SVJEDOČENJE

Svjedočenje je revolucija. To je radikalna promjena iz korijena. To dovodi do sasvim novog bića jer to izvlači vašu svijest iz svih uslovljenosti. Uslovljenosti se nalaze u tijelu i umu, ali svijest ostaje neuslovljena. Ona je čista, uvijek čista. Ona je nevina; njena nevinost ne može biti povrijeđena.

Istočnjački pristup vam ukazuje da promislite o ovoj nevinoj svijesti, toj čistoti, o toj bezazlenosti. Istočnjački naglasak je na nebu, a zapadnjački naglasak je u oblacima. Oblaci imaju porijeklo; ako želite da otkrijete odakle oni potiču, vi treba da odete do okeana, zatim do sunčevih zraka i do vodenog isparavanja, i tako se oblaci formiraju... vi možete ići i dalje, ali to bi vas vodilo u krug. Oblaci se formiraju, zatim opet dolaze, zaljubljuju se u drveće, ponovo počinju da se slivaju na zemlju, postaju rijeke, idu ka okeanu, počinju da isparavaju, ponovo se izdižu na sunčevim zracima, postaju oblaci, ponovo padaju na zemlju... To se tako nastavlja i nastavlja, okolo i naokolo u krugu. To je točak. Kako da iz toga iskočite? Jedna stvar će vas voditi ka drugoj, i vi ćete tako biti u točku.

Nebo nema porijeklo. Nebo nije stvoreno; ono nije stvoreno ni od čega. Zapravo, bilo što da postoji, nebo je potrebno kao nužnost, unaprijed; ono treba da postoji da bi bilo što drugo moglo da postoji. Vi možete pitati hrišćanskog teologa - i on će vam reći: "Bog je stvorio svijet." Pitajte ga da li je postojalo nebo prije nego je Bog stvori svijet. Ako nije bilo neba, gdje je Bog moga da bitiše? On je morao da ima neki prostor. Ako nije bilo prostora, gdje je on stvorio svijet? Gdje je on postavio svijet? Prostor je nužan čak i za Boga. Vi ne možete reći: "Bog je stvorio prostor." To bi bilo apsurdno, jer on tada ne bi imao nikakav prostor gdje bi boravio. Prostor mora prethoditi Bogu.

Nebo je uvijek bilo tu. Istočnjački pristup nalaže da treba da budete pažljivi sa nebom. Zapadnjački pristup vas čini sve više i više obazrivim prema oblacima i pomaže vam u tome, ali vas to ne čini svjesnim vaše najdublje suštine. Periferno, da! Vi tako postajete nešto malo više svjesni okruženja, ali ne i središta. A okruženje je u ciklonu. Vi treba da pronađete centar ciklona, a to se postiže samo putem svjedočenja.

Svjedočenje neće promijeniti vaše stanje. Svjedočenje neće promijeniti vašu tjelesnu muskulaturu, ali svjedočenje će vam dati iskustvo da ste van muskulature, izvan vašeg stanja. U tom trenutku izdvojenosti, u tom trenutku prevazilaženja, problemi više ne postoje - ne za vas. Sada je to na vama. Tijelo će i dalje da nosi muskulaturu, a um će i dalje da nosi uslovljenost -sada je to na vama. Ako nekada poželite problem, vi možete ući u tijelo-um i imati problem, uživati u njemu. Ako ne želite da to imate, vi možete ostati izvan toga. Problem će ostati kao neki trag na tijelo-um fenomenu, ali vi ćete biti ravnodušni i izvan toga.

Probuđeni tako funkcionišu. Vi koristite sjećanje, i probuđeni koriste sjećanje - ali oni se ne poistovjećuju sa tim. Probuđeni koristi sjećanje kao mehanizam. Na primjer, ja koristim jezik. Kada hoći da upotrijebim jezik, ja koristi um i sve što je odštampano, ali ja nijesam um; svjesnost je prisutna. Tako ja ostajem gospodar, um ostaje sluga. Kada se um pozove, on dolazi; njegova usluga je tu - ali on ne može gospodariti.

Problemi će postojati, ali oni će postojati samo u obliku sjemena u tijelu i umu. Kako možete promijeniti svoju prošlost? Vi ste u prošlosti bili katolik; ako ste četrdeset godina bili katolik, kako možete promijeniti tih četrdeset godina i više ne biti katolik? Ne, tih četrdeset godina će ostati kao period kada ste bili katolik - ali vi možete iskliznuti iz toga. Tada vi znate da je to bilo poistovjećenje. Tih ćetrdeset godina se ne može uništiti, i nema potrebe da se uništi. Ako ste gospodar kuće, onda nema potrebe. Vi možete iskoristiti čak i tih četrdeset godna na određen način, na jedan kreativan način. Čak i to suludo obrazovanje se može upotrijebiti na kreativan način.

