OBJEKTIVNA UMJETNOST

Umjetnost može biti podijeljena na dva dijela. Devedeset devet procenata ukupne umjetnosti je subjektivna umjetnost. Samo jedan procenat je objektivna umjetnost. Devedeset i devet procenata subjektivne umjetnosti nema odnos prema meditaciji. Samo jedan procenat objektivne umjetnosti je baziran na meditaciji.

Subjektivna umjetnost znači da izlivate svoju subjektivnost na platno; da ispoljavate svoje snove, svoju maštu, svoje fantazije. To je ispoljavanje vaše psihologije. Isto se događa i u poeziji, u muzici, i svim oblicama stvaralaštva – vi nijeste zainteresovani za osobu koja će gledati vaše slike, nije vas briga što će se dogoditi sa njom kada to vidi; to uopšte nije vaša briga. Vaša umjetnost je jednostavno neka vrsta povraćanja. To će vam pomoći na način kao što povraćanje pomaže. To će vam odnijeti mučninu, to će vas učiniti čistijim, učiniće da se osjećate zdravije. Ali vas nije briga što će se dogoditi sa osobom koja će vidjeti vaše bljuvotine. Njoj će biti muka. Ona će početi da se osjeća bolesno.

Pogledajte Pikasove slike. On je veliki slikar, ali samo subjektivan umjetnik. Gledajući njegova platna, vi ćete početi da se osjećate bolesno, vrtoglavo, nešto će se poremetiti u vašem umu. Vi ne možete dugo gledati Pikasove slike. Vi ćete poželjeti da pobjegnete jer to slikarstvo ne dolazi od smirenog bića. To je došlo iz haosa. To je proizvod noćnih mora. Ali devedeset devet procenata umjetnosti pripada toj kategoriji.

Objektivna umjetnost je sasvim suprotna. Čovjek nema ništa da izbaci, on je sasvim prazan, sasvim čist. Iz te tišine, iz te praznine se ukazuje ljubav, samilost. Iz te tišene se ukazuje mogućnost za kreativnost. Ta tišina, ta ljubav, ta samilost – to su osobine meditacije. Meditacija vas dovodi do vašeg pravog središta. A vaše središte nije samo vaše središte, to je središte čitave egzistencije. Mi smo različiti samo na periferiji. Kada se počnemo kretati ka središtu, mi smo jedno. Mi smo dio vječnosti, nevjerovatno svijetlog iskustva ekstaze koja je izvan riječi. Nešto što vi možete biti... ali veoma teško iskazati. Ali u vama se ukazuje velika želja da to podijelite sa nekim, jer i svi drugi ljudi oko vas tragaju upravo za takvim iskustvom. A vi to već imate, vi znate put. A ti ljudi su trgali svugdje osim unutar sebe – gdje se to nalazi! Vi želite da viknete u njihove uši. Vi želite da ih prodrmate i da im kažete: „Otvorite oči! Gdje idete? Tamo gdje idete, idete dalje od sebe. Vratite se domu, i uđite što je moguće dublje u sebe“.

Ta želja za dijeljenjem sa drugima postaje kreativnost. Neko može da pleše. Postojali su mistici – kao na primjer Džalaludin Rumi – čije učenje nije bilo u riječima, čije učenje je bilo kroz ples. On bi plesao. Njegovi učenici bi sjedjeli pored njega a on bi im govorio: „Ako neko osjeća da mi se može pridružiti neka mi se pridruži. U pitanju je osjećaj. Ako se tako ne osjećate, to je do vas. Vi možete i samo sjedjeti i gledati“. Ali kada vidite čovjeka nalik Džalaludinu Rumiju kako pleše, nešto što je bilo uspavano u vama se počinje buditi. Uprkos sebi, vi otkrivate da se želite pridružiti u plesu. Vi ste već osjetili taj ples i prije nego ste bili svjesni da se želite pridružiti.

