Ali možete li to reći siromašnom čovjeku... Ako on ne bi mislio o sjutra, sjutra bi bila smrt. On treba da se spremi za to. On treba da razmišlja odakle da dobije svoju hranu, gdje da nađe posao. On treba da misli – on ima djecu i ženu, on ima staru majku i starog oca. On ne može biti nalik ljiljanu u polju. Kako da izbjegne trud, posao, rad? To bi bilo samoubistveno. Ljiljani su zaista divni, i ja se sasvim slažem sa Isusom. Ali Isusov navod još nije primjenljiv za veći dio čovječanstva. Sve dok čovječanstvo ne postane veoma bogato, taj iskaz će ostati samo teorijski. On neće imati nikakvu praktičnu primjenu.

Ja bih volio da svijet bude bogatiji nego što je sada, ja ne vjerujem u siromaštvo. I mislim da siromaštvo nema ništa sa duhovnošću. Vjekovima je govoreno da u siromaštvu ima duhovnosti. To je bila samo utjeha... Čovjek je previše dugo živio u siromaštvu i zato mora da se tješi – inače bi to bilo nepodnošljivo. On mora da ubijedi sebe da je siromaštvo duhovno. Siromaštvo nije duhovno, siromaštvo je izvor svakog kriminala!

Po meni, duhovnost ima sasvim drugačiju dimenziju. Ona je najviša raskoš – kada imate sve, i kada iznenada uvidite da iako imate sve, duboko unutar vas postoji neki vakum koji treba ispuniti, neka praznina koju treba pretvoriti u ispunjenost. Čovjek postaje svjestan unutrašnje praznine samo onda kada posjeduje sve spolja. Nauka može ostvariti to čudo.

Ja volim nauku jer ona može stvoriti mogućnost da se religija dogodi. Do sada, religija se još nije dogodila na svijetu. Mi smo govorili o religiji ali se ona još nije dogodila. Ona još nije dotakla srca miliona. Samo bi ponekada neka osoba postala prosvijetljena... Čovjek je živio nereligiozno. Govorio je o Bogu, svakako... Išao je u hram, u crkvu, u džamiju – ali još njegov život nije pokazao miris religije.

Moja vizija religije je sasvim drugačija. Ona nema ništa sa siromaštvom. Ja bih želio da čitava zemlja postane bogata kao raj – bogatija i od raja – tako da ljudi mogu prestati da misle o raju. Raj je stvoren od strane siromašnih kako bi se tješili, kako bi mislili: „Ovdje patimo, ali to neće biti dugo, još samo nekoliko dana ili nekoliko godina – smrt će doći i mi ćemo biti preseljeni u raj.“ Kakva utjeha! Utjeha da će oni koji su ovdje bogati završiti u pakao. Isus kaže: „Kamila može proći kroz iglene uši, ali bogataš ne može proći kroz vrata raja.“ Kakva utjeha!

Siromašni ljudi mora da su se osjetili veoma zadovoljeni, uspokojeni – da je u pitanju još samo nekoliko dana. Tada ćete vi biti u vatri pakla, a oni će sjedjeti u krilu Boga sa svim luksuzom, sa svim bogatstvima, sa svim radostima kojih su se ovdje lišavali a vi ste uživali.

Ideja raja izgleda samo kao osveta. Ja želim da ova Zemlja bude raj, a to se ne može dogoditi bez nauke... Ja nijesam anti-naučan ali nauka nije sve. Nauka može stvoriti samo okruženje, središte treba da bude religija. Nauka je spoljašnjost, religija je unutrašnjost. A ja bih želio da čovjek bude bogat na obije strane: spoljašnjost treba da bude bogata, untrašnjost treba da bude bogata.

Nauka ne može obogatiti vaš unutrašnji svijet. To se može postići samo novom religijom.

OSHO

The Dhammapada: The Way of the Buddha

NAUKA I SVIJEST

"... Svaki naučnik treba da bude i meditant..."

Izvod iz intervjua sa Oshom koji je uradio Swami Deva Nitamo (Dr. Federiko Montekuće)

Industrijsko društvo i naš kulturni sistem je temeljen na nauci. Sav naš komfor i visoki standard umnogome je diktiran civilizacijom nauke. Ali to nas je takođe dovelo do uništenja prirode, do trovanja i zagađivanja naše okoline i guranja čoveka u mehanički način života i stres - što lako može prouzrokovati otuđenje čoveka i atomsku destrukciju čitave planete. Kako je nauka mogla biti tako nerazumna i šizofrenična?

Da bi odgovorili na ovo pitanje, treba da se sjetimo da se nauka rodila kao kultivisana reakcija protiv praznovjerja i iracionalnosti hrišćanske religije koja je želela da se sve informacije iz Biblije uzmu kao krajnja istina. Prema tim idejama: sunce se okreće oko zemlje, a univerzum je stvoren za sedam dana od samog Boga... Težnja za istinom je genije nalik Galileju, Koperniku i njima sličnim, okrenula ka revoltu protiv takvih apsurdnosti stvarajući novu nauku koja će bazirati sve svoje znanje na onome što se može ispitati direktno. Tako je rođen eksperimentalni metod. Od tada je na nauci da spoznaje realnost bitisanja u domenu objekta, materijalnosti, sasvim zaboravljajući da isto tako, svijest i svjesno postoji kod naučnika u smislu jednog bitnog pitanja "Ko sam ja?" Shodno dosadašnjem naučnom stavu, taj naučnik može konstatovati: "Ja sam tijelo, objekat sačinjen od miliona ćelija, atoma i molekula; moja svijest je samo proizvod mog mozga." Naučnici ne mogu otići iza ove konstatacije, već ostaju na periferiji svog bića. On gleda na sebe izvana, kao na neki objekat. On nema veze sa svojim bićem, sa centrom vlastite svijesti, te, isto tako, on gleda i na spoljnu egzistenciju i život sa strane. On ne može doći u duboki kontakt i sinhronizaciju sa egzistencijom. To su limiti nauke i naučnika. To im donosi znanje o svim detaljima materijalne stvarnosti, iako i dalje bivaju ignorantni prema dubljoj prirodi bića - svijesti.

