SAMO-SVIJEST

Samo-svijest je bolest. Svijest je zdravlje, samo-svijest je bolest - nešto je krenulo loše. Pojavio se neki čvor, neki kompleks. Rijeka svijesti više ne teče prirodno. Nešto strano je ušlo u rijeku svijesti - nešto tuđe, nešto što rijeka ne može primiti, nešto što ne može postati dio rijeke... nešto što se protivi rijeci je postalo dio rijeke.

Samo-svijest je nezdrava. Samo-svijest je zamrznuto stanje, ukočenost. To je nalik prljavoj barici - nikuda ne otiče, sama se suši, isparava i umire. I, naravno, smrdi.

Stoga, prva stvar koju treba shvatiti je razlika između samo-svijesti i svijesti. Svijest nema predstavu o "Ja", o egu. Ona nema predstavu o odijeljenosti od egzistencije. Ona ne zna za prepreke. Ona ne zna za granice - ona je sjedinjena sa egzistencijom, ona je u dubokom jedinstvu. Tu ne postoji sukob između individue i cjeline. Jedinka jednostavno utiče u egzistenciju, a egzistencija teče ka jedinki. To je nalik disanju: vi udišete, vi izdišete - kada udišete, cjelina ulazi u vas, a kada izdišete, vi ulazite u cjelinu. To je neprestani tok, neprestano sudjelovanje. Cjelina daje vama, vi dajete cjelini. Ravnoteža nikada nije izgubljena.

Ali u samo-svijesti čovjek nekada pogriješi. On uzima, ali nikada ne daje. On sakuplja i postaje nesposoban da podijeli sa drugima. On nastoji da stvori granice oko sebe tako da niko ne može da prođe. On stavlja natpis oko sebe: "Prolaz nije dozvoljen". Malo po malo, on tako postaje grob, mrtvo tijelo - zato što je život dijeljenje sa drugima. Sebičnost je mrtva stvar, samo naizgled živa. Svijest je beskonačan život, život u obilju. To ne poznaje granice. Ali obično su svi samo-svjesni.

Biti samo-svjestan je što i biti nesvjestan. Taj paradoks treba shvatiti: biti samo-svjestan je biti nesvjestan, a biti ne-samosvjestan ili biti samo-nesvjestan - je što i biti svjestan. A kada nema sebe, kada to malo i uskogrudo sebe iščezne, vi dospijevate do pravog sebe koje ima veliko slovo S - nazovite to vrhovno sebe, svesebe. Zato je to obostrano: ne-sebe, u smislu da to nije samo vaše, i vrhovno sebe, takođe, jer je to sebe svega postojećeg. Vi gubite to vaše uskogrudo biće i dospijevate do središta same egzistencije. Tako iznenada postajete beskonačni; iznenada više nijeste ograničeni, više nemate kavez oko svog bića, i tako beskonačna moć počinje da teče kroz vas. Vi postajete sredstvo - čisto, bez prepreka. Vi postajete flauta, i Krišna može da svira kroz vas. Vi postajete nalik prolazu, prazni, tu nema više ničega od vas - to ja nazivam predaja.

Samo-svjesnost je stav ne-predaje - to je konfliktan stav, borben, rušilački. Ako se borite protiv egzistencije, vi ćete biti samo-svjesni i, naravno, bićete uvijek iznova poraženi. Svaki korak će biti korak ka novom i novom porazu. Vaše nezadovoljstvo će biti izvjesno, vi ste od samog početka osuđeni jer ne možete održati to vaše sebe protiv univerzuma. To je nemoguće, vi ne možete izdvojeno bitisati. Vi ne možete biti monah.

Ta riječ monah je dobra. Morate biti svjesni sličnih riječi koje proističu iz istog korijena, kao što su riječi monopol, ili manastir ili monolog. Monah je neko ko pokušava da bude svoj, ko pokušava da odredi svoje granice, i ko pokušava da živi izdvojen od cjelokupne egzistencije. Njegov cio napor je egoističan. To mora propasti; nijedan monah nikada nije uspio.

Vi možete uspjeti samo sa Bogom, nikada protiv njega. Možete uspjeti samo sa cjelinom, nikada protiv nje. Zato ako ste nezadovoljni, u dubokom očaju, zapamtite: vi ste stvorili taj očaj. Vi ste to stvorili koristeći se lukavim trikom: vi ste se borili protiv cjeline.

Dogodilo se - mora da je bila kišna sezona kao ova - seoska rijeka je poplavila. Ljudi su dotrčali Muli Nasrudinu i rekli: "Tvoja žena je pala u nabujalu rijeku. Brzo trči! Spasi je!"

Nasrudin je potrčao. Skočio je u rijeku i počeo da pliva uzvodno. Ljudi koji su se okupili da to gledaju su povikali: "Što to radiš, Nasrudine? Tvoja žena ne može biti uzvodno - bujica je nosi naniže."

Nasrudin reče: "O čemu vi pričate? Ja poznajem moju ženu, ona može ići samo uzvodno!"

Ego se uvijek trudi da ide nasuprot toku. Ljudi ne vole da rade jednostavne stvari. Prije nego nešto urade, oni žele da od toga naprave težak posao, naporan. Ljudi uživaju da rade teške stvari. Zašto? Zato kada se suočite sa teškim stvarima, vaš ego postaje vješt, jak; u tome je izazov.

