MODERNA UMJETNOST

Kao prvo, to nije umjetnost. Po prvi put nešto postoji u ime umjetnosti što nije uopšte umjetnost. To je više terapija nego što je umjetnost. Samo pogledajte moderno slikarstvo, i odmah ćete se uvjeriti u to što govorim. Mora da su ti slikari umobolni; oni izbacuju svoje ludilo na platno. To im pomaže jer opušta neke napetosti unutar njihovog bića. To je katarza, ali nije umjetnost. To je terapija putem umjetnosti ali nije sama umjetnost.

Ako biste Pikasa spriječili da slika, on bi poludio. Vinsent Van Gog je poludio prije nego što je izvršio samoubistvo. Ja sam dublje zagledao u njegov život, I moj osjećaj je da je on poludio samo zbog toga što nije mogao da slika koliko je želio. On nije imo novca da bi slikao. Njegov brat mu je davao samo toliko novca koliko mu je bilo dovoljno da preživi, a on je mogao ya taj novac da jede samo četiri dana u nedjelju. On bi jeo samo tri dana a četvrti dan bi gladovao da bi uštedio novac za slikanje. Koliko dugo biste mogli tako izdržati? Ali slikanje je za njega bilo mnogo važnije od hrane – i zato je završio u ludilu. On nije mogao da slika koliko je želio, i kada je uvidio da nema mogućnosti da više slika – brat je bio umoran, porodica je bila iscrpljena, a niko nije htio da kupuje njegove slike – on je izvršio samoubistvo. Isto bi se dogodilo i sa Pikasom da je bio spriječen da slika: on bi poludio ili bi počinio samoubistvo. Samoubistvo je krajnji čin u ludilu. Ali njegovo slikanje mu je bilo od velike pomoći, veliko opuštanje. A to nije slučaj samo sa slikarstvom; to je slučaj i sa poezijom, muzikom, plesom. Sve savremeno je malo suludo jer je i savremeni čovjek malo luckast, izbačen je iz središta.

Gurdžijev je umjetnost podijelio u dvije kategorije. Modernu umjetnost naziva subjektivna umjetnost. Drevna umjetnost – stvarna umjetnost – i ljudi koji su stvorili piramide, ljudi koji su stvorili Tadž Mahal, ljudi koji su stvorili pećine Ajanta i Elra, oni su bili sasvim drugačiji. On je tu umjetnost nazivao objektivna umjetnost. Subjektivna umjetnost je nalik povraćanju. Vi se osjećate bolesno, sa mučninom; dobro povraćanje vam pomaže da se osjećate dobro. Otrov je izbačen, vi se osjećate olakšano. To je dobro za vas, ali nije dobro za druge. Dakle, u ime savremenog slikarstva, vi kačite bljuvotine, mučninu i bolesne stvari u vašim sobama. U ime savremene muzike, vi jednostavno ulazite u ludačke prostore unutar vas. To je subjektivna umjetnost.

Objektivna umjetnost znači nešto što vam pomaže da postanete centrirani, što vam pomaže da postanete zdravi i cjeloviti. Posmatrajući Tadž Mahal na punom mjesecu, vi ćete ući u jedan veoma meditativan prostor. Posmatrajući kip Bude, samo sjedjeći u tišini pored kipa Bude, nešto u vama će postati smireno, nešto u vama će se stišati, nešto u vama će postati nalik Budi. To je objektivna umjetnost. Ona ima ogroman značaj. Ali objektivna umjetnost je iščezla iz svijeta jer su i mistici iščezli iz svijeta.