Poslije dugo godina studija i istraživanja na polju nauke i medicine, došao sam na ideju da postavim nekoliko pitanja Oshu, koja su bitna za dalji opstanak civilizacije i njene evolucije. Ovde navodim izvode iz tog intervjua.

P: Po vašem viđenju, može li nauka biti u službi života i ljudske evolucije?

O: Svaki univerzitet, svaki naučni institut mora postaviti za veoma bitno da svako ko se obrazuje za naučnika mora se obrazovati za meditanta. Meditacija bi tako bila preduslov. To je jedini način da naučnik postane meditant. Tako on može postati svjestan dubljih stvari u sebi: ljubavi, života, svijesti, i na kraju, vječnosti našeg bitka.

P: Šta možemo učiniti da pospješimo ovaj proces transformacije kroz meditaciju na univerzitetima?

O: Vi (sanijasini) možete se staviti na raspolaganje svakom univerzitetu. Samo jedan sanijasin je dovoljan da na jednom univerzitetu podučava meditaciju. Taj metod bi se davao kolektivno, za sve klase naučnika, za studente i profesore. Jedan od vas je dovoljan sve dok pojedini meditant na univerzitetu kaže da je iskusio to i da tada može proći kroz bilo koji životni test.

P: Jedan od bazičnih problema nauke je jezik; zapravo, mnogi naučnici ne vide bitnu razliku između svijesti, budnosti, svjesnog uma,.. Želio bih da istaknete razliku između svih ovih pojmova.

O: Riječi se mogu izraziti jasno. Nije teškoća u riječima, nerazumevanje dolazi od nečeg drugog, a to je da naučnik duboko ne veruje da postoji bilo šta unutrašnje. On može to priznati ili ne, ali ovaj obrazovni sistem mu i ne omogućava ništa drugo do da priznaje za stvarno samo ono što se može secirati, što se može posmatrati, analizirati; ono što on može sačinjavati, stvarati, otkrivati njihovu bazičnu konstituciju, ono što je objekat. Njegov um je sasvim orjentisan ka objektu, a subjektivnost i nije neki objekat, i ako želi da stavi svoju subjektivnost ispred sebe na sto, to neće biti moguće. To nije u prirodi subjektivnosti. Stoga, naučnici otkrivaju sve moguće, samo ne sebe.

Velika barijera postoji, a ta barijera je da ne postoji unutrašnje za njega. Kada raspoloviš stijenu, šta nalaziš? Nekoliko kamena. Ako, pak, nastaviš da razbijaš u manje i manje komade, doći ćeš do molekula, dobićeš atome, zatim elektrone, ali i dalje nisi došao ni do čega un u t r a, jer je sve to samo objekat. On isto tako želi da vidi život, a pošto život ne može videti na taj način, on to jednostavno odbacuje kao nepostojeće. A svijest je još veći problem, jer to ne može čak ni dotaći, secirati, razotkriti njen sastav. On to jednostavno odbija, to za njega ne postoji.

Odbiti unutrašnju stvarnost je veoma nenaučno. Stoga će, kao prvo, naučnik potvrditi egzistenciju unutarnjeg kao jednu hipotezu. Tada će on postati svjestan da metodologija koja se koristila za spoljne fenomene ne može poslužiti za unutrašnju stvarnost iz prostog razloga jer su to dva različita pojma; ne možete koristiti istu metodologiju za njih.

Treba da otkrijete novu metodologiju za otkrivanje unutrašnjeg univerzuma, a to je ono što ja nazivam meditacijom:to je ta nova metodologija unutarnje stvarnosti.

P: Da li je to vaša definicija veze, ta sinteza između nauke i religije?

O: Da... Novi metod je potreban jer ulazite u novi prostor. Sada više stari metodi ne djeluju. I ako otkrijete u sebi neki prostraniji univerzum, neki vrijedniji pojam od svih zvijezda na nebu, jer ljubav i to osjećanje ima višu vrijednost od čitavog univerzuma...

Ali vaši instrumenti ne mogu uhvatiti život jer su previše grubi. Život je suptilan fenomen, a vaši instrumenti i metode su površni. Da bi istražili život potrebni su vam specifični instrumenti, a to je meditacija. I kada jednom postignete takvo iskustvo, jasnoća će doći o tome šta je um, a što nije, šta je svijest, a što nadsvijest.

Sada je vrijeme za nauku da zađe u unutrašnju realnost. Tako će nauka biti kompletnija, istražujući oba fenomena. Inače, to će uvek biti nekompletno, nesavršeno, a poluistine su uvek opasnije od laži. Ako nauka postane sveobuhvatna, totalna, tada će religija umreti jer više neće imati funkciju. Nauka će biti u prilici da deluje znatno bolje od tih starih, prevaziđenih religija.

U jednu ruku, ovaj novi naučni pristup uništiće svaki materjalistički pristup nauci, a s druge strane, poništiće takozvane organizovane institucionalizovane religije. Rascjep između nauke i religioznosti se neće više tolerisati. Taj raskol je načinio čitavo čovečanstvo šizofreničnim.

Svaki naučnik bi tako morao biti i meditant. Trebalo bi samo dvadeset godina, i nova generacija naučnika bi stasala koja bi nam donijela nauku unutrašnje stvarnosti. Tako bi nauka imala dvije dimenzije: nauku spoljašnje realnosti i nauku unutrašnje realnosti.