Svi tragovi ostaju u mozgu, u mišićima tijela,.. oni će biti tamo, ali kao sjeme - biće potencijalno tamo. Ako se osjetite previše usamljeno i zaželite probleme, vi ćete ih imati. Ako se osjetite očajno bez očaja, vi ćete to moći imati. To će uvijek biti moguće, ali nema potrebe za tim, to nije nužno. To će biti vaš izbor.

Svjedočenje je tehnika centriranja. Mi smo tumačili centriranje - čovjek može živjeti na dva načina: on može živjeti na periferiji ili u centru. Periferija pripada egu, a središte pripada biću. Ako živite sa egom, vi ste uvijek povezani sa drugima. Periferija je povezana sa drugima. Sve što radite, to nije akcija, to je uvijek reakcija - vi to radite kao odgovor na nešto što vam je neko učinio. Ne postoji akcija sa periferije, sve je tada reakcija - ništa ne dolazi iz vašeg centra. Na neki način, vi ste samo rob okruženja. Vi ništa ne radite; bolje reći, vi bivate prisiljavani. Kada djelujete iz vašeg središta, situacija se dijametralno mijenja. Vi počinjete da djelujete iz centra; po prvi put vi počinjete da bitišete ne kao veznik već po svom ličnom nahođenju.

Riječ svjedočenje je najznačajnija riječ. Postoji na stotine tehnika za dostizanje centriranosti ali svjedočenje je dio, osnovni dio, u svakoj toj tehnici. Bilo kakva da je tehnika, svjedočenje će biti bitan dio toga. Zato je bolje da to zovete tehnikom svih tehnika. To nije samo tehnika; proces svjedočenja je suštinski dio svih tehnika.

Neko može govoriti o svjedočenju kao čistoj tehnici, takođe. Na primjer, J. Krišnamurti - on je govorio o svjedočenju kao potpunoj tehnici. Ali ta priča je kao da govorite o duhu bez tijela. Vi to ne možete osjetiti, ne možete ga vidjeti. Svugdje je duh utjelovljen - vi možete osjetiti duh kroz tijelo. Naravno, duh nije tijelo, ali ga možete osjetiti kroz tijelo. Svaka tehnika je samo tijelo, a svjedočenje je duša. Vi možete govoriti o svjedočenju nezavisno od bilo kog tijela, bilo koje stvari; to će tada postati apstraktno, sasvim apstraktno. Zato je Krišnamurti o tome neprestano govorio pola vijeka, ali sve što je govorio bilo je pročišćeno, neutjelovljeno, tako da osoba pomisli da je to shvatila ali to razumijevanje ostaje samo koncept, pojam.

U ovom svijetu ništa ne bitiše kao čisti duh. Sve bitiše otjelovljeno. Svjedočenje je duh svih duhovnih učenja, a sve tehnike su tijela, različita tijela. Zato prvo moramo shvatiti što je svjedočenje, a onda možemo razumjeti svjedočenje kroz neka tijela, kroz neke tehnike.

Mi poznajemo razmišljanje i moramo početi od razmišljanja da bismo saznali što je svjedočenje jer čovjek treba da počne od onoga što zna. Mi znamo da razmišljamo - razmišljanje znači rasuđivanje; vi nešto ugledate i prosudite. Ugledate cvijet i kažete da je lijep ili nije lijep. Vi čujete pjesmu i prihvatite je ili je ne prihvatite. Nešto usvojite ili odbijete. Mišljenje je prosuđivanje - onog trenutka kada razmislite, vi počnete da sudite.

Mišljenje je procjenjivanje. Vi ne možete razmišljati bez procjenjivanja. Kako možete razmišljati o cvijetu ako ga ne procijenite? Onog trenutka kada počnete razmišljati vi ćete reći da je on divan ili nije divan. Vi ćete morati da odaberete neku kategoriju jer je razmišljanje kategorisanje. Trenutkom kategorisanja neke stvari - obilježavanja, imenovanja - vi o njoj razmišljate. Razmišljanje nije moguće ukoliko ne budete prosuđivali. Ako ne budete prosuđivali, vi ćete tada samo postati svjesni toga - ali nećete moći razmišljati.

