UM I MEDITACIJA

Kada je um bez misli, to je meditacija.

Um je bez misli tokom dva stanja - ili je u dubokom snu ili u meditaciji. Ako ste budni, i misli nestanu, to je meditacija. Ako misli nestanu, a vi ostanete nesvjesni toga, to je san. Duboki san i meditacija imaju nešto slično i nešto različito. Jedna stvar je ista - u oba slučaja misli iščezavaju. Jedna stvar nije ista - u dubokom snu, svjesnost takođe nestaje, ali u meditaciji ona ostaje. Zato je meditacija izjednačena sa dubokim snom, a posjeduje i svjesnost. Vi ste opušteni, kao i u dubokom snu, a ipak svjesni, sasvim budni - to vas odvodi do vrata tajni.

U dubokom snu se krećete kroz ne-um, ali ste nesvjesni toga. Vi ne znate gdje ste bili odvedeni, iako ćete ujutro osjetiti efekat toga. Ako je to bio jedan zaista divan i dubok san, bez snova koji vas uznemiravaju, ujutro ćete se osjetiti svježi, podmlađeni, živahni, ponovo mladi, ponovo ispunjeni poletom i radošću. Ali vi ne znate kako se to dogodilo, gdje ste bili. Vi ste bili u neku vrstu duboke kome, isto kao da vam je dat neki anestetik koji vas je odnio do nekog drugog nivoa odakle ste se vratili svježi, podmlađeni i preporođeni.

U meditaciji se to događa bez anestezije. Zato meditacija znači da ostajete opušteni kao u dubokom snu ali ipak budni. Održite svjesnost - neka misli nestanu, ali svjesnost ostaje sačuvana. To nije tako teško, to samo nikada nijeste pokušali, to je sve! To je nalik plivanju: ako to nijeste pokušali, to izgleda teško. To izgleda i opasno; i vi ne možete vjerovati kako ljudi mogu plivati jer vi jednostavno tonete! Ali kada jednom malo pokušate, to biva lako; to je sasvim prirodno.

Sada je jedan naučnik u Japanu eksperimentalno dokazao da je dijete od šest mjeseci sposobno da pliva: samo ako mu se ta mogućnost ukaže. On je učio mnogu djecu od šest mjeseci da plivaju; on je napravio čudo! On je rekao da će pokušati i sa mlađom djecom, takođe. To je isto kao da je umijeće plivanja urođeno; mi samo treba da omogućimo priliku i to će početi da funkcioniše. Stoga, kada jednom naučite da plivate, nikada to ne možete zaboraviti. Vi možete da ne plivate četrdeset godina, pedeset godina, ali to ne možete zaboraviti. To nije nešto slučajno, to je sasvim prirodno; zbog toga to i ne možete zaboraviti.

Meditacija je slična; to je nešto urođeno. Vi samo treba da stvorite prostor da to funkcioniše; samo tome dajte šansu.

Što je um? Um nije pojam već događanje. Pojam ima svoju suštinu, događanje je samo proces. Pojam je nalik stijeni, događaj je nalik talasu - on postoji, ali nema suštinu. To je upravo nalik događanju između vjetra i okeana, proces, fenomen.

Ovo je prva stvar koju treba razumjeti: um je proces nalik talasu ili rijeci, ali on ne posjeduje suštinu unutar sebe. Ako bi imao sadražaj, on se ne bi mogao izgubiti. Ako ne bi imao neki sadržaj, on bi nestao bez traga. Kada talas nestane u okeanu, što ostaje iza njega? Ništa, čak ni trag. Zato oni koji to znaju kažu da je um nalik ptici koja leti nebom - za njom ne ostaje trag, čak ni sjenka. Ptica leti ali ne ostavlja utabanu stazu, nikakav trag.

Um je samo proces. Zapravo, um i ne postoji - samo misli, misli se kreću tako brzo da vi pomislite da tu nešto postoji u kontinuitetu. Jedna misao dođe, potom druga misao, i druga, i one tako nastave... međuprostor je tako mali da vi ne možete vidjeti ni pauzu između jedne i druge misli. Tako se dvije misli spoje, one postaju kontinuitet, a zbog tog kontinuiteta vi pomislite da um postoji.

Postoje misli - a ne "um". Isto kao što postoje elektroni - ne postoji "materija". Misao je elektron uma. Upravo nalik masi ljudi... masa bitiše kao pojam, ne postoji drugačije. Samo individue postoje, ali mnogo individua zajedno daju osjećaj kao da su jedno. Nacija postoji i ne postoji - samo individue postoje. Individue su elektroni nacije, zajednice, mase.