Objektivna umjetnost je moguća samo kada neko dosegne do višeg nivoa bića; to je stvoreno od onih koji su dosegli do vrha. Oni mogu vidjeti i vrh i dolinu. Oni mogu vidjeti vrhove humanosti, ljepotu humanosti, kao i bolesti i ružnu stranu čovječanstva, takođe. Oni mogu zagledati duboko u mračnu dolinu gdje ljudi puze, a mogu uočiti i suncem obasjane vrhove. Oni mogu osmisliti kako da stvore određena sredstva koja će pomoći ljudima koji pipaju u mraku da dosegnu do osunčanih vrhova. Njihova umjetnost će biti upravo sredstvo za vaš unutrašnji rast, za sazrijevanje. Moderna umjetnost je djetinjasta – ne nalik djeci već djetinjasta, nije bezazlena već glupa, bolesna, patološka. Mi moramo da se oslobodimo tog trenda. Mi moramo da stvorimo novu vrstu umjetnosti, novu vrstu kreativnosti. Mi moramo ponovo da donesemo na svijet umjetnost koju Gurdžijev naziva objektivna umjetnost.

Farmer je gledao jedno od tih modernih, apstraktnih slika. „To je savršena slika od onih pajtaša iz Nju Delhija“, reče on. „Nije bitno na koji način je gledate, tu nema nikakvog smisla“.

Ali taj farmer je rekao nešto što je Pikaso već rekao o sebi. Pikaso je rekao: „Svijet danas nema nikakvog smisla, zašto bih ja onda slikao slike koje to imaju?“ Ako svijet danas nema nikakvog smisla, to znači da bi trebalo imati više slika, više muzike, više poezije koja ima smisla – da pomogne čovječanstvu da izađe iz tog apsurdnog stanja. To je funkcija objektivne umjetnosti: da vam pomogne da izađete iz vašeg apsurdnog stanja. Ali Pikaso kaže: „Svijet danas nema nikakvog smisla.. „ kao da je u prošlosti imao nekog smisla. On nikada nije imao smisla; svijet je uvijek bio isti. Ali on je našao opravdanje. On je rekao: „Ako svijet danas nema nikakvog smisla, zašto bih ja onda slikao slike koje to imaju?“ Ako pitate mene, to bi zaista bio razlog da se rade slike koje IMAJU smisla. Inače, kako se može pomoći ovom svijetu? On treba muziku, on treba poeziju, on treba ples. On treba slikarstvo koje će pomoći svijetu da se izdigne iznad svoje bijede, svoje šizofrenije, svoje neuroze, svoje psihoze. Ali sami Pikaso je predstavnik takvog neurotičnog uma. Pikaso je postao poznat iz jednostavnog razloga- što nas predstavlja veoma jasno.

Bračni posrednik predstavi mladom čovjeku jednu zaista ružnu djevojku. Žrtva se pobuni da dama ukrivo gleda, da ima ružan nos i izobličeno lice. „Ah“, reče bračni posrednik, „očigledno je da ne volite Pikasa“.

Posmatrajući Pikasova platna, zar to nijeste osjetili? Sve je izobličeno, ukrivo.

Čuo sam da je jedna veoma bogata dama željela svoj portret od Pikasa. On je pristao za fantastičnu sumu. Dama je bila spremna da plati tu cijenu. On je dobio šest mjeseci da napravi portret. Kada je portret bio gotov, dama pogleda i reče: „Sve je u redu; ja samo ne volim taj nos. Vi ćete ga popraviti“. Pikaso pogleda damu, potom pogleda sliku, i reče: „To je nemoguće“. Dama reče: „Zašto? Spremna sam da vam platim. Ako želite još novca, ja sam spremna da platim“. Pikaso reče: „Nije u pitanju novac. Ja ne znam gdje je nos“.

Njegovo slikarstvo je noćna mora. Nije sam Pikaso takav; Pikaso samo simboliše čitavu modernu umjetnost. On je najveći predstavnik moderne umjetnosti. On je u pravu, na neki način, jer svijet ne zna za smisao. Svijet nikada nije imao smisla ali su postojali ljudi koji su stvarali takvu umjetnost koja je pomagala ljudima da pronađu smisao u besmislenom svijetu. A to pronalaženje smisla vam neizmjerno pomaže da postanete centrirani.

