*** Uđite sa sviješću duboko u središte vašeg bica. Budite smireni. Zatvorite oči. Nemojte se pokrećati - kao da ste kamena statua. Sada ulazite… dublje i dublje. Neustrašivo, prodirite nalik strijeli ka stredištu vašeg bića… *** |

Samo-ostvarenje
Humaniverzitet |
SAMO-OSTVARENJE
Kao prvo, valja shvatiti što se misli pod pojmom "samo-ostvarenje". A.H. Maslov je koristio taj pojam- "samo-ostvarenje" (self-actualization). Čovjek je rođen kao potencijal. On se nije odmah ostvario - samo je jedna mogućnost za to. Čovjek se rodio kao pogodna mogućnost, ali ne i kao unaprijed ostvaren čin. On može postati nešto. On može dostići ostvarenje svojih mogućnosti, ali i ne mora. Ta pogodna prilika može biti iskorišćena - priroda te na to neće siliti. Ti si u tome slobodan. Ti možeš odabrati da budeš ostvaren; ali i ne moraš ništa preduzeti na tom polju. Čovjek je rođen tek kao sjeme. Zato, nijedna osoba nije rođena unaprijed ispunjena - rođeni smo samo sa mogućnošću za ispunjenje.
Ako je to tako, a tako jeste, onda nam samo-ostvarenje dolazi kao osnovna potreba. Dok ne ostvarimo svoju potrebu, dok se ne ispunimo, dok ne postanemo ono što treba da budemo, ili što mislimo da treba da budemo, dok vaša žudnja ne bude ispunjena, dok se potpuno ne ostvarite, dok vaše sjeme ne postane rascvjetano stablo, vi ćete stalno imati dojam da vam nešto nedostaje. A svi tako osjećaju, SVI osjećaju da im nešto fali. To osjećanje proističe iz toga što još nijeste sasvim ostvareni.
To ne znači da vi nijeste postigli bogatstvo ili položaj u društvu, da vam nedostaje ugled ili moć. Čak i kada dobijete ono što ste tražili - bogatstvo, vlast, moć, ugled - vi ćete i dalje osjećati taj stalni dojam da vam nešto nedostaje, jer to osjećanje "nešto mi fali" nije povezano sa nečim spolja. To je u vezi sa vašim unutarnjim rastom. Dok se ne ispunite, dok ne dospijete do realizacije, do vlastitog procvata, dok ne dospijete do jednog unutarnjeg zadovoljenja u kojem ćete osjećati da je to ono što ste htjeli da budete, osjećanje nedostatka će se i dalje ispoljavati. A vi nikako ne možete uništiti to osjećanje. Taj osjećaj se ne može ničim poništiti. Zato samo-ostvarenje znači dospijeće osobe do onoga što je trebala da bude. Ona je rođena kao sjeme, a sada je to sjeme procvjetalo. Ona je dospjela do potpunog razvoja, dospjela je do unutarnjeg rasta, do kraja unutarnjeg puta. Onog trenutka kada osjetite da su svi vaši potencijali stavljeni u djejstvo, vi ćete tada osjetiti vrhunac života, vrhunac ljubavi i same egzistencije.
Abraham Maslov je koristio pojam "samo-ostvarenje". On je takođe koristio i pojam: "vrhunac iskustva". Kada bi osoba dospjela do sebe, ona je dospjela do vrhunca - do vrhunca blaženstva. Posle toga nema nikakvog upinjanja za nečim drugim. Ta osoba je sasvim zadovoljna sa samim sobom. Sada joj više ništa ne fali: ne postoji više želje, zahtjeva, kolebanja. Bilo što da je ona, sasvim je zadovoljna sa time. Samo-ostvarenje postaje vrhunac iskustva, i samo takva osoba, koja je dostigla samo-ostvarenje, može se vinuti do vrhunca iskustva. Tada je sve vrhunac iskustva za njega: bilo što da radi ili ne radi, bilo samo da bitiše; samo bitisanje je blaženstvo za njega. Tada blaženstvo nije uslovljeno i povezano sa nečim spolja. To je samo uzgredni rezultat vašeg unutarnjeg rasta.