Kada je prva grupa stigla na vrh Everesta neko je pitao Edmonda Hilarija: "Zašto si toliko rizikovao? To je bilo opasno - mnogi prije tebe su umrli i nijesu stigli do kraja." Osoba koja je pitala nije mogla da shvati zašto ljudi pokušavaju da dosegnu Everest i gube živote. Koji je smisao toga? Što tu ima da se dosegne?

Zabilježeno je da je Edmond Hilary odgovorio: "Mi se ne možemo smiriti prije no što pobijedimo taj Everest. Mi ga moramo osvojiti!" Tu ne postoji ništa što se može iskoristiti, ali samo prisustvo neosvojenog Everesta je veliki izazov. Za koga je to izazov? Za ego.

Pogledajte svoj život - mnoge stvari radite samo zbog ega. Vi želite da izgradite veću kuću - vama je savršeno udobno i u kući koju imate, ali vi želite da izgradite veliku palatu. Ta velika palata nije za vas, ta velika palata je za vaš ego. Vama je možda savršeno ugodno tako kako jeste, ali vi nastojite da i dalje sakupljate novac - taj novac nije za vas, taj novac je za ego. Kako se možete opustiti prije nego postanete najbogatiji čovjek na svijetu?

Ali što postižete kada postanete najbogatiji čovjek na svijetu? Vi ćete postati sve očajniji jer iz konflikata samo nastaje očaj. Očaj je pokazatelj da ste u sukobu. Zato nemojte svoju odgovornost prebacivati na nešto drugo. Ljudi su veoma dobri u opravdanjima. Ako su očajni, oni će reći: "Što da radimo? Karma prošlih života nas čini očajnim." Sve su to gluposti! Karme prošlih života vas mogu učiniti očajnim, ali samo u prošlim životima! Zašto bi one čekale sve do sada? Nema svrhe u čekanju. Vaša sadašnja karma vas čini očajnim! Prebacivati to prošlim životima je lako - što možete da uradite? Vi treba da budete takvi kakvi jeste, sada se ništa ne može uraditi. Prošlost se ne može poništiti, vi to ne možete izbrisati samo klimanjem glave. Ne postoji mađioničarski trik koji vam može pomoći da se izbriše prošlost. To se dogodilo, dogodilo se zauvijek; sada će to konačno tako ostati, nema mogućnosti da se to promijeni. To vam umanjuje teret, i vi mislite: "Pa, dobro, ja treba da budem očajan zbog prošlih karmi."

Vi možete prebaciti odgovornost na đavola, kao što to hrišćani rade. Hindusi prebacuju odgovornost na prošle karme, a hrišćani prebacuju odgovornost na đavola - mora da vam on sprema zamku. To nijeste vi, to je đavo koji vam nameće očaj i koji vas gura dolje ka paklu. Ko vas to ometa? Zašto vam taj đavo smeta?

Potom postoje marksisti, komunisti, socijalisti - oni kažu da društvena struktura i ekonomski sistem čini ljude nesretnim. Zatim postoje frojdijanci, psihoanalisti; oni kažu da je to usljed odnosa djeteta i majke. Ali uvijek je to nešto drugo, to nikada nije zbog vas. To nikada nijeste vi u sadašnjosti. A ja želim da vam kažem da ste to upravo vi. Vi ste očajni, vi i samo vi ste odgovorni. To nije ni prošlost ni društvena struktura niti ekonomski sistem - ništa neće pomoći. Ako ostanete to što jeste, u bilo kojem društvu, vi ćete ostati očajni. U bilo kom ekonomskom sistemu, vi ćete ostati nesretni, u bilo kom svijetu ćete biti nesretni - ako ostanete takvi.

Prva i osnovna promjena nastaje kada počnete da odbacujete sukobe sa egzistencijom. U tome se sastoji smisao svih velikih religija kada kažu: "Odbacite ego." Oni kažu: "Odbacite sukob." Ja bih želio da vi to zapamtite jer "odbaciti ego" izgleda previše metafizički. Ego? Gdje je ego? Što je ego? Riječ izgleda poznata, izgleda da ste upoznati sa tim, ali to ipak izgleda previše neodređeno, ne može se uhvatiti. Ja želim da to učinim praktičnim: odbacite ego jer je ego nusproizvod vašeg komfliktnog stava.

Ljudi govore o pobjedi nad prirodom, ljudi govore o osvajanju ovoga ili onoga - kako možete osvojiti prirodu? Vi ste dio nje. Kako dio može osvojiti cjelinu? Pogledajte tu glupost, ludost. Vi možete biti u harmoniji sa cjelinom ili možete biti u disharmoniji sa cjelinom. Disharmonija dovodi do očaja; harmonija vodi do blaženstva. Harmonija prirodno vodi ka dubokoj tišini, radosti, uživanju. Konflikt vodi ka očaju, stresu, napetosti.

Ego nije ništa drugo do sve napetosti koje ste stvarali. Kao prvo, nema potrebe da se to stvara - ali zašto čovjek to stvara? Mora da postoji neki razlog. Zašto svi stvaraju svoj ego, sebe? Istinsko sebe je nepoznato, eto zašto! Veoma je teško da se živi bez sebe, zato mi stvaramo lažno sebe, zamjenu za sebe. Pravo sebe je nepoznato. Zapravo, pravo sebe se nikada ne može sasvim upoznati; ono ostaje tajanstveno, ono ostaje neiskazano, neodređeno. Istinsko sebe je tako veliko da ga ne možete opisati, a tako je i tajanstveno da nikada ne možete prodrijeti do njegove suštine. Istinsko sebe je svojstvo cjeline. Nemoguće je da ljudski um dopre do njega, da ga prouči, da ga razmotri.

Osho

Kreativnost