UMJETNOST ŽIVLJENJA

Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve zavisi od njega. On može i da promaši život. On može da diše, može da jede, može i da ostari, može da ide prema grobu - ali, to nije život. To je samo gradacija smrti: od kolevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.

I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti, takođe, počinješ da oponašaš taj način. Djeca sve uče od onih koji su oko njih, a mi smo okruženi samo smrću.

Zato je prvo da razumijemo šta ja podrazumijevam pod životom. To ne smije da bude obično bitisanje već rast i razvoj.

Postoje dvije raznolike stvari: stariti - to može i životinja; rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekolike tvrdnje prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti - ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost - ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kad shvatiš da smrt nije ništa drugo do svlačenje odeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme - ništa ne umire, ništa ne može umrijeti.

Smrt je najveća iluzija koja postoji.

Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste, tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža - što više raste, korijenje mu dublje prodire u zemlju. Ti ne možeš imati visoko drvo sa malim korijenjem. Ono ne može da prehrani tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.

Po meni, prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinjstvo je najbolje vrijeme. Što više stariš, približavaš se smrti, sve je teže ući u meditaciju.

Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalifikovanija osoba za to, jer je još neopterećeno znanjem, religijom, obrazovanjem i svim drugim besmislicama. Ono je još bezbrižno.

Ali, na nesreću, njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nijesu isto. Neukost je takođe stanje NE ZNATI, što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velika razlika što je čitavo čovječanstvo previđalo sve do sada.

Bezazlenost nije moguće naučiti. No, ono i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom - ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne boje - i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...

Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje - ono želi ovo, želi ono, ono želi da je sposobno da zna, da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.

Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovom prirodom. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.

Prvi korak ka umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena - jer dijete nosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost posle teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.

U Indiji, braman, pravi znalac, sebe naziva dwij: dvaput rođen. Zašto dva puta rođen? Što se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I što on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće i u prvom, a što mu društvo, roditelji i narod oko njega skrše, odmah unište.

Svako dijete je nakljukano znanjem.

Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svijetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i ono – jednostavan. Njegova bezazlenost će biti iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljatim, lukavim. Učimo ga da bude u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne da raste u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem - njegov cijeli život odvija se u tom smjeru.

Onda kad shvatiš da si promašio život, prvo što se mora vratiti nazad jeste bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen - a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nijesi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih: roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.

Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.

A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je, jednostavno, malo čudan metod hirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju - koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.

Drugi princip je hodočašće.

Život mora biti tragalaštvo - ne žudnja, već istraživanje; ne nekakva ambicija da se postane ovo ili ono, predsednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš "ko sam ja."

Veoma je čudno što ljudi, koji ne znaju ko su, pokušavaju da budu neko. Oni ne znaju ko su ni sada; oni ne poznaju svoje biće, ali imaju za cilj da postanu neko.

Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A kad počneš da otkrivaš svoje biće, to je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki tren donosi novu radost. Nova misterija otvara nova vrata, nova ljubav počinje da raste u tebi - nova milost koju nijesi ranije osjetio, novo osjećanje ljepote, osjećanje božanskog.

Ti postaješ toliko senzitivan da ti je, čak, i najmanja vlat trave važna. Tvoja senzitivnost ti kaže da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez te male vlati trave, egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenljiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, rijekama, okeanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što više rastu prijateljstva.

Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već okean. To se ne okončava s tobom, tvojom suprugom i djecom - to se ne okončava uopšte. Čitava ova egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica, nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent, povezan na milion načina. I ako naša srca nijesu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji.

Meditacija će ti donijetii senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet - zvijezde su naše, mi nijesmo stranci ovdje. Mi istinski pripadamo egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.

Zatim, meditacija ti može donijeti veliki mir - jer, smetlište znanja je nestalo. Mišljenje, koje je dio znanja, nestalo je. Iznenađujuća tišina se rađa. Ova tišina je jedina muzika koja postoji. Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka bili su svi saglasni u tome da se sva umjetnost - muzika, ples, poezija, slikarstvo - sve se rađa iz meditacije. Oni su se trudili da na neki način približe ono što se ne može shvatiti. To su bili darovi namjenjeni onima koji još nijesu spremni da krenu na hodočašće. Možda pjesma može podstaći težnju da kreneš u traganje za izvorom, možda statua...

Kad nekom sledećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedni u tišini i promatraj statue, jer su one urađene u meditativnom stanju, i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. To su statue meditacije i to se ne tiče Gautam Bude ili Mahavire, ali one podsjećaju na likove tih velikih ljudi: Mahavire, Bude, Neminate, Adinate... 24 tirtankare džainizma u jednom istom hramu, izgledaju nalik jedna drugoj, sasvim nalik.

Započni meditirati i stvari će početi da rastu u tebi - tišina, mir, blaženstvo, osjećajnost. I što god da izađe iz meditacije, pokušaj da to ispoljiš u životu. Dijeli to sa nekim, jer sve što podijeliš sa bližnjima, brže se razvijaš. A kada dospiješ do trenutka umiranja, tada ćeš znati da nema smrti. Tada možeš reći zbogom bez potrebe za ijednom suzom i tugom - možda suza radosti, ali ne tuge.

Ali ti treba da počneš sa bezazlenošću.

Zato prvo odbaci svu koještariju koju nosiš sa sobom. A svi nose previše smeća u sebi - upitajmo se zašto? Samo zbog toga što su drugi rekli da su to velike ideje, principi, načela...

Nijesi bio dovoljno inteligentan kada si radio sa sobom. Budi inteligentan sa sobom. Život je veoma jednostavan: to je veseli ples. Čitava planeta može biti puna veselja i plesa, ali to sprečavaju ljudi koji ozbiljnošću sprečavaju život da bude uz smijeh, da se svi mogu smijati. Život je za njih grijeh, život je za njih iskupljenje za neke imaginarne grijehove. Kako ti možeš uživati kada je takva klima oko tebe koja ukazuje na to da sve treba da bude iskupljeno; da ti treba da patiš, jer si načinio loša djela. Sve je to neka vrsta zatvora u koji si gurnut da bi patio.

Život nije zatvor, to nije iskupljenje. To je, naprotiv, nagrada, a ona je data onima koji to mogu oslušnuti, koji to zaslužuju. Tvoje je osnovno pravo da uživaš, a grijeh će biti ako ne uživaš u životu. Bilo bi protiv egzistencije ako ne bi sve uljepšavao, ako bi sve ostavio kako si zatekao.

Ne, neka poslije tebe sve ostane srećnije, ljepše, miomirisno.

Osho

Život, ljubav, smijeh