Cvijet je ovdje, i ja vam kažem: "Pogledajte to, ali nemojte razmišljati. Gledajte cvijet, ali ne razmišljajte." Što možete učiniti? Ako nije dopušteno razmišljanje, što ćete uraditi? Vi tada samo možete svjedočiti; samo možete biti svjesni toga. Možete samo biti svjesni tog cvijeta. Možete se suočiti sa tom činjenicom - cvijet je tu. Tada se možete susresti sa njim. Ako razmišljanje nije dopušteno, vi ne možete reći: "To je divno. To nije divno. Ja o tome sve znam". Ili možete reći: "To je čudno - ja to nikada nijesam vidio." Vi ne možete ništa reći. Riječi se ne mogu upotrijebiti jer svaka riječ ima svoju vrijednost. Svaka riječ je rasuđivanje. Jezik je opterećen prosuđivanjem; jezik ne može biti nepristrasan. Onog trenutka kada upotrijebite riječ, vi imate presudu.

Zato ne možete koristiti jezik, ne možete to verbalizovati. Ako ja kažem: "Ovo je cvijet - pogledajte ga, ali nemojte razmišljati", ako iskazivanje nije dopušteno. Što onda možete učiniti? Vi samo možete biti svjedok. Ako ste tu bez razmišljanja, samo suočeni sa nečim, to je svjedočenje. Tada svjedočenje znači pasivna svjesnost. Zapamtite - pasivna. Razmišljanje je aktivno, vi nešto radite. Bilo što da ugledate, vi nešto učinite sa tim. Vi nijeste samo pasivni, vi nijeste nalik ogledalu - nešto radite. Onog trenutka kada nešto uradite, vi ste promijenili tu stvar.

Ja ugledam cvijet i kažem: "Divan je!" Ja sam to promijenio. Tada sam nešto nametnuo tom cvijetu. Dakle, bilo kakav da je cvijet, za mene je to cvijet i plus moje osjećanje da je divan. Tako se cvijet udaljio; između cvijeta i mene postoji osjećaj prosuđivanja, moje vrijednovanje da je on divan. Tada više taj cvijet nije isti, kvalitet se promijenio. Ja sam ušao u to - sada je moje prosuđivanje prodrlo u tu činjenicu. Sada je to više nalik izmišljenom, a manje stvarnom.

Taj osjećaj da je cvijet divan ne pripada cvijetu, to pripada meni. Ja sam ušao u tu stvarnost. Sada ta činjenica više nije čedna, ja sam je pokvario. Sada je moj um postao dio toga. Zapravo, reći da je moj um postao dio toga znači da je moja prošlost postala dio toga. Jer kada kažem: "Cvijet je divan", to znači da sam ja o tome presudio kroz moje prošlo znanje. Kako možete reći da je ovaj cvijet divan? Vaša prošla iskustva, vaši prošli utisci odlučuju da je nešto nalik tome divno - vi ste o tome prosudili u skladu sa vašom prošlošću.

Um predstavlja vašu prošlost, vaša sjećanja. Prošlost se nadnijela nad sadašnjošću. Vi ste uništili čednu stvarnost; sada je to izopačeno. Sada više nema cvijeta - cvijet kao stvarnost više ne postoji. To ste vi pokvarili, to ste vi uništili; vaša prošlost je stala među vama. Vi ste to objasnili - to je razmišljanje. Mišljenje znači unošenje prošlosti u sadašnjost. Zato vas mišljenje nikada ne može dovesti do istine - jer je istina čedna i treba da bude pokazana u svojoj cijeloj čednosti. Trenutkom unošenja svoje prošlosti u to, vi to uništavate. Tada je to tumačenje, a ne razumijevanje činjenice. Vi ste to srušili; čednost je izgubljena.

Razmišljanje znači dovođenje vaše prošlosti u sadašnjost. Svjedočenje znači da nema prošlosti, samo sadašnjost - nema dovođenja prošlosti. Svjedočenje je pasivno. Vi ništa ne radite - vi samo jeste! Jednostavno ste tu. Samo ste prisutni. Cvijet je prisutan, vi ste prisutni - tada nastaje odnos sa svjedočenjem. Kada je cvijet prisutan i kada je sva vaša prošlost prisutna, a ne vi, tada je to odnos sa razmišljanjem.

Zato krenite od razmišljanja. Što je razmišljanje? To je dovođenje uma u sadašnjosti. Vi ste tako ispustili sadašnjost - ispustili ste je potpuno! Trenutkom prodiranja prošlosti u sadašnjost, vi to gubite. Kada kažete: "Ovaj cvijet je divan", to je prošlo iskustvo. Vi ste to znali, vi ste presudili.

Kada je cvijet tu i kada ste vi tu, nije čak moguće ni reći da je taj cvijet divan. Vi ne možete unijeti nikakvo prosuđivanje u sadašnjost. Svako prosuđivanje, svaka tvrdnja pripada prošlosti. Ako kažem: "Ja vas volim", to postaje stvar koja je prošlost. Ako kažem: "Ovaj cvijet je divan", ja sam to doživio, ja sam presudio - to je postala prošlost.