„Užasno je vidjeti mladiće koji izgledaju kao djevojke, sa dugom kosom i svim ostalim. Vi ne možete uočiti razliku. Ja sam sjedio u restoranu kada je ušla jedna djevojka. Okrenuo sam se prema osobi za susjednim stolom i rekao: „Zar nije užasno kako djevojke ovih dana izledaju nalik mladićima?“

„To je moj sin“, reče ona, pogledavši ka djevojci. „Ah, izvinite. Nijesam znao da ste joj vi majka“. „Nijesam“, susjeda reče negodujući. „Ja sam mu otac!“

Stvari su zbrkane. Stvari su postale sve više i više naopačke. Svijet sve manje izgleda kao kosmos a sve više kao haos. U starim filozofijama, kosmologija je bila jedna od najvažnijih tema za diskusiju. Sada izgleda kao da više nema ni kosmosa, ni kosmologije. Čitav svijet izgleda kao da je u haosu, kao da je sve slučajno, nepredvidljivo. Ništa ne izgleda da je bitno, suštinski vrijedno; sve izgleda da se događa kao slučajno. A to se odražava na sve. To se odražava na umjetnost, to se odražava na nauku, to se odražava čak i na religiju.

Mi ponovo trebamo kosmologiju. Ja znam da svijest JESTE u haosu; to je izazov za ljudsku svijest da iz toga stvori kosmos. To je jedna veoma vrijedna prilika da se stvori kosmos. Samo reći da je svijet u haosu, i ostati po strani od toga, je pad ljudskog ponosa; to nije prihvatanje izazova. To je zaista veliki izazov da promijenite sebe i svijet. To je zagonetka, ali to je zagonetka samo ukoliko ste već odlučili da u tome nema smisla; inače, to je tajnovitost, nije zagonetka. Tajna može da nema nikakav smisao ali ima značaj. Postoji razlika između smisla i značaja – a značaj ima veći smisao od samog smisla; značaj je mnogo važniji. Kakav smisao postoji u ruži? Ali značaj je svakako prisutan. Samo zamislite svijet bez ruža. To bi bio siromašan svijet; neki značaj bi mu nedostajao. Kakav je značaj kada čujete zvuk žuborenja potoka? Zar nijeste osjetili neki značaj? Da, smisao ne možete dokazati. Izgleda da je smisao nametnut egzistenciji od strane uma; značaj predstavlja dio same egzistencije.

Mi smo izgubili kontakt sa jezikom koji može razumjeti značaj; mi samo razumijemo smisao. Smisao je intelektualan, značaj je egzistencijalan. U ljubavi nema smisla ali postoji ogroman značaj; nema smisla u Bogu ali postoji veliki značaj; nema smisla u meditaciji ali postoji veliki značaj, veliki sjaj.

Ja želim da kažem mojim sanijasinima da oni ne treba da budu samo meditativni, oni treba da budu i kreativni. Oni treba da stvore ono što je Gurdžijev nazvao objektivna umjetnost. Oni treba da stvore nešto što će pomoći lutajućem čovječanstvu da dođu do odmarališta. Da, mnogo toga treba stvoriti što će dati zaklon, što će dati duboko, duboko iskustvo zajedništva sa prirodom. To je istinska funkcija umjetnosti: pomoći ljudima da se združe sa prirodom jer iz tog zajedništva nastaje religija. Nauka je intelektualni napor da se shvati priroda; umjetnost je emocionalni napor da se razumije priroda, a religija je egzistencionalni napor da se združimo sa prirodom.

Umjetnost je viša od nauke, religija je viša od umjetnosti. Nauka treba da bude objektivna; ako bi nauka bila subjektivna, ona bi bila samo fikcija – naučna fantastika. I religija treba da bude objektivna, zaista autentična; inače bi ona bila spekulacija, filozofija.

Osho

The Last Testament, Volume 3