Buda je samo-ostvarena osoba: zato mi i slikamo Budu, Mahavira i druge njima slične - zbog toga pravimo skulpture, biste i ikone sa njihovim likovima - kako sjede na potpuno rascvjetanom lotosu. To prikazanje rascvjetanog lotosa je vrhunac unutarnjeg procvata. On je cvetao unutar sebe i potpuno se rascvjetao. To unutarnje cvjetanje daje sjaj, stalno isijavanje blaženstva iz njih. I svi oni koji su došli blizu njih, koji se približe i njihovoj sjenci, osjetiće tišinu oko njih.
Zabilježena je jedna interesantna priča o Mahaviru. To je mit, ali mitovi mogu biti predivni i mogu kazati mnogo, što se inače ne bi drugačije moglo reći. Bilo je rečeno, kada bi Mahavir negdje došao, svugdje oko njega, na nekoliko kilometara oko njega, bi se svi cvjetovi rascvjetali. Čak iako tome nije bilo vrijeme, cvijeće bi procvjetalo. To je samo jedno poetsko izražavanje, ali, zaista, iako neko još nije samo-ostvaren, ako bi ikako došao u dodir sa Mahavirom, njegovo rascvjetavanje bi postalo zarazno tako da bi ta osoba osjetila kako se i sama rascvjetava. Čak iako to ne bi bilo pravo vrijeme za tu osobu, iako ona ne bi za to bila spremna, ona bi primila taj njegov sjaj. Ta osoba bi osjetila određeni eho. Kada bi Mahavir došao blizu nekoga, ta osoba bi osjetila neki eho unutar sebe, i tako bi dobila bljesak onoga što bi trebala da postane. Zato je samo-ostvarenje osnovna potreba svakog pojedinačno. A kada kažem "osnovna" mislim: ako su sve tvoje potrebe ispunjene, sve sem samo-ostvarenja, sem samo-realizacije, ti ćeš se osjećati neispunjenim. Isto tako, ako se samo-ostvarenje dogodilo a ništa se nije ispunilo, ti ćeš se i tada osjećati potpuno duboko ispunjen. Zbog toga je Buda mogao biti prosjak iako je bio plemić.
Posle prosvjetljenja Buda je stigao u grad Kaši. Kralj Kašija ga je dočekao i upitao: "Ne vidim ništa posebno na tebi. Ti si samo jedan prosjak, ali ipak sam osjetio poniznost kada si došao. Ti nemaš ništa, ali način na koji hodaš, način na koji me gledaš, kako se smiješ, čini te kraljem čitavog svijeta. Gdje se nalazi tajna tvoje moći? Ti izgledaš kao kralj. I zaista, nijedan kralj ti nije sličan - kao da ti čitavi svijet pripada. Ti si zaista kralj, ali gdje je tvoja moć, gdje se nalazi izvor tvoje snage?"
Na to mu je Buda odgovorio: "To je u meni. Moja moć, moja snaga, izvor moje sile, sve što osjećaš oko mene je u meni. Ja ne posjedujem ništa izuzev sebe. Ali i to mi je sasvim dovoljno. Ja sam ispunjen; sada više ništa ne trebam i ništa ne želim: postao sam beželjan." I stvarno, samo-ostvarena osoba je beželjna. Zapamti: obično mi mislimo ako postanemo beželjni da ćemo spoznati sebe. Istina je sasvim drugačija. Ako spoznate sebe, postaćete beželjni. A tantrino isticanje nije ka beželjnosti već na tome da postanete samo-ostvareni. Tada će to pratiti unutarnje stanje duha lišeno težnje za željama. "Žudnja" znači da nijesi ispunjen. Tebi još nešto nedostaje, i zato ti juriš za tim. Ti ideš od jedne želje ka drugoj u traganju za svojim ispunjenjem. To traganje nikako ne prestaje jer je jedna želja samo zamijenjena drugom. Zapravo, jedna želja povlači za sobom deset novih želja. Ako kreneš da tragaš za stanjem duha bez želja, a pri tome služiš željama, nikada tamo nećeš tako stići. Ali ako pokušaš nešto drugo - metode samo-ostvarivanja, metode za realizovanje tvoje unutarnje mogućnosti, ako pokušaš da ih ostvariš - onda ćeš biti bliže svom ostvarenju a dalje od želja. Želje su tu samo zbog toga što si prazan. Kada nijesi prazan, želje tada nestaju.