Svjedočenje je uvijek u sadašnjosti, nikada u prošlosti. Mišljenje je uvijek prošlost. Mišljenje je mrtvo, svjedočenje je živo. Stoga je sljedeće pojašnjenje... Prvo, mišljenje je aktivno, nešto se radi. Svjedočenje je pasivno, nečinjenje, samo bitisanje. Mišljenje je uvijek prošlost, mrtvo, koje je već otišlo, čega više nema. Svjedoćenje je uvijek sadašnjost - to što jeste. Zato ako razmišljate, vi nikada nećete saznati što je svjedočenje. Zaustaviti, okončati razmišljanje, znači započeti svjedočenje. Iščezavanje razmišljanja je svjedočenje.

U svjedočenju ne postoji osjećanja "Ja" - a u razmišljanju toga postoji. Zato ako su takozvani mislioci veoma duboko ukorijenjeni u svom egu, to nije baš slučajno. Umjetnici, mislioci, filozofi, književnici - ako su veoma egoistični, to nije baš slučajno. Što više mislite, to ćete imati veći ego.

U svjedočenju nema ega - ali to dolazi samo ako možete prevazići jezik. Jezik je prepreka. Jezik je potreban da bi se moglo opštiti sa drugima; on nije potreban da bi se opštilo sa sobom. To je koristan instrument - zapravo, najkorisniji instrument. Čovjek može stvoriti društvo i svijet uz pomoć jezika. Ali čovjek je zbog jezika zaboravio sebe.

Jezik je naš svijet. Ako čak i na trenutak čovjek zaboravi svoj jezik, što mu ostaje? Kultura, društvo, hinduizam, hrišćanstvo, komunizam - što ostaje? Ništa ne ostaje. Ukoliko bi se samo jezik izuzeo iz bitisanja, cijelo čovječanstvo sa svojom kulturom, civilizacijom, naukom, religijom i filozofijom bi nestalo. Jezik je komunikacija sa drugima; to je jedina veza. On je koristan, ali je i opasan - a kada je neki instrument koristan, on je u istoj mjeri i opasan. Opasnost je ta: što um više ulazi u jezik, on vas sve više udaljava od središta. Zato čovjek treba istančanu ravnotežu i istančano upravljanje da bi mogao da se kreće kroz jezik i da bi mogao da napusti jezik, da izađe iz jezika.

Svjedočenje znači izlazak iz jezika, iz verbalnosti, iz uma. Svjedočenje predstavlja stanje ne-uma, ne-misaonost. Zato pokušajte to! To je dugi proces i ništa se ne može predvidjeti - ali pokušajte, i taj trud će vam donijeti neke trenutke kada će jezik iznenada nestati. Tada će se nova dimenzija otvoriti. Vi postajete svjesni drugačijeg svijeta - uporednog svijeta, svijeta koji je sada i ovdje, svijeta ne-uma, svijeta stvarnosti.

Jezik mora ispariti. Zato pokušajte da radite obične stvari, tjelesne kretnje bez upotrebe jezika. Buda je koristio tu tehniku da bi promatrao disanje. On bi govorio svojim učenicima: "Posmatrajte svoje disanje. Nemojte ništa raditi: samo posmatrajte kako vazduh dolazi, kako vazduh odlazi, kako dolazi, kako odlazi." To ne treba govoriti, to treba osjetiti - dah ulazi bez riječi. Osjetite kako dah ulazi, krećite se sa tim dahom, neka vaša svijest uđe duboko sa dahom. Onda neka to krene napolje. Krenite sa svojim dahom. Budite budni!

Priča se da je Buda tada rekao: "Nemojte propustiti nijedan udisaj. Ako fiziološki propustite samo jedan udisaj, vi ćete biti mrtvi, a ako propustite u osvješćivanju samo jedan udisaj, vi ćete izgubiti središte, bićete iznutra mrtvi." Zato je Buda rekao: "Disanje je neophodno za život tijela, a svjesno disanje je neophodno za život unutarnjeg centra."

Dišite, budite svjesni. Ako pokušate da budete svjesni svog disanja, nećete moći razmišljati zato što um ne može istovremeno da radi dvije stvari - razmišljanje i svjedočenje. Suština fenomena svjedočenja je u potpunosti dijametralno suprotan razmišljanju zato ne možete raditi oboje. Isto kao što ne možete biti istovremeno živi i mrtvi, kao što ne možete spavati i biti budni, vi ne možete istovremeno razmišljati i svjedočiti. Budite svjedok bilo čega, i misli će stati. Misli dođu, svjedočenje iščezne.

Svjedočenje je pasivna svjesnost, bez imalo djelovanja.

Osho

Svjesnost