Čak i to iskustvo je od velike vrijednosti, da ste bili privučeni nekom magnetskom silom. To nije bila odluka vašeg uma, vi se nijeste vagali za ili protiv, da se pridružite ili ne pridružite, ne! Sama ljepota Rumijevog plesa, širenje njegove energije, vas je opsjednula. Vi ste bili obuhvaćeni. Taj ples je objektivna umjetnost. A ako nastavite sa time – malo potom ćete biti neopterećeni, sve više i više sposobni – ubrzo ćete zaboraviti na čitav svijet. Doći će trenutak kada će plesač nestati i kada će samo ples ostati.

U Indiji postoje kipovi ispred kojih jednostavno sjedite u tišini i meditirate. Samo gledate u te kipove. Oni su bili građeni od strane meditanata na takav način, u takvoj srazmjeri, da je bilo dovoljno da samo gledate u taj kip, tu figuru, veličinu, ljepotu... Sve je veoma dobro izračunato da bi stvorilo određenu vrstu stanja unutar vas. I samo sjedjeći u tišini ispred kipa Bude ili Mahavira, vi ćete se susresti sa nekim čudnim osjećanjem sa kojim se ne možete susresti ako sjedite pored neke zapadnjačke skulpture. Sve zapadnjačke skulpture su seksualne. Pogledajte rimsku skulpturu: divna je, ali nešto izaziva seksualnost u vama. To udara u vaš seksualni centar. To vam ne daje neki polet.

Na Istoku je sasvim drugačija situacija. Kipovi su klesani, ali prije no što vajar počne da kleše, on uči da meditira. Prije nego što počne da svira flautu, on uči meditaciju. Prije nego što počne da piše poeziju, on uči meditaciju. Meditacija je sasvim neophodna za bilo koju umjetnost; tada će umjetnost biti objektivna. Tada ako samo pročitate nekoliko redaka haiku, japanskog oblika male pjesme – samo tri reda, možda i tri riječi – ako to pročitate u tišini, vi ćete biti iznenađeni. To je daleko eksplozivnije od ikakvog dinamita. To jednostavno otvara vrata vašeg bića.

Ja imam Bašov mali haiku ispred ribnjaka pored moje kuće. Ja to volim veoma mnogo. Ja želim da budem tamo. Tako svaki put kada dolazim i odlazim... Bašo je osoba koju ja volim. Ništa posebno u tome: Stari ribnjak... To nije obična poezija. Ona je veoma slikovita. Samo osmotrite: Stari ribnjak. Žaba uskoči... Vi skoro možete i vidjeti stari ribnjak! Skoro da čujete žabu, zvuk njenog skoka: plop. I sve se stiša. Stari ribnjak je tu, žaba je uskoćila, zvuk njenog skoka je proizvelo mnogo više tišine nego što je bilo prije. Samo pročitati to, to nije kao bilo koja druga poezija koju čitate – jedna pjesma, druga pjesma... Ne, vi samo to treba da pročitate i da potom sjednete u tišini. Zamislite to! Zatvorite oči. Zamislite stari ribnjak. Vidite žabu. Vidite kako ona uskoči. Uočite talasiće na vodi. Oslušnite zvuk. I potom slušajte tišinu koja slijedi. To je objektivna umjetnost.

Mora da je Bašo to napisao u veoma meditativnom raspoloženju, sjedeći pored starog ribnjaka, gledajući žabu. I žaba uskoči. Bašo je iznenada postao svjestan čuda koje je proizveo taj zvuk produbljujući tišinu. Bilo je više tišine nego prije. To je objektivna umjetnost.

Dok ne postanete stvaraoci, vi nikada nećete naći toliko stvarnog blaženstva. To postižete samo stvarajući mogućnost da postanete dio ogromnog stvaralaštva egzistencije. Ali biti stvaralac, meditacija je osnovna nužnost. Vi možete slikati i bez toga, ali to slikarstvo treba spaliti, to ne treba pokazivati drugima. To je bilo dobro, to vam je pomoglo da se rasteretite, ali, molim vas, nemojte opterećivati druge. Nemojte to predstavljati svojim prijateljima, oni nijesu vaši neprijatelji.

Objektivna umjetnost je meditativna umjetnost, a subjektivna umjetnost je umna umjetnost.

Osho

The Last Testament, Volume 3