DESTRUKTIVNOST

Zašto se um razvijao u destruktivnom pravcu?

Čovjek živi skoro četiri miliona godina na ovoj planeti. Veći dio tog vremena je bilo ispunjeno mračnim noćima bez vatre, divljim životinjama, opasnostima i strahom koji je prožimao svaki trenutak. Zbog toga straha čovjek je i stvorio mogućnost za opstanak.
Možda ste primijetili da je dijete najslabašniji potomak u prirodi. Ono ie godinama briga drugih dok ne stane na svoje noge. U dubokim šumama majka je bila neprestano zabrinuta za svoje dijete. Divlje životinje su , kao i čovjek, bile u stalnom traganju za hranom. Osnovno traganje milionima godina bilo je samo za hranom. Pa čak i danas za milione ljudi to je ostao osnovni cilj.
Um se razvijao uvijek na granici opstanka: kako se sakriti, naći sklonište, kako živjeti u mraku a da vas ne unište. Takva teška vremena su trajala milionima godina. A čovjekov potomak je bio slabašan i nije se mogao boriti sve dok nije otkrio oružje.

Vi ne posjedujete tako oštre zube nalik lavu ili krokodilu, ali treba da budete toliko domišljati da im nikada ne priđete previše blizu. Čak i ako bi imali nož u ruci bilo bi sasvim teško jer su prvi noževi bili od kamena i nedovoljno oštri. Ako bi se lav pojavio vi bi počeli drhtati i nož bi vam ispao iz ruku. I sama rika lava bi bila dovoljna da se ukočite, da ne znate šta da preduzmete.

Čovjek je potom trebalo da izumi strijelu kako bi bio dovoljno daleko od životinje a da je može ubiti. Malo po malo su nova oružja došla, a sve to zbog njegove bezbijednosti. Kada je našao vatru, postao je sigurniji; a kada se u Kini izumio barut, bio je još sigurniji. Kako je Kina prva postala civilizovana, oslobodivši se divljih životinja, tako je stalnog straha i opasnosti nestalo. No, um koji se gradio milionima godina je ostao. Iako je bio ubijeđen da nema više potrebe da se plaši, i dalje je bio uplašen. Mraka je nestalo, no on se i dalje plašio mraka. Nešto što je sviknuto kroz milione godina, i dalje se nastavljalo. Vremena su se promijenila, ali um to još ne zna u svojoj zaslijepljenosti.

Jedan professor, koji je boravio kod mene, je bio veoma protivan načinu kako ja uzgajam drveće oko moje kuće. Govorio bi: "To drveće je neprijatelj. Ukoliko ga ne posječeš, prije ili kasnije, ono će prekriti čitavu kuću i uništiti te."

Čovjek se borio i sa drvećem - i bio je u pravu. Mi sada ne razmišljamo na taj način. Morali smo da raskrčimo šume i izgradimo gradove i sela, isto tako i da bi istjerali divlje zvijeri iz njih. Pošto je um prošao takvu borbu, on ne može lako zaboraviti dugotrajne navike. Iako danas nemamo nekog razloga za borbu, mi proizvodimo sve više i više oružja samo iz puke navike. Svako danas zna da bi treći svjetski rat bio nemoguć jer bi uništio čitav svijet. Čitava planeta bi postala jedno veliko groblje. Sav zanos borbe je bio u pobjedi, ali ako ne bi bilo pobjednika, kakva bi svrha bila u tome? Sada samo pet zemalja imaju nuklearno oružje, ali do kraja vijeka imaće ih dvadeset i pet zemalja. Niko ne shvata zbog čega sve to? Već i sada imamo dovoljno nuklearnog oružja da možemo zemlju uništiti sedam puta.

Um i dalje ponavlja iste stare strahove, pa čak i ako bi pristali da proizvode nuklearno oružje neprijatelj bi i dalje postojao. Svaka država razmišlja na isti način. Zato je i prisutna činjenica da sedamdeset posto svjetskih dobara, proizvodnje i izuma, odlazi na rat koji se neće nikada dogoditi. Upravo zbog njegove totalitarnosti, trebalo bi tu mogućnost isključiti.

Um se razvijao u destruktivnom pravcu samo da bi zaštitio sebe. No sada bi ta energija trebalo biti kreativno iskorišćena. A um koji je stvorio atomsku i hidrogensku bombu i uništio gradove Hirošimu i Nagasaki u nekoliko sekundi... No, danas su te bombe pri usporedbi sa američkim i ruskim nuklearnim naoružanjem samo dječije igre, igračke. Oni su otišli znatno dalje u ovih četrdeset godina - mi možemo uništiti sebe za svega deset minuta.