Misli postoje - um ne postoji; um je nalik prividu. Kada dublje zagledate u um, on nestane. Tada postoje samo misli, ali kada "um" nestane i kada samo individualne misli postoje, mnoge stvari se odmah rješavaju. Prva stvar je da odmah shvatite da su misli nalik oblacima - oni dolaze i odlaze, a vi ste nebo. Kada nema uma, odmah se ukazuje opažanje da vi više nijeste uključeni u misli - misli su prisutne, prolaze kroz vas kao što oblaci putuju nebom, ili kao što vjetar duva kroz grane drveća. Misli prolaze kroz vas jer ste vi ogromna praznina. Tu nema prepreka, nema smetnji. Ne postoje zidovi da ih spriječe; vi nijeste ograđeni fenomen. Vaše nebo je beskrajno otvoreno; misli dolaze i odlaze. Kada jednom počnete da osjećate da misli dolaze i odlaze, i da ste vi posmatrač, svjedok, gospodarenje nad umom je postignuto.

Um se ne može kontrolisati na uobičajen način. Kao prvo, to je zbog toga što on ne postoji, kako ga onda možete kontrolisati? Kao drugo, ko će kontrolisati um? To je zato što niko ne postoji iza uma - a kada kažem da niko ne postoji, ja misli da niko postoji iza uma, upravo ništa. Ko će kontrolisati um? Ako bi neko mogao da kontroliše um, to bi bio samo jedan dio uma koji kontroliše drugi dio uma. To je ego.

Um se na taj način ne može kontrolisati. Tu nema nikoga i niko to ne može kontrolisati. Unutrašnja praznina to može vidjeti ali to ne može kontrolisati. To se može uvidjeti ali ne i kontrolisati - ali stvarni uvid je i kontrola, stvarni fenomen posmatranja, svjedočenja, postaje upravljanje jer tada um iščezava. To je isto kao kada u mračnoj noći brzo trčite jer se plašite da vas neko prati. A taj neko nije niko sem vaša sjenka; a što brže trčite, to je sjenka sve bliža. Nije uopšte bitno koliko ćete brzo trčati; sjenka je tu. Uvijek kada se osvrnete iza vas, sjenka je tu. To nije način da pobjegnete od toga, i nije način da je kontrolišete. Vi treba dublje da zagledate u sjenku. Stanite mirno i dublje zagledajte u sjenku, sjenka će nestati jer sjenke nema; ona je samo odsutnost svjetlosti.

Um nije ništa drugo do odsustvo vašeg prisustva. Kada sjedite u tišini, kada duboko zagledate u um, um jednostavno nestane. Misli će ostati, one su egzistencijalne, ali um se neće moći naći. Ali kada um nestane, drugi uvid je tada moguć: vi tada uviđate da misli nijesu vaše. Naravno, one dolaze i ponekada se nakratko naste u vama, a onda odu. Vi možete biti mjesto predaha, ali one ne potiču od vas. Da li ste ikada primijetili da čak nijedna misao nije proistekla od vas? Nijedna misao nije došla iz vašeg bića; one uvijek dolaze spolja. One ne pripadaju vama - beskućnice, iskorijenjene, one kruže. Ponekada se one odmore u vama, i to je sve, nalik oblacima koji se odmore na vrhu brda. Potom krenu na svoj put; vi ne treba da radite ništa. Ako samo posmatrate, kontrola je postignuta.

Riječ kontrola nije sasvim dobra riječ jer riječi i ne mogu biti dovoljno dobre. Riječi pripadaju umu, svijetu riječi. Riječi ne mogu biti veoma prodorne; one su plitke. Riječ kontrola nije dobra jer nema nikoga ko će kontrolisati i niko ko će biti kontrolisan. Ali to je pokušaj da se razumije određena stvar koja se dogodila: kada dublje zagledate, um biva kontrolisan - vi iznenada postajete gospodar. Misli su prisutne ali one više ne gospodare vama. One vam ništa ne mogu, one samo dolaze i odlaze; vi bivate netaknuti upravo nalik lotosovom cvijetu usred kiše. Kapi kiše padaju na latice ali se slivaju, čak ga i ne dotiču. Lotos ostaje netaknut.

Zato je na Istoku lotos postao veoma značajan, postao je veoma simboličan. Najveći simbol koji je proistekao sa Istoka je lotos. On nosi svo značenje istočnjačke svijesti. Kaže se: "Budite nalik lotosu, i to je sve. Ostanite netaknuti, i vi ste pod kontrolom. Ostanite netaknuti, i vi ste gospodar."