Što da se radi sa samo-ostvarenjem? Dvije stvari se prvo moraju shvatiti. Jedna: samo-ostvarenje ne znači da ćeš postati ostvaren ako budeš veliki pjesnik, veliki slikar ili veliki muzičar. Naravno, jedan dio tebe će se tako ostvariti i to će ti donijeti zadovoljenje. Ako imaš mogućnosti da budeš dobar muzičar, i ako to ostvariš i postaneš dobar muzičar, jedan dio tebe će biti ispunjen - ali to ne znači potpuno ispunjenje. Ostatak tvojeg bića će ostati neispunjen. Ti ćeš tako biti uskraćen. Jedan dio tebe će se razvijati, a drugi će ti stojati kao kamen o vratu.
Jedan cjeloviti čovjek je usredišten. Bilo što da on radi, on je uvijek u središtu. Ako njegov um funkcioniše, on razmišlja. Razmišljanje se odvija u glavi, ali on ostaje usredišten u svom centru, u središtu pupka. Taj centar se nikada ne gubi. On koristi svoju glavu, ali on nikada ne djeluje iz glave. On koristi svoje srce, ali se nikada ne pomjera za srcem, nikada svoj centar ne prenosi u srce. Sve to on koristi kao instrument, ali ostaje usredišten.
Drugo, on je uravnotežen. Naravno, kada je neko usredišten, on je i uravnotežen. Njegov život je duboko u ravnoteži. On nikada nije jednosmjeran, on se nikada ne povodi za jednim ekstremom. On uvijek ostaje u sredini. Buda je to nazvao srednji put. On uvijek ostaje u sredini. Čovjek koji nije usredišten, uvijek će se kretati ka ekstremima. Ako jede, on jede previše; ili ako gladuje, on u tome pretjeruje; pravilna ishrana je nemoguća za njega. Gladovanje je lako, pretrpavanje hranom je uzbudljivo. On može biti u svijetu, učestvovati, djelovati po njegovim normama, ili će se sasvim odreći od toga svijeta i povući negdje u osamu - ali on nikako ne može uspostaviti određenu ravnotežu. On ne može nikako ostati u sredini, jer ako ti nijesi centriran, ti i ne znaš što je to "sredina". Ona osoba koja je usredsređena, ona je uvijek u sredini, nikada nije ekstremna. Buda je rekao da je njegovo uzimanje hrane ispravno, umjereno: ono nije ni gladovanje ni žderanje. Njegovo djelanje je ispravno: on nikada ne radi previše i nikada premalo. Bilo što da preduzima, to je uvijek u ravnoteži.
Prva stvar: samo-ostvarena osoba će biti usredištena; druga stvar: biće uravnotežena. Treće, ako se ove dvije stvari dogode - usredištenje i uravnoteženje - mnoge stvari će to slijediti. On će tada uvijek biti opušten. Bilo koja situacija da se nametne, njegova opuštenost neće biti izgubljena. Onaj koji je u svom središtu, uvijek je opušten. Čak iako bi smrt došla, on bi bio miran i opušten. On bi prihvatio smrt kao što drugi primaju bilo kog gosta. Ako bi bijeda došla, on bi i nju prihvatio. Bilo što da se dogodi, ništa njega ne može izbaciti iz njegovog centra. A ta opuštenost je, takođe, rezultat usredištenosti.
Za jednog takvog čovjeka, ništa ne može biti trivijalno, i ništa tako veliko. Sve za njega postaje sveto, divno, prefinjeno - baš sve! Bilo što da preduzme, bilo čega da se prihvati, sve to ima najveću vrijednost, krajnju preokupiranost. Ništa nije trivijalno. On nikada neće reći da je nešto beznačajno, a da je nešto veliko. I zaista, ništa nije tako veliko, značajno; i ništa nije beznačajno, nebitno, zanemarljivo. Običan dodir čovjeka je značajan. Jedna samo-ostvarena osoba, uravnotežena, usredsređena osoba, može sve promijeniti. Jedan njegov dodir čini sve velikim.
Osho
Knjiga tajni 2