Ova totalitarnost je velika sreća jer sada moramo naći način da zaštitimo sebe od straha našeg uma, da zaštitimo sebe od vlastitog oružja. Nema više neprijatelja koga treba ubiti, a treći svjetski rat - ukoliko bi se uopšte dogodio - bio bi samoubistvo. Mi treba da zaštitimo sebe od vlastitog uma. On je stvoren zbog određenih razloga, da nas zaštiti od divljih zvijeri koje su nam milenijumima prijetile. No, sada smo u opasnosti od našeg destruktivnog oružja. Ovo je veliki trenutak u istoriji čovječanstva, možda i u ukupnoj istoriji univerzuma, jer mi samo naslućujemo da se možda život krije još na nekoj planeti, no to nije još provjereno... Možda je samo na zemlji život dospio do tog nivoa da nekoliko ljudi postanu Bude, da nekoliko ljudi dospiju do spoznaje univerzalne tajne života. Uništiti to je sasvim idiotski, sasvim protiv univerzuma.

Jedini izlaz iz toga je da otkrijete nešto u sebi što savladava vaš um jer on ne zna ništa drugo do destrukciju. On zna samo jedan jezik koji je u strahu, u opasnosti, i kako spasiti sebe od antagonističke vasione. Čak je i veliki čovjek nalik Bertrandu Raselu napisao knjigu “Osvajanje prirode” ( The Conquest of Nature) u kojem ispoljava isti strah uma: mi treba da osvajamo! To treba da se promijeni, jer mi treba da uživamo u prirodi. Treba da otkrivamo tajnu i misteriju prirode i da idemo iza granice uma - ova obmanjivanja nijesu naša priroda.

Stoga nam je potrebna meditacija. Meditacija znači otkrivanje nečeg u sebi što može biti jače od uma. Samo tako se možemo zaštititi da ne uništavamo čovječanstvo i ovu divnu planetu. Do sada je um bio naš opstanak. Od sada će naš opstanak biti samo u meditaciji. Meditacija znači izaći izvan uma, tragati za nečim u svijesti što je više od uma, što nalaže umu i što može preurediti sami um. Um je samo jedan biokompjuter; on treba nove podatke, to je sve. Umjesto straha, on može naučiti ljubav; umjesto osjećanja opasnosti, on može uživati u beskonačnosti životnih izvorišta: gdje nema smrti, gdje se samo oblici smjenjuju, gdje se iznova i iznova život nastavlja. To je ono što treba pokušati. To su svi mudraci u prošlosti činili. U prošlosti to i nije bilo toliko primjenjivano - no, sada ćete ili slušati glas mudrosti ili vam prijeti samoubistvo. Nema drugog izbora: meditacija ili samoubistvo - sveopšte samoubistvo.

U vrijeme Gautama Bude bili su mali ratovi, tek par ljudi bi bilo ubijeno - nije bilo zla. Sada nas je um doveo u taj položaj kada smo stasali za rekonstrukciju, za stvaralaštvo. Ukoliko je čovjek mogao biti toliko destruktivan, on bi se mogao transformisati za kreativnost - to je jedna te ista energija. Energija je neutralna; možete je staviti u službu smrti, a možete i u interesu života. Naši napori sa umom i tijelom treba da se usmjere u službi života, kreativnosti, muzike, poezije, plesa. Veliki je to trenutak kada mi možemo obnoviti um sa novim informacijama, tako da taj isti um, koji je donio nuklearno naoružanje, može sada da donese veliku radost, dovoljno hrane, bolju odjeću, više zdravlja, duži život, manje bolesti; on može sasvim eliminisati starost.

Vrijeme je za to došlo jer niko imalo pametan nije zainteresovan za treći svjetski rat. Samo nekoliko vremešnih političara to zatežu, iako ni oni otvoreno ne mogu reći da su za tako nešto. No, njihove se pripreme nastavljaju, i to je opasno jer se takav rat može dogoditi i slučajno. Nikada nije bilo takve podijeljenosti u gledištima. Zato, oni koji žele da počine samoubistvo to mogu uraditi, ali njima se ne smije dopustiti da unište čitav svijet.

OSHO

Zen pokret