Stoga, gledajući sa jednog stanovišta, um je nalik talasima - nemiran. Kada je okean tih i miran, kada nije nemiran, talasa nema. Kada je okean nemiran, zatalasan i pod jakim vjetrom, kada se podižu ogromni talasi i kada je površina uzburkana, um bitiše u skladu sa jednim stanovištem. To su samo metafore koje vam pomažu da shvatite određeni unutrašnji kvalitet koji se ne može iskazati riječima. Te metafore su poetične. Ako pokušate da ih shvatite sa naklonošću, vi ćete doseći do razumijevanja, ali ako pokušate da ih shvatite sa logikom, ispustićete glavnu stvar. One su metafore.

Um uzburkava svijest isto kao što talasi uzburkavaju okean. Nešto strano je dospjelo - vjetar. Neki spoljni faktor se dogodio okeanu, ili svijesti - vjetar, ili misli, a onda je haos. Ali haos je uvijek na površini. Talasi su uvijek na površini. Ne postoje talasi u dubinama - ne može ih ni biti jer vjetar ne može dospjeti u dubine. Zato je sve samo na površini. Ako krenete ka unutrašnjosti, kontrola se postiže. Ako od površine krenete ka unutrašnjosti, vi dolazite do središta - odmah. Površina još može biti uzburkana ali vi nijeste uzburkani.

Cijela nauka meditacije nije ništa drugo do centriranje, kretanje ka centru, ukorijenjivanje u središtu, boravljenje u njemu. Odatle se mijenja čitav vidik. Talasi mogu još biti tu, ali oni ne dosežu do vas. Sada vidite da oni ne pripadaju vama, to je samo sukob na površini sa nečim tuđim. A kada pogledate iz središta, malo po malo, sukob nestaje. Vi se malo po malo opuštate. Malo po malo prihvatate da, naravno, postoji jak vjetar i da će se stoga talasi podići, ali vi više nijeste zabrinuti; čak se i u talasima može uživati. Ničega lošeg nema u njima.

Problem nastaje kada ste i vi na površini. Vi ste u malom čamcu i jak vjetar počinje da duva što podiže ogromne talase na pomahnitalom okeanu - naravno, vi ste zabrinuti, uplašeni ste do smrti! Vi ste u opasnosti; svakog trenutka talasi mogu prevrnuti vaš mali čamac; svakog trenutka se smrt može dogoditi. Što da radite sa vašim malim čamcem? Kako možete bilo što kontrolisati? Ako pokušate da se borite sa talasima, vi ćete biti poraženi. Borba neće pomoći; vi treba da prihvatite talase. Zapravo, ako možete da prihvatite talase i dopustite da se vaš čamac, makar i tako mali, kreće sa talasima, a ne protiv njih, tada neće biti opasnosti. Talasi su tu; vi ih jednostavno prihvatite. Samo dopustite da se krećete sa njima, a ne protiv njih. Postanite dio njih. Tada se ogromno zadovoljstvo javlja.

U tome se sastoji cijela umjetnost surfovanja - kretanje sa talasima, a ne protiv njih. Sa njima - što je moguće bolje, tako da ne budete drugačiji od njih. Surfovanje na talasima može postati velika meditacija. Ono vam može dati bljeskove unutrašnjeg jer to nije borba, to je prepuštanje. Kada jednom to spoznate, čak i talasi mogu biti zadovoljstvo... a to se može spoznati kada budete na sve gledali iz vašeg centra.

Upravo kao da putujete kroz šumu, a oblaci počnu da se okupljaju, i da sve više sijevaju munje, a vi ste izgubili put i pokušavate da žurite ka domu. To je ono što se događa na površini - izgubljeni putnik, mnogo oblaka, mnogo munja; ubrzo će pasti velika kiša. Vi tragate za domom, za sigurnošću doma - tada iznenada stignete tamo. Sada sjedite unutra, sada čekate kišu - sada možete i da uživate u tome. Tada sijevanje munja ima svoju ljepotu. To nije bilo tako kada ste bili vani, izgubljeni u šumi; ali sada, dok sjedite u kući, cijeli fenomen je veoma lijep. Sada kiša dolazi i vi možete uživati u tome: u jakom gromu u oblacima; vi sada uživate jer ste unutra, na sigurnom.

Kada jednom dospijete do centra, vi počinjete da uživate u svemu što se događa na površini. Zato je cijela stvar u tome da se ne borite na površini već da kliznete ka centru. Tu je gospodarenje a ne kontrola koja je nametnuta; tu je gospodarenje koje se spontano događa kada ste centrirani. Centriranje u svijesti je gospodarenje umom. Zato nemojte pokušavati da "kontrolišete um" - jezik vas može zavesti. Niko ne može kontrolisati, a oni koji pokušaju da upravljaju će poludjeti; oni će jednostavno postati neurotični jer pokušaj da kontrolišete um nije ništa drugo do pokušaj jednog dijela uma da upravlja drugim dijelom uma.

Ko ste vi, ko pokušava da upravlja? Vi ste takođe talas - religiozni talas, naravno, koji pokušava da upravlja umom. Postoje i nereligiozni talasi - postoji seks, postoji gnjev, postoji ljubomora, posesivnost, mržnja, i milioni drugih nereligioznih talasa. Potom postoje religiozni talasi - meditacija, ljubav, milosrđe. Ali sve to je na površini, od površine, za površinu. Religiozno ili nereligiozno ne čini razliku.

Stvarna religija je u centru, i sve će se ubuduće događati kroz centar. Sjedjeći u svom domu, vi gledate svoju površinu - sve se mijenja jer je vaš vidokrug nov. Iznenada ste postali gospodar. Zapravo, vi ste dovoljno pod kontrolom tako da možete ostaviti svoju površinu nekontrolisanom. To je oštroumno - vi ste veoma kontrolisani, veoma ukorijenjeni, bez brige o površini tako da zapravo možete uživati u talasima, strujama i munjama. To je predivno, to vam daje energiju, to vam daje snagu -ne treba brinuti zbog toga. Samo slabići brinu o mislima. Samo slabići brinu zbog uma. Jaki ljudi jednostavno upiju sve to, i bivaju bogatiji usljed toga. Jaki ljudi nikada ništa ne odbijaju.

Odbijanje proističe usljed slabosti - vi se plašite. Jači ljudi žele da uzmu sve što život daje. Religiozno, nereligiozno, moralno, nemoralno, božansko, đavolje - tu nema razlike; jaka osoba upija sve. Usljed toga je i bogatija. Ona ima sasvim drugačiju dubinu koju obični religiozni ljudi ne mogu imati; oni su nesrećni i površni. Promatrajte obične religiozne ljude kada idu u hram, džamiju ili crkvu. Tamo ćete uvijek naći veoma, veoma površne ljude bez imalo dubine. Pošto su odbili dio sebe, oni su postali obogaljeni. Oni su na neki način paralisani.

Ničega nema lošeg u umu, ničega nema lošeg u mislima. Ako je nešto loše, to je biti površan - jer tada ne znate cjelinu i nepotrebno patite zbog djelimičnog i ograničenog opažanja. Potrebno je cjelovito opažanje, a to je moguće samo iz središta - jer samo iz vašeg središta možete posmatrati okolinu u svim dimenzijama, u svim pravcima i sa čitave periferije vašeg bića. To je prostranstvo. Zapravo, to je isto što i okolina bitisanja. Kada ste jednom centrirani, malo po malo postajete širi i širi, veći i veći - tada završavate kao cjelina, ne manje od toga.

Gledano sa drugog stanovišta, um je prašina koja se sakuplja na odjeći putnika. A vi ste putovali, putovali i putovali milionima života i nikada se nijeste okupali. Mnogo se prašine sakupilo, prirodno - ništa nema lošeg u tome; to tako i treba da bude - slojevi prašine, ali vi mislite da su ti slojevi vaša ličnost. Vi postajete poistovjećeni sa time, vi ste veoma dugo živjeli sa tim slojevima prašine tako da ona izgleda kao da je vaša koža. Vi ste se poistovjetili sa time.

Um je prošlost, sjećanje, prašina. Svako to sakuplja - ako putujete, i vi ćete sakupljati prašinu. Ali nema potrebe da se poistovjećujete sa tim, nema potrebe da se sjedinjujete sa time, jer ako se budete sjedinjavali sa time bićete u nevolji jer vi nijeste prašina, vi ste svijest. Omar Kajam kaže: "Prah prahu". Što se dogodi kada umrete? Prašina se vrati prašini. Ako ste samo prašina, sve će se tada vratiti prašini; ništa neće ostati. Ali da li ste vi samo prašina, slojevi prašine, ili u vama ima i nešto što nije uopšte prašina, što nije zemni prah? To je vaša svijest, vaša svjesnost. Svjesnost je vaše biće, svijest je vaše biće, a prašina koju svijest sakupja oko sebe je vaš um.

Osho

